Parada i prkos

Ljubiti se na ulici u tridesetima ili biti punker u osamdesetima u Sarajevu je, nekako, slično. I zašto se ljudi koje toliko handre u glavu, toliko „brinu“ oko toga kad neko hoće da to radi u neko drugo mjesto?  

Kulturni centar Janez Trdina u Novom Mestu je bivši, i kasnije obnovljeni Dom JNA. To je danas jedna od boljih dvorana za (manje) koncerte u ovom dijelu Evrope, malo naški, malo švapski građena i slatka kao bombona: u njoj rado sviraju regionalne i svjetske zvijezde.

Od saksofonista Bill Evans (Miles Davis group) i Simon Phillips (ex- Toto, recimo) na evropsku turneju vole upravo krenuti s toga mjesta, a mnoge plaćene ubice svojih instrumenata i vokala baš tamo, u Dolenjskoj odsvirale su neke od svojih najboljih koncerata: recimo Buddy Miles, jedini čovjek koji je imao bend i sa Santanom i s Hendrixom, Josipa Lisac, Tamara Obrovac, partizanski horovi, Damir Imamović, sve je to zadnjih desetak godina prošlo kroz taj prostor i tu ostavilo djelić svojega srca.

Prošle sedmice, tamo je nastupio Božo Vrećo: u pratnji dvojice turskih umjetnika, izveo je dvosatni program koji je domaća publika uglavnom ispratila u transu. Već nakon prve tri pjesme bilo je jasno kako prvobitni dogovor da će svirati sat vremena neće biti „ispoštovan“. Božo je u haljini, na štiklama, kako je i red kad je on u pitanju, spržio takav koncert da sam osjetio – iako za njegovu umjetnost ni po čemu zaslužan – blagi ponos što smo sunarodnjaci. Dok se u derviškom plesu vrtio ukrug, a ljudi pljeskali u stojećem stavu, kroz glavu su mi prolazile razne slike i pitanja, a glavna misao je tekla u tom smjeru da bi najveća grehota bila na bilo koji način ograničiti njegov izraz. I ne dopustiti mu da slobodno diše, pjeva, oblači se i šeta.

Što bi razne grupe kojima je Parada ponosa u Sarajevu najveći problem, svakako poduzele kad bio mogle. No, kako vrijeme do Pridea istječe, oni, izgleda, podvijaju rep. Strani novinari ne mogu da uhvate ljude iz SDA-ovog pr stožera, otkad su Pride podržali i u povorci najavili učestvovanje ambasadori važnijih zapadnih zemalja. Na društvenim mrežama sve je manje onih glupavih statusa tipa – „jarane,nek' oni sebi u kući rade šta hoće, al' šta meni ovde imaju paradirat'?“ – tog u osnovi hinjskog serajlijskog stava koji sve stvari koje ne razumije gura pod tepih uravnilovke. Ako je tačno da društvo počiva na jednoj temeljnoj emociji, onda je naš glavni osjećaj – licemjerje. 

Da li je, dakle, moguće da mi na kraju druge decenije 21. stoljeća još uvijek moramo zazirati od mogućeg nasilja nad drugima i drugačijima, i koliko je opravdan strah da će prvi sarajevski Pride proći bez većih incidenata? Vjerovato hoće, jer većina tih debila koja bi čoporativno išla tući „pedere“, su jaki samo ukoliko žrtvu sačekaju u mrklom mraku: ako vide obezbjeđenje recimo američkog ili njemačkog ambasadora, razguliće bez razmišljanja,a vama koji se, eventualno, odlučite da podržite Paradu ponosa, mogu pljunuti pod noge, opsovati mater iz auta ili kamenom razbiti prozor. Jad je to. Između ostalog, i zato što je anoniman.

