Kad se Bajram resetuje na “fabričke postavke”

Utorak, jutro. Na Ferhadiji i u Titovoj nešto življe, turisti šetaju, grupa Japanaca ogleda austrougarske građevine. Jedna dama u taktu vodoravno klima glavom dok četvorica Roma, truba, bas i bubanj, sviraju “Čajorije šukarije.” Poneko nosi cvijeće, neko kese, ljudi su malo uređeniji, a prosjek prosjaka po kvadratnom kilometre, oko džamija i apoteka, nešto viši nego obično. Bajram je.  Ulice u Centaru su praznije kako se odmiče iz srca grada.

Nekad se, manje – više, znalo: probudiš se ujutro, Mati nešto rominja po kuhinji, Stari je već negdje okolo sa svojom rajom, oko dva će se kod nane, koju smo zvali Majka, na ručak, i baklavu za koju morate biti Chuck Norris da savladate tu količinu oraha. Ona bi svoj vakat otklanjala u miru, ali se mi ne bismo primirili, pa sam jednom dobio i oklagijom po prstima, jer sam nešto opsovao.  Poslije toga opet igranje, i natrag lagano kući, jer bi sutra obično bio radni dan, pa se Bajram jedva malo, u tom osjećaju drugosti, i okusu kolača i uvijek preslatkih razmućenih sokova razlikovao od drugih dana. Onda su prošle godine, Stari se jednom vratio kući s posla, došla je hitna, baš na Bajram, i više se nije vratio.

I onda je počeo rat.

Poslije rata, Bajrami su, nekako, bivali sve glasniji. Nakon granata,  kao da je grunula frustracija. Trubilo se po ulicama, šenlučilo, razvijale su se partijske zastave, iz kafića su uporedo drmale patriotske i turbo folk pjesme (toga se baš nisi do kraja gnušao, jer se furaš da znaš mentalitet, a furka često postane ozbiljna stvar), ali je sve, nekako, bilo glasno, prenaglašeno. Organizirali su se prijemi, gala – proslave i igrokazi, na televizijama su sve lošiji pjevači pjevali sve lošije covere sevdalinki, i sve je , nekako, izgledalo i zvučalo kao neo-medijsko podhuškavanje nacionalne svijesti. Kao da se negdje iz rupa u mozgu i duši pojavila neka masa koja je trebala pražnjenje, i sve su te boje i slike sadržavale neko estradno (sveto)slavlje. Oni koji su potpirivali strasti to više ne moraju činiti: njihove su pozicije zabetonirane, ovim besmislenim političkim okvirom, oni su koji su urlali za njih im više ne trebaju, a i prozreli su ih. Ili su, naprosto, otišli.

 Za sjajne proslave su te učili da su protivne vjeri, onom temeljnom osjećaju samoće, u kojem onaj što moli ima jedinstveni osjećaj razgovora sa onim nečim gore. Uglavnom jednosmjeran, jer nebo ne odgovara, ono daje znake. I Majka je govorila:

 "S onim gore niko nikad nije razgovarao".

Vijesti. Reis – ul – ulema poručuje “kako se Bajram uvijek dočekivao sa rodbinom i komšijama”,  te kako se “treba čuvati svakog oblika populizma”. Te su riječi za potpisati i melem su za dušu svakog vjernika. Ali, dok to govori efendija je okružen političarima, pa ostaje sumnja u vjerodostojnost toga iskaza. No, on je značajno politički mudriji od svoga prethodnika, pa je većina njegovih nastupa potvrda ogromne prednosti u odnosu na bivšeg efendiju. Nije zaobišao ni dvije najbitnije stvari u ovom vremenu – odlazak mladih i izbjeglice – i to je vrijedno zabilježiti.

Vidim priliku koja ulazi u pekaru, sunce je već visoko, u iznošenim tenama, i ispranoj majici, ulica je skoro prazna. Brzo nestaje niz nju, kao i sadržaj smotuljka koji je kupio, za marku ili dvije. U toj je slici više istine o prazniku, nego u svim svečanim ručkovima, prijemima i televizijskim programima. Vidim i nju, ulazi u cvjećaru, vjerovatno će ga pokloniti nekome dragom, ili odnijeti na grob. Skrećem pogled, koji postaje ruban, skreće ga i ona, rekli smo si sve, budućnost je možda mogla izgledati drukčije, ali o tome nikada nećemo saznati ništa.

Kao ni o trenutku u kojem je Bajram postao tišina. Iz Srednje Evrope stiže poruka “gledaš li dokumentarac o Safetu na federalnoj?” Eh, Safet, dragi Safet soundtrack svih Bajrama čije se boje razlijevaju kad se mehka rakija raziđe dušom, a odnekud iz grla, iz duše potekne pjesma – “imal’ jada ko kad akšam pada.” Sutra, kad se budu obilazili mezarovi najdražih, valjaće svratiti i do njega, “ja imadoh jedno Bure, pa ga dadoh za kundure”, znao bi reći, i onda se smijati kako je samo on znao. Kao sunce iznad Hercegovine.

Slušaš tišinu. Ti možeš znati druge gradove i druge svjetove, vidio si ih toliko, ali nijedan od njih nije tvoj, ne zato što ne bi znao organizirati život drugdje, nego što ne znaš kako je tamo bilo. Ono što te, pored sadašnjosti, određuje je skora prošlost. Tebi je bitno znati trenutak kad se neka stvar resetuje na fabričke postavke. A to drugdje ne bi znao osjetiti. I čuti tu tišinu. Znaš da je ona najveća muzika, i da je tvoje samo ono što si dao drugima, i važnije ti je dati nego znati. Tvoji prijatelji su uglavnom na jugu, oko tebe je poneko drago lice, i grad koji svoje lice mijenja neovisno o tvojim ili bilo čijim drugim željama.

Bajram je, i osjećaš blagi spokoj što ga još nekome možeš čestitati. I zebnju što je iz godine u godinu tih ljudi sve manje.

Bajrambarećula.