Kozake dijele Ukrajina i Rusija: Jedni tražili slobodu, drugi širili imperiju

Ime Kozak potiče od riječi qazāq (kazak) koja je u starom turkijskom jeziku označavala razbojnika, skitnicu i pustolova. Kozaci su živjeli slobodno ne priznavajući ničiju vlast.

Takav život postao je privlačan i za ukrajinske te ruske seljake koji su zbog pritiska poljskih feudalaca, odnosno ruske carske vlasti, masovno bježali u ravnice krajnjeg istoka današnje Europe.

Ukrajinski kozaci se spominju krajem 15. stoljeća u stepama oko rijeke Dnjipro. Nešto kasnije spominju se i ruski kozaci koji su djelovali na širokom području Euroazije, sve do Pacifika.

Ruski kozaci osvojili su Sibir koji sve do danas, svojim prirodnim bogatstvima puni državnu blagajnu u Moskvi.

Kozaci se u ukrajinskom historijskom nasljeđu smatraju multietničkom zajednicom koja se odupirala stranim vladarima najprije Poljacima, a zatim Rusima i njihovu imperijalizmu i koja je položila temelj današnjega građanskog shvatanja ukrajinske nacije.

U ruskom historijskom nasljeđu Kozaci se smatraju posebnom etničkom skupinom koja je sastavni dio "Ruskog svijeta" čije su granice stoljećima širili i branili.

Iza ove razlike krije se zajednički historijski temelj Ukrajine i Rusije koje dijeli i Bjelorusija.

Riječ je o Kijevskoj Kneževini koju su u 9. stoljeću osnovali slavizirani Šveđani iz pokrajine Rus ili domaći slavenski vladari.

Bilo kako bilo, od epohalne je važnosti bio kijevski knez Vladimir koji je početkom XI. stoljeća iz Carigrada donio pravoslavlje koje je i danas tradicionalna vjera Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa.

Vladimirov potomak veliki knez Jaroslav Mudri sagradio je katedralu sv. Sofije u Kijevu pred kojom je nedavno cvijeće položio američki predsjednik Joe Biden.

Stoljeće poslije Jaroslavove smrti umrla je Kijevska Kneževina kada su 7. prosinca 1240. strašni Mongoli osvojili i razorili Kijev.

Nakon ovoga sudbonosnog datuma, sjever Kijevske Kneževine pao je pod stoljetnu vlast Mongola dok je zapadni dio bio bliži tadašnjoj Europi.

Na sjeveru, oko Moskve, nastalo je buduće Rusko Carstvo dok su vladari zapadnih područja na kojima je nastala današnja Ukrajina stoljećima bili pod vlašću Poljske i Litvanije.

Vladari ovog područja mučili su se s računicom kako se uz pomoć katoličkih zapadnjaka oduprijeti Mongolima i pri tome sačuvati svoju pravoslavnu vjeru.

Tako je knez Danilo u 13. stoljeću prihvatio katoličanstvo i od pape dobio krunu kralja Rutena i obećanje križarske vojne protiv Mongola.

Stoljeće kasnije ukrajinska područja našla su se pod vlašću Poljske i Litvanije čija je unija dugo bila europska velesila.

Istovremeno, stepe današnje Ukrajine su postale žitnica Europe jer je poljska kraljevska vlast u 17. stoljeću potjerala Mongole i kolonizirala plodna područja istočno od rijeke Dnjipro.

Tu su ukrajinski kozaci stoljećima ratovali protiv Mongola i Osmanskog Carstva i, skupa s poljskim i litvanskim vitezovima, širili slavu i utjecaj Poljsko-Litvanske unije čija je vojska početkom 17. stoljeća osvojila Moskvu.

U ovo doba ime Rusini počelo je ustupati pred imenom Ukrajinac što je značilo domovina pravoslavnih vojnika-graničara u Poljskoj pri čemu je vrlo bogata ukrajinska feudalna elita prihvatila poljski identitet i katoličku vjeru koji su sa sobom nosili čar visoke europske kulture.

Ipak, ispod konformizma elite "kuhao" se revolt ukrajinskih kozaka kojima se nije sviđala nadmoć Poljaka, njihove vjere, njihovog jezika i njihove politike.

Ustanak protiv Poljaka je 1648. poveo kozački hetman, vojni komandiri politički lider Bogdan Hmeljniciki koji je 1654. Perejaslavskim ugovorom sklopio savez s ruskim carem protiv Poljaka i Osmanskog Carstva.

Iako je Hmeljnicki na sporazum gledao kao na politički kompromis u borbi za samostalnu Ukrajinu, iz perspektive službenoga Kremlja ovo je izgledalo kao ukrajinsko priznavanje apsolutističke vlasti ruskog cara.