Jer, najgore je kad se „brinu“ za društvo. Prije tridesetak godina, kad je Sarajevo bilo na ivici ruba da postane metropola – znate sad sve te priče, da ne davim, Energoinvest najjača firma, Bosna evropski prvak u košarci, Bijelo Dugme najveći bend, a smiješi se Olimpijada – pojavio se i punk. Modno dizajnirani socijalni bunt engleske niže srednje klase muzički pretočen u jednostavnije riffove od heavy metala (jer, nije lako dobro svirati metal, a nema nikakve potrebe) – našao je svoj put i do nas, tek stasalih srednjoškolaca, koji smo čuvši po tri pjesme Sex Pistolsa i Clasha (a i bili smo zreli da nas se „upiše“ u neki žanr), sebe proglasili punkerima. To je, naravno, bilo groteskno jer smo za razliku od našeg plemena u Engleskoj, koje je živjelo kojekuda, od socijalne pomoći na ulici, u squatovima i prihvatilištima, svi živjeli kod roditelja, sa supom za ručak, džeparcem i čistom posteljinom.

Elem, od tog punka nije bilo hajra, što bi se reklo, ali mi smo vjerovali da činimo bog zna šta kad smo u radnji pored Suda nabavili prve auto-sprejeve i krenuli šarati po zidu: slovo A u krugu, značilo je anarhiju, a ispisivanje imena bendova i natpisi poput „Dole crvena buržoazija“, malo su uskomešali lokalnu zajednicu, koja je otprilike locirala ko šara te grafite. Tad je policija bila ozbiljna institucija i sitne stvari rješavala šamarima, a moj Stari je kad je vidio da znam da mogu popiti batine od milicije, samo odmahnuo glavom. K'o biva, „nisu ni meni komunisti dragi“ – ali, sam si izabr'o. I to je uglavnom bilo tako: najneprijatnija scena iz toga vremena je kad su nas dvojicu „pankera“ iz moje gimnazije dvojica starijih omladinaca uvela u jednu učionicu da nas kao nešto ispituju. Sumnjam da ih je bilo ko naveo na to: oni su kao svjesni članovi društva malo htjeli pokazati da misle na „dobrobit“ sredine. Kako smo mi već bili jezikavi, a i znali nešto svojih prava, nije im uspjelo da saznaju „ko još šara grafite s nama!?“, ali ja sam shvatio poentu. U tom društvu nije postojao nikakav vanjski neprijatelj, niko ko će doći odnekud i narušiti zamišljenu sreću toga društva koju sanjaju njegovi, šatro, najodaniji stanovnici. Kasnije će se pokazati da će dojučerašnje komšije i prijatelji izaći na brdo, stati iza cijevi i udariti po gradu u kojem su imali normalan život. Zbog maglovite, nesuvisle ideje o nacionalnom ponosu. O kojoj su pokazale šta misle stotine hiljada ljudi koje su napustile ovu zemlju u godinama poslije rata. Jer, slobodan čovjek kaže – „ne“. I ide tamo gdje može biti ono što hoće. Iako će vječno biti imigrant. Dakle, ne mitomaniji, ne nacionalizmu, ne šutljivoj (relativnoj) većini čiji će predsjednik nominalno podržati Paradu, a njegova stranka onda izdati saopštenje u kojoj je – protiv.

To je taj „svjesni“ dio društva, ta dvolična, korumpirana masa koja je u stanju trpjeti da je toliko handre u zdrav mozak, ali ima problem s tim ako bi neko da to radi, recimo, odostraga. Postoje ljudi koji, jednostavno, ne mogu podnijeti nečiju sreću. Prije osamdeset godina zabranjivali su da se momak i djevojka poljube na ulici, prije trideset i četrdeset ganjali hašišare da ih šišaju i tukli pankere što šaraju po zidovima, a danas poručuju – „smrt pederima“!              

Tamo gdje smo nekada šarali grafite, neko je autosprejem napisao: „Ljubav je ljubav. Homofobija je bolest.“

Tačno tako. Jer, oni koji su najviše protiv toga, negdje u dubini duboko pate što bi im se To, nešto drugačije, moglo svdjeti. Jer je svima jasno, da Ovo, što se ovdje pokušava prodati kao vrijednost, niti valja, niti je dobro.

Podržimo stoga Pride u Sarajevu. Ima izać'. Punk pride.