Naftovod iz Titovog vremena ponovo u fokusu: Može li 'Adria' postati ključna ruta za naftu u Europi?

Ideja o izgradnji naftovoda Adria, danas poznatog kao Jadranski naftovod (JANAF), nastala je još šezdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme bivše Jugoslavije.

Plan je bio da država, preko terminala u Omišalju na Jadranu, postane važan energetski tranzitni centar za snabdijevanje zemalja centralne Europe naftom koja dolazi tankerima morskim putem. Time bi Jugoslavija ostvarivala značajne prihode od tranzitnih taksi, ali i jačala politički utjecaj u energetskom sektoru između Istoka i Zapada.

Projekat je predviđao izgradnju dva glavna kraka. Sjeverni krak trebao je transportovati naftu prema Mađarskoj i Slovačkoj, uz planirano proširenje prema Austriji, dok je istočni krak bio namijenjen snabdijevanju rafinerija u Novom Sadu i Pančevu. Nakon dugih pregovora i brojnih političkih i finansijskih prepreka, naftovod je završen tek krajem osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Izgrađeni su krakovi prema Mađarskoj, Slovačkoj i Srbiji, dok je Austrija u međuvremenu odustala od projekta.

Iako je istočni krak ostao važan za snabdijevanje rafinerije u Pančevu, sjeverni dio naftovoda nikada nije u potpunosti ispunio svoju prvobitnu svrhu. Raspadom Jugoslavije i tokom ratova devedesetih, transport na tom pravcu gotovo je potpuno zaustavljen, a zemlje regiona nastavile su se oslanjati na ruski naftovod Druzhba pipeline.

Međutim, nove geopolitičke okolnosti ponovo su skrenule pažnju na ovaj projekt. Europska unija nastoji smanjiti energetsku zavisnost od ruskih energenata, što posebno pogađa zemlje koje nemaju izlaz na more, poput Mađarske, Slovačke i Češke Republike. Situacija je dodatno zakomplikovana nakon oštećenja naftovoda Druzhba početkom godine, zbog čega su isporuke nafte tim državama poremećene.

Zbog toga mnogi energetski analitičari smatraju da bi naftovod Adria u narednih deset do petnaest godina mogao postati jedan od ključnih pravaca za snabdijevanje Europe naftom. Tankeri već dopremaju naftu iz različitih dijelova svijeta, uključujući Bliski istok, Kazahstan, Azerbejdžan, Sjedinjene Američke Države i sjevernu Afriku do terminala u Omišlju, odakle se dalje može transportovati prema centralnoj Europi, piše Danas.

Naftovod trenutno snabdijeva nekoliko važnih rafinerija u regionu, uključujući pogone u Mađarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj i Srbiji, od kojih su tri u vlasništvu energetskog koncerna MOL Group. Upravo zbog toga raste interes za povećanje kapaciteta transporta prema sjeveru, što bi moglo dodatno ojačati energetsku ulogu Hrvatske kao tranzitne zemlje.

Ipak, oko budućnosti ovog sistema postoje i nesuglasice. Kompanije MOL Group i Jadranski naftovod (JANAF) imaju različite procjene stvarnog kapaciteta naftovoda. Dok u Hrvatskoj tvrde da godišnje može transportovati između 11 i 15 miliona tona nafte, iz MOL-a navode da kroz određene dionice nikada nije transportovano više od oko 2,2 miliona tona.

Zbog toga su dvije strane planirale dugoročno testiranje kapaciteta naftovoda koje bi trajalo oko deset mjeseci. Tokom tog perioda stručnjaci bi trebali provjeriti koliko infrastruktura može stabilno transportovati naftu u različitim vremenskim uslovima i s različitim vrstama sirove nafte. U proces bi trebali biti uključeni i međunarodni stručnjaci iz SAD-a i Njemačke.

Rezultati tih testova mogli bi početkom 2027. godine dati jasniju sliku o tome može li naftovod Adria postati potpuno razvijena i strateški važna ruta za snabdijevanje Europe energentima u novim geopolitičkim okolnostima.