Tri stoljeća kasnije, 1954., u čast ovog sporazuma koji je tada bio shvaćen kao bratsko pomirenje Ukrajinaca i Rusa, sovjetski lider Nikita Hruščov je 1954. poluotok Krim iz vlasti Rusije predao u vlast Ukrajine.

No, računica Hmeljnicikog se pokazala pogrešnom jer su se Ukrajinci našli pod vlašću apsolutističkoga moskovskog vladara koji je imao manje razumijevanja za njihove posebnosti nego poljska elita.

Zato nezavisna ukrajinska kozačka republika nije trajala dugo jer su ruski carevi postupno ukidali nezavisne kozačke institucije i njihovo područje pretvorili u administrativne okruge Ruskog Carstva.

U ovakvoj situaciji je ukrajinski hetman Ivan Mzepa 1708. podigao kozački ustanak protiv svoga nekadašnjeg prijatelja ruskog cara Petra I. i uz pomoć švedskog kralja Karla XII. pokušao obnoviti slobodnu ukrajinsku kozačku republiku.

Na koncu od svega nije bilo ništa jer su Ivan i Karlo 1709. pretrpjeli poraz u bitci kod Poltave. Car Petar Veliki je Ivana Mzepu proglasio veleizdajnikom i naložio Ruskoj pravoslavnoj Crkvi da ga službeno proglasi prokletnikom i krivovjernikom.

Kao posljedica ovog poraza i ruskog osvajanja Krima do kraja 18. stoljeća su ukinuti svi ukrajinski kozački hetmanati.

Iz današnje perspektive najzanimljiviji je hetmanat Zaporoška Sič oko grada Zaporožja gdje se nedavno odigrala do sada najveća tenkovska bitka ruske invazije Ukrajine.

Za sve ovo vrijeme ruski kozaci su bili službenici i poduzetni promotori imperijalnog projekta carske Moskve.

Za današnju Rusiju posebno su važni kozaci koji su već početkom 17. stoljeća kao vojni plaćenici, pljačkaši i pustolovi prodrli u Sibir i vlast ruskog cara proširili do Pacifika.

Za njima su dolazili razni carski službenci, posebno poreznici, koji su prirodnim bogatstvima Sibira punili carsku blagajnu.

Najpoznatiji ruski kozak na ovom području je Jermak Timofejevič koji je početkom 17. stoljeća u službi cara i jedne uticajne velikaške porodice prešao Ural i u Sibiru stvorio prvo rusko uporište koje je kasnije postalo grad Tobolsk.

Osvajanje Sibira Rusiji je donijelo neiscrpna prirodna bogatstva koja i danas imaju globalnu strateški važnost. Zato ne treba čuditi što je Jermak postao ruski nacionalni junak.

[twitter]https://twitter.com/DubhDonald/status/1635992533334478849?s=20[/twitter]

Uz osvajanje Sibira ruski kozaci su djelovali na području rijeka Don i Volge te na Kavkazu. Riječ je bila o mješavini seljaka, bjegunaca-pljačkaša i vještih konjanika i pomoraca.

Ovaj, današnjim rječnikom rečeno, hibridni način ratovanja kozake je činio vrijednim i korisnim vojnicima ruskog cara za prodor prema jugu.

Kada su ruski carevi osvojili Krim i sjeverne obale Crnog mora ruski kozaci su, isto kao i Ukrajinci, ostali bez svoje političke samostalnosti i pretvorili se u neku vrstu elitnih carskih trupa koje su, među ostalim, krvlju i mačem gušile moguće pobune.

Ipak i ruski kozaci su se bunili protiv carske vlasti čega su primjer poznati ustanci Jemeljana Pugačova i Stenjke Razina.

[twitter]https://twitter.com/JamestownTweets/status/1636072087780487172?s=20[/twitter]

Svoju ulogu branitelja carizma ruski kozaci su uspješno vršili do februara, odnosno marta 1917. kada su odbili ugušiti prosvjed žena Sankt-Peterburga.

To je bilo uvod u februarsku, a zatim oktobarsku revoluciju 1917., a zatim i građanski rat iz kojeg je u krvi rođen Sovjetski Savez.

U tom ratu posebno su se istaknuli Kubanski kozaci koji su bili tvrdokorni neprijatelji sovjetskog komunizma i odani branitelji carizma.

Danas su odani saveznici ruskog predsjednika Vladimira Putina za čiji su račun ratovali u Gruziji i u Ukrajini.

[twitter]https://twitter.com/historytweets/status/1637170927472455681?s=20[/twitter]

Kada se zna sve ovo, lako je razumjeti važnu ulogu kozačkog nasljeđa kod Ukrajinaca koji se bore za svoju nacionalnu slobodu.

Također, lako je razumjeti ruske kozake kojima je podrška imperijalnom projektu obnove "ruskog svijeta" Vladimir Putin sasvim prirodna stvar i nastavak stoljetne službe ruskom imperijalizmu, piše Slobodna Dalmacija.