'Oš kupit' tramvaj

Znate li provalu o preskakanju šina? To se radilo po svim glavnim gradovima republika bivše Jugoslavije, ali je u Sarajevu, valjda, bilo najbrutalnije. Elem, kad bi neko s refleksom i iskustvom jalijaša skontao da se neko ko je upravo pristigao u školu i na fakultet iz neke ruralne okoline, uplašio života u gradu, pribjegavalo bi se sadističkoj metodi.

- Vidi, jarane – "mudrovao" bi lokalni dripac, pokazujući na tramvajske šine – kroz ovo ide struja. Nemoj slučajno da bi stao na njih, udariće te struja i umrijećeš na mjestu.

Naravno, određen broj prepadnutih mučenika bi povjerovao, a lokalni su mahalaši pratili najustrašenije primjerke i gledali kako oprezno, dižu visoko noge pri prelasku šina na pješačkom prelazu. Bila je to, je li, neka mala “osveta” papcima koji su došli u grad, baš kao da svi mi u trećem koljenu nemamo neko seljačko porijeklo, i baš kao da smo se svi rodili između Vječne vatre i Baš – Čaršije. Da ne bude zabune - ja jesam - ali ne smatram to vlastitom zaslugom, mada mi nije mrsko. Čovjek neđe mora bit’ rođen, pa je l’?

Kao jedina "korist" od preskakanja šina kasnije bi se iskazalo kad lokalni jalijaši – koje život, uglavnom, obilježi kao luzere – vide na televiziji tog nekog svog kolegu koji je postao uspješan čovjek, i s pola čačkalice u ustima, utvrde onu antropološku, koja ni dan danas ovom društvu ne da naprijed:

- ‘Ta će on, znam ga ja kad je šine preskak’o.

I tako prođu generacije. I život.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić izgleda kao neko koga bi se moglo nasamariti oko preskakanja šina, ali on nije imao problema sa školom i studiranjem, i u glavni grad je došao kao, ni manje ni više, nego predsjednik države. Moglo bi se reći da zato njegovoj zemlji tako dobro ide, ali to je drugi par rukava, odnosno opanaka. Prvi par su šine, na kojima se Nikolić ozbiljno sapleo.

Dakle, sva besmislenost politika u regionu ovih se dana odvija(la) na šinama. Vučićeva administracija je, valjda, u zamjenu za svetinje koji su zauvijek ostali na kosovskom teritoriju iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu poslala svojevrsni manastir na točkovima. Mobilni sakralno-poslovni objekt, voz iz Beograda do Kosovske Mitrovice vozio je 19 sati, a bio je praćen raznim istinama i spinovima: od toga da su u vozu uredno puštali pojanje i liturgije, do toga da su kosovski specijalci htjeli minirati prugu i tako spriječiti dolazak pravoslavne željezničko-vjerske kompozicije u Mitrovicu. No, čini se da je najveći bijes izazvao albanski premijer Edi Rama, koji je kazao kako Srbi na Kosovo mogu samo kao turisti, i da se ne moraju brinuti oko sigurnosti, jer će ih čuvati kosovska policija. Na to je najviše pobjesnio ko drugi nego Tomislav Nikolić, koji je odmah ponudio i sebe i svoje sinove za novi boj na Kosovu. No, da parafrazirao narodnu pjesmu, kasno Tomo na Kosovo stiže, taj rat je odavno završen, a vozovi prolaze. Ili ne? Barem do predsjedničkih izbora, najavljenih za april ove godine. Na kojima je, sudeći prema raspoloženju naroda, prilično neizvjesno hoće li Nikolić ponovo biti izabran. Pa je, izgleda, zato i poduzeo svetosavsko kloparanje.

Iz Srbije javljaju da su inicijatori cijele saobraćajno-religijske akcije voz napustili odmah na Topčideru, nakon pola sata vožnje. Ima jedna pjesma grupe Galija, jedne od najgrđih u historiji jugoslavenskog rocka, čiji refren glasi: digni ruku/digni obadve/digni ruke od svega/nemaš kartu ni do Prištine.

Stvarno, proročanski. Pravo. I slavno. I još nešto stvarno: to koliko je Nikolić besmislena pojava, valjda nije jasno još samo Bakiru Izetbegoviću. Koji ga je nešto molio da 9. januara ne ide u Republiku Srpsku, a onda ga pozivao u Sarajevu. Fakat, da nije bilo rata, nacionalizma i ostalih sranja, kako bi sve te bezvrijedne pojave postale historijske ličnosti?

