Ahmed Burić

Ahmed Burić

Odlazak, s promjenom imena

13. 02. 2020. u 10:30:00

Shares: 17

Odlaze ljudi. I nije novost: zvanični podaci govore da, recimo, Srbiju napušta oko 35.000 ljudi godišnje. U Bosni i Hercegovini taj je broj bio udvostručen, govorilo se da je samo 2017. zemlju napustilo više od 70.000 ljudi. S Hrvatskom, članicom Evropske unije, recimo, podaci nešto blaži, i egzaktniji: u posljednjih pet godina doselilo se 88.000 ljudi, a iselilo je, u zadnje vrijeme, najčešće u Irsku, 189.000 ljudi. U takvim, suštinski, ekonomskim migracijama ne mora biti ničeg lošeg, ali uz to se sve češće – veže i još jedna pojava. U nadležnim općinskim službama i u ministarstvima tvrde da veći broj ljudi nego obično traži promjenu imena.

Kao najčešći razlog za to navodi se „lakši izgovor i komunikacija u zemljama u koje se iseljavaju.“ Nimalo čudno, ljudi ostavljajući mjesta svojih predaka, misle da će ostaviti i teret imena, koje se u ovdašnjim kulturama, duboko povezuje s čovjekovom sveobuhvatnošću. Sudbinom, kako bi se reklo.

U tom smislu, u zapadnoj kulturi nominacije, ne bi trebalo biti većih problema. Naime, trebalo bi biti svejedno zoveš – Ivan. Onda si John, Johann, Janez, Johannes, Ioannes, i manje – više te svugdje isto zovu. Tako je i kad si Emmanuel, onda si Manu, Manos, Mane, i te stvari odmah rade. Ali, nešto je teže s orijentalnim kulturama. Tu si, ako si Ivan - Jahja, što baš uopće nije često ni popularno ime. I tu počinju zavrzlame. Gdje je priča o Bosancima, definitivno, rijeka bez povratka. U kojoj je, apsolutno, sve moguće.

Još je, recimo, živa trauma u kojoj učiteljica lista dnevnik u prvom osnovne u sarajevskoj osnovnoj školi Miljenko Cvitković, gdje uglavnom idu djeca iz „boljih“ kuća, starosjedilaca ili novih partijskih kadrova. Djeca se, uglavnom, zovu „moderno“: tvoji najbolji drugovi su Zlatan i Damir, tu su Saša, Mili, Svjetlan, Denis, djevojčice su Ines, Dubravka, Isidora, Biljana, Darja, a ti si – Ahmed. Raste progresivni duh socijalističkih sedamdesetih i osamdesetih, a ti nosiš „jako“, tradicionalno muslimansko ime, dobiveno od djeda, podoficira vojske Kraljevine Jugoslavije, i kasnijeg pripadnika pokreta otpora, saradnika legendarnog Vladimira Perića Valtera. Istina, on na kraju imena ima „t“, što je turcizirana verzija imena, dok njegov sin, antikomunist, svom sinu, dakle meni, daje čistu, „arapsku“ verziju toga imena. Ahmed. Sin pustinje. Ili, prema izvornom značenju, „onaj koga hvale“, „odlični“.

Hja, izem ti odličnost u kojoj si stalno gledao u vrh cipela kad javno moraš reći svoje ime!? Još, itekako, živi scena iz ljubljanskih devedesetih i hotela Slon, u kojem legendarna Marjana Deržaj uz klavirsku pratnju pjeva svoje šlagere. Pjevajući pjesmu Moj sin, dolazi do našega stola, pomiluje me po glavi, i pita:

„Kako ti je ime?“

Želeći da se u tom trenutku pod otvori ispod mene, i da nestanem u ostacima rimskih nastambi, ili vodovodu stare Emone, svejedno, progovaram:

„Ahmed.“

I gospođa, manirom zvijezde, pogleda prema punoj dvorani, u kojoj da budem iskren nisam osjetio da se itko začudio kad je čuo ime, kaže:
Ahmed je mogao biti moj sin.

Da, to ime je tu i tamo znalo nanijeti neprijatnosti. Recimo u vlaku Paris – London, kad francuski i engleski carinik od 330 putnika koji trebaju proći ispod La Manchea i stići na Bayswater, podigne uvis plavi, bosanski pasoš i uzvikne : „Pođite s nama.“ I prozove jednog jedinog putnika. Odličnog. I tako će biti i ubuduće, sve dok oni s takvim imenima budu pravili terorističke napade. Nema šta. Karma is a bitch.

