Mujo na Mjesecu

Od zaprljanosti svakodnevicom i uvijek istim lošim vijestima, čovjek zaboravi šta je doista važno: kod nas uvijek ista priča, i puno ih je i strašno galame, a rezultat se manje – više zna. Ništa i bez dostojanstva. Živ se čovjek zapita o čemu u ovakvu vremenu nemišljenja, uopće misliti? O kosmosu, o čemu bi drugo. Kad je već tako da je nedavna pedesetogodišnjica čovjekovog stupanja na Mjesec, u našim medijima prošla manje - više ugluho: kako i ne bi. Mi odavno kao da nismo dio svijeta, sav je naš život ušančen između nekakvih uslužno-protkolarno-durećih trabunjanja o ugroženosti i nacionalnoj sigurnosti. Ko će prije reći kad će novi rat. Kod nas trećerazredni administrativci na banalnim primjerima glume državnike, predsjednici otvaraju Mc Donald'sove grilove, i cijele generacije odlaze na Zapad. A nekad nije bilo tako.

Ko god misli da je ovo neko kukanje za prošlošću i kad se bilo mlado, neka lijepo prestane čitati ovaj tekst. Pravo na prisjećanje ne mora biti žal za mlados', nego prisjećanje doista zlatnih momenata ljudske povijesti. Danas, kada je predsjednik Sjedinjenih Država na granici idiotizma, teško je povjerovati da su postojali predsjednici koji su sanjali o putu na Mjesec.

Nekad je, dakle, Mujo kovao konja po mjesecu. Doživljaj te pjesme nekako se poklopio s vremenom u kojem su komandant letjelice Neil Armstrong, pilot komandnog modula Michael Collins i pilot lunarnog modula Buzz Aldrin, sletjeli na Mjesec, ispunivši tako želje američkog naroda i viziju predsjednika Johna F. Keneddyja, o slijetanju čovjeka na mjesec i njegovom sigurnom povratku. Čak je i drug Tito primio delegaciju astronauta, a o tom su se letu ispredale i još uvijek ispredaju nevjerovatne priče. Jedna je da je sva tehnika kojom se stiglo na Mjesec „izgubljena“, druga da je Armstrong rekao kad je bio negdje na Maghrebu, čuo zvuk ezana, i tvrdio da je isti takav zvuk čuo na Mjesecu. To je, valjda trebalo značiti da je pobjeda islama završena stvar i na ovom i na onom dunjaluku. Zamišljam lik svemirskog hodže, kako s ahmedijom, i onim nekim mehanizmom na leđima kojim se junaci SF filmova našetavaju po vaseljeni – leti i okujiše po planetama. Kakav Hollywood, kakvi bakrači. Možda najdalje je otišla nana jednog dobrog prijatelja, koja je u Trebinju, te 1969. godine za vrijeme gledanja prenosa slijetanja na Mjesec, otvorila vrata od sobe, otpuhnula dim škije, i dobacila:
„Nemojte, djeco, to gledat', to ništa nije tako. To snimaju neđe oko Bileće.“

A, zaista, dio Istočne Hercegovine, između Stoca i Bileće najsličnije je površini Mjeseca. Stojim na Žegulji i napajam genetsku sklonost za prepoznavanje tla planeta. U mostarskoj Cernici su me „hakali“, a i zbog toga što sam s tri po godine napamet znao postavu Apolla 11 prozvali Armstrong, ali tajna koju sam duboko čuvao, i nikada je nikome nisam ispričao bio je doživljaj pjesme Mujo koje konja po mjesecu. Pjesmu sam „uhvatio“ negdje na starom dedinom radiu marke Savica. Mujo u pjesmi, to znate, kuje konja po Mjesecu, što znači da ga noću sprema na dalek put, jer kad njemu naumpadne draga, on ne gleda ni Sunca ni Mjeseca. Petogodišnje dijete ne može ništa znati o metafori: ono pod utiscima snimaka posade Apolloa zamišlja Muju kako sjedi na Mjesecu i potkiva svog konja, sa sve podrškom NASA-e. Dugo će vremena proći dok se cijela stvar nije razriješila, i dok nisam shvatio da Mujo nije bio na Mjesecu. To, a najviše činjenica da sam nikada neću otići na Mjesec izazivalo je u meni razmjernu tugu. Odmah sam zaboravio nadimak Armstrong, a kad bi bilo neke kosmičke pravde, prvi Mujo u kosmosu bi bio onaj što ovo piše.

Što se, pak, pjesme tiče iluziju je do kraja raspršio Haris Džinović, kad je na velikom koncertu u Zetri u čast Safeta Isovića sarhoški, glasovno superiorno, a hojratski, otpjevao „Mujo kuje“. Nije to pjesma o kosmosu, već o požudi, odnosno o seksualnoj želji, ali gdje postoji put, postoji i cilj. U Safetovoj interpretaciji te pjesme bilo je nečega duboko lirskog, nečega što zovemo zvjezdanom prašinom. I nečega što spaja sivilo kamena Istočne Hercegovine s kosmosom.
Prah prahu, pepeo pepelu. Pogled u zvjezdano nebo rađa nove asocijacije, negdje u ušima odzvanja Starman i Common spaceboy, a našim se putevima za koje smo mislili da su beskrajni, polako naziru i krajevi. Ljudski je to, baš kao i čeznuti za nečim što čovjek ne može dosegnuti. Jer, da nije bilo Keneddyjevog sna, ni Armstrong ne bi hodao po Mjesecu.

Mujo bi, pak, potkivao konje. No, najbolju interpretaciju te pjesme nije napravio ni pjevač, ni pisac, ni tumač književnosti nego – strip crtač. U jednoj epizodi furiozne serije Prot Pictures koju je napravio genijalni Dubravko Mataković, negdje u izbjegličkom centru u Slavoniji, bošnjačka porodica živi u jednoj sobi, ubogo i siroto, kako to samo Mataković može predstaviti. Otac, u potkošulji za mlaćenje žena, ne da sinu da ga maltretira banalnostima kakva je školska zadaća. Jer, došla su mu raja - sve imbecil do imbecila- da gledaju utakmicu. Mali sutra ode u školu, i učiteljica ga pita da pročita zadatak na tešku ekonomsku temu: uloga kune u platnom prometu između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mali, kao iz topa opali:
- Mujo kuje konja po mjesecu...

Učiteljica, s ogromnom bradavicom na nosu ga spuca lenjirom iza ušiju i kaže mu:

- Kakve to veze ima s temom?
- Ima, ima ... nastavi klinac. Mujo kuje, a majka ga kune.

Pa ti ne vjeruj da postoji pobratimstvo lica u svemiru.