Nikako. Vjerovatno bi išli na posao u svojim sivim i smeđim mantilima, imali zagarantiranih deset dana na moru i topli obrok, sve po propisu. I vozili bi se na posao javnim prijevozom. A ne skupim automobilima iz kojih se ne vidi sva bijeda koja na bijelom snijegu izgleda još očiglednije. Elem, da zluradost oko komšijske propasti ne bude potpuni trijumf, pobrinuli su se, zajedničkim snagama, ovdašnja Uprava za indirektno oporezivanje i firma GRAS. Naime, sarajevski općinski sud zakazao je prodaju 36 vozila GRAS-a na inicijativu Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Uprava za indirektno oporezivanje BiH je zbog duga za PDV od 19 miliona konvertibilnih maraka u zalog uzela 18 GRAS-ovih autobusa, deset minibusa i osam tramvaja.

Eto, dakle, rješenja. Rasprodaš autobuse i tramvaje i naplatiš PDV. I to od firme čija je sudbina duboko povezana s ovim gradom. Bit će da nema firme čija je sudbina preciznija metafora sudbine Sarajeva, pa i Bosne i Hercegovine, od GRAS-a: zajedno smo rasli, grade ja i ti, firma je krenula s konjima koji su vukli kola, onda je K. und K. monarhija 1895, prije većine gradova u Evropi dovela električnu spravu. Nakon 2. svjetskog rata stigli su vašingtonci, da bi se posao kasnije povjerio Česima, koji su uredno dijelovima snabdijevali tadašnje Gradsko-saobraćajno poduzeće, čak i za vrijeme ruske blokade, krajem šezdesetih. Stabilna i jaka firma je 1992. dočekala rat i u njemu bila skoro uništena. Donacijama i subvencijama digla se iz pepela, ali je, zauzvrat, morala "ispoštovati" vlast. I primiti veliki broj radnika koji joj nisu trebali, ali su činili stabilan dio glasačke mašine koja je sve vrijeme (p)održavala vlast, odnosno SDA. (Polu)rasistički vic o tome da je praznik u Sandžaku dan kad se dijeli plata u GRAS-u, spada u onaj isti registar kao i preskakanje šina, ali gdje ima dima, odnosno šina, ima i preskakanja. Sarajlijama je, pak, tramvaj uvijek bio simbol neke male intimne komocije, neka mala, iluzorna, pobjeda nad velikim svijetom. Kad bi neko htio reći da će uspjeti u životu, kazao bi:

- E, vidjećete vi, imaću ja svoj tramvaj!

Uz, naravno, punu svijest o tome da je tramvaj društveno vlasništvo, i da niko neće moći imati privatni.

Ili možda hoće? I, da završimo kako smo i krenuli. U Sarajevu je, pored preskakanja šina, smišljen veliki broj sadističko-delinkventskih zanimacija, čiji je cilj osim otimanja materijalnih dobara, bio i ponižavanje onoga od koga se otima. Najpoznatija takva “igra” zvala se prodaja cigle, a suština je bila da neko jak, a bez para, uzme ciglu i proda nekome slabom, za koga je jači procijenio da ima para. Ritual bi obično izgledao ovako. Jalijaš koji u ruci drži kamen ili dio građevinskog bloka, pita:

- ‘Oš kupit' ciglu?

Žrtva, ovisno o sposobnosti snalaženja u situaciji u kojoj nije favorit, pokušava poboljšati svoj status. Najpametnije je bilo dati nešto para i odmah izbjeći maltretiranje, ali samo manji dio je shvatao da je odmah trebalo dati nešto para i izbjeći ćušku ili šamar koji bi čekao onoga ko bi rekao da mu cigla nije potrebna ili bi, ne daj bože, krenuo ismijavati prodavca. Istina, bilo je i trenutaka u kojima bi prodavač znao dobiti po njuški, ali rijetko, jer je odabir žrtve uglavnom rađen planski. Kad bi jalijaš, konačno, "prodao" ciglu i namirio svoj dnevni pazar, stvar bi se konačno završila, a oštećenom se šteta nikada nije mogla namiriti.

Tako će biti i s GRAS-om. Oni, zapravo, neće prodavati tramvaje i autobuse, nego cigle.

Koje im je jednom "prodala" država. I koja će rasturanjem bolnica, škola, saobraćajnih poduzeća, gurajući sve javno u privatne ruke, pojesti samu sebe.

Preskakanjem šina i kupoprodajom cigle.