Ljudi, dakle, mijenjaju imena zbog emocionalnog približavanja svijetu: pa jeste. Kad ste, recimo Milorad ili Milovan, u Parizu nemaju nikakvih problema da vas zovu „Milo.“ Što je crnogorsko narodno ime, poznato širom ovog dijela svijeta, jer se tako zove Gospodar te male države, balkanskog Monte Carla. Milo. Prezime je malo teže izgovorljivo – Đukanović, ali je u ovom slučajno, kao kod slikara, dovoljno samo ime. Milo. Ili Miro. Postoje, recimo, imena koja je lako pogermaniti. Imao sam druga, radio je u međunarodnim organizacijama, i zvao se Muris. Cijela međunarodna birokracija ga je zvala Morris, a visok i plavook, izgledao je kao sasvim solidan Amerikanac. Ili Maid, koji živi u Londonu. Ima crveni pigment i narandžastu kosu, govori ljuti cockney, i tamo ga svi zovu – „Mike“. I još, zbog boje, misle da je Irac, iako je generacijama iz Mostara. I strastveni je navijač Chelsea. Koji je zamijenio za „Velež“. Prava gužva u šesnaestercu.

Kad smo već kod Mostara, tamo su, za vrijeme socijalizma, bili zaista najdalje otišli u detradicionalizaciji: valjda, niko od mojih rođaka nema muslimansko ime. Zovu se Vanja, Aljoša, Amrita… Potonja je dobila ime po indijskoj pjesnikinji Pritam, možda i najvažnijoj figuri u literaturi 20. stoljeća, na indijskom potkonitentu, jednako voljenoj i u Indiji i u Pakistanu. OK, tetka je Majda, to je tako slavenski, ali buket prijatelja je najšarolikiji mogući. Alen, Axel (piše se „ks“), Arnel, Slaven, Saša, Ernis (što zvuči kao Ernest, jer „važno je zvati se Ernest“), a u širem spektru se pojavljuju još i Rebeka, čak i Daglas. To, recimo, na sličan način zbunjuje ljude kao kad u Sloveniji naletiš na neko tvrdo slavensko ime, i još tvrđe germansko prezime. Albin Wingerl, recimo. Ili, ne znam, Zvone Šedlbauer.

Kod ljepšeg spola, naročito kod Bosanki, najjaču ulogu, ipak imaju nadimci. Umjetnička imena. Dženita vrlo brzo postaje Janet, malo teže Jana, a najlakše – Jane. Munevera je – Minerva, a veliki broj hipokoristika se koristi kao „umjetničko“ ime: Šefika i Refika su, često, Kika, Hatidža je Điđa, Mubera je Bera. I tako dalje. Što je u prošlom vremenu, u dobroj mjeri, skrivalo korijenje imena.

Retradicionalizacija i nacionalno buđenje donijeli su novi talas starih imena: kod Srba, recimo, najjače je „bljesnula“ dinastija Nemanjića. „Najbolje“ su prošli Lazar, Stefan, i Nemanja, dok je najpopularnije žensko ime – Sofija. Kod Hrvata su, nakon kratke pomame za kraljevima u devedesetima – Krešimir, Zvonimir – najčešća biblijska imena David, Jakov, Petar, i naravno, Ivan. Koja, očigledno, i ne treba mijenjati ako se čovjek odluči da ide u bijeli svijet. No, Srbija i Hrvatska imaju nešto zajedničko. Najpopularnije imei kod jednih i kod drugih je – Luka. Što je, kako znamo, svjetlo. Muslimansko ime koje bi odgovaralo tome bilo bi – Nurija. Nur je na arapskom, ono što je na latinskom lux. Svjetlo. Luča.

Da, ispada da je manje bitno kako se čovjek zovi, bitno je kako sjaji. Ali, i u tome valja biti oprezan. Kako kaže veliki Orson Welles: „Ne sjaji prejako, stvari koje najviše blješte, imaju i najveću sjenku.“ A i prestar sam da sada mijenjam ime. Ali, razumijem one koji ga ostavljajući zavičaj, žele promijeniti: ostavljajući zemlju i ime, žele okrenuti novu stranu. Znajući da je neko, u njihovo ime, njihovo ime okaljao.

Tužan smo mi svijet. S imenima, i bez njih.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.