Pogledajte američki razarač u Jadranskom moru. Radar je čudo - vidi sve u krugu od 480 km!

Jugo dere fortunalom! Gusta pjena i debele krijeste vrh valova nadiru u smaknutim redovima. Sve se bijeli, dimi, kao da snijeg puši Likom i Krbavom. Kao da nismo na krmi američkog razarača s vanjske strane splitskog lukobrana.

Pucketaju napeti brodski konopci, zvone gambeti, škopci, metalne alke… s bezbroj golih jarbola razvučenih poput zastora u marini pod Sustipanom, piše Slobodna Dalmacija.

Krupnoj momčini, mladom Nicolasu Defilippisu udarila krv u obraze. Koluta očima i mrzi Murphyjev zakon: na prsima mu automatski karabin M4, zaštitni crni prsluk s natpisom "US Navy", a s gotovo izbrijane glave - evo - ode mu kapa šilterica, kakve američki mornari već nose, baš dok su ga ciljali fotografski aparati!

Ne znamo nosite li ikada kapu, ali vjerujte da je teški crnjak kad vam je iznenadni udar, reful iznenada skine s glave. A sve puno ljudi! I smiju se, vare!

Četiri su ratna broda u hrvatskom portu. Iz tzv. S​kupine NATO-ovih brodova SNMG2 (Standing NATO Martime Group 2). Na čelu je zapovjedni brod, američki razarač RM USS "J​ames E. W​illiams" (DDG-95), zajedno s tri fregate.

Grčka je RM HS "P​sara" (F-454), nizozemska RM HNLMS "D​e Z​even P​rovincien" (F-802) i kanadska RM HMCS "F​redericton" (F-337). Trebala je doći i turska fregata RM TCG "B​arbados" (F-244), ali Amerikanci kažu da su Turci "tu negdje na moru".

Skupinom zapovijeda Michael Sciretta, u američkom sistemu činova - rear admiral. Neki ga prevode kao komodorski čin, drugi kao kontraadmiralski, ali na stražnjoj strani njegova naslona na zapovjednom mostu izvezena je jedna srebrena zvijezda.

Znači, admiral s jednom zvjezdicom, za lakše snalaženje. Naprimjer, u gvardiji pred brodskim ljestvama, među naoružanim mornarima s nizovima plastičnih žutih obujumica na prsima, onih koje služe umjesto lisičina, vedra je i nasmijana djevojka kojoj teče dvadeseta. Još joj se vide bubuljice!

Tek je par godina starija od triju kćeri o kojima s ponosom govori ćaća Al Roddy, senior chief na razaraču. Sav ispisan! Razbacao je po sebi, ne biste vjerovali, 95 raznobojnih tetovaža! Kaže da se Mornarica ne raspituje baš za sadržaj i motive slika i poruka s njegova torza. Pokazuje nadlanice i goljenice, prste obiju ruku:

- Jesu li ti to rune?!

- Daa! Na svakom prstu po jedna. Ova predstavlja nordijskog boga Odina, ova blagostanje, onda osobnost, pa znanje, i tako dalje...

- A slike?

- Na lijevoj nadlanici je ruža, na desnoj zmaj.

- Pa ružu imaš i iza lijevog uha...

- Naravno, to je za moju ženu Michelle, ona voli ruže. I rodila mi je trojke: Morrigan, Micaellu i Cyrus, 16 im je godina.

- Carskim rezom ili normalno?

- Carskim...

Simpatičan je Al. Očalinko. Koliko smo skužili, posao mu se vrti oko radara, a na razaraču je jedan osobito moćan. Može se dobaciti 256 nautičkih milja daleko, gotovo 480 kilometara.

Zezamo se malo: znači, iz splitskog porta lako vidiš tko je sjeo na ćevape kod Haseta na sarajevskoj čaršiji, tko pjeva Tomu Zdravkovića i "Ponoć" na beogradskim splavovima iili kakav je espresso u Anconi, piše Slobodna Dalmacija.

Al je rođen u Njemačkoj, a živi u Norfolku, u Virginiji, gdje se nalazi i golema pomorska baza. U službi je 20 godina, razarač "James E. Williams" peti mu je brod po redu.

- Jesi li plovio Crnim morem?

- Prije dvije godine, prije rata, u Ukrajini smo bili. Odessa. Bio je to lijep grad…

Mimo nas učestalo prolaze grupice hrvatskih mornara. Obilaze. Izgleda kao da je čitava Hrvatska ratna mornarica, poput kakve goleme ekskurzije, došla vidjeti savezničke razarače i fregate.

Pa poslije mogu razmišljati, naprimjer, dokle se mogu dobaciti naši brodovi: radarom, plotunom, navigacijom. Neke smo usputno priupitali ponešto. Kurtoazno. Ne govore naši mnogo, brzim okom samo upijaju, pamte sve što vide.

Drew Giblin, tip iz američke ambasade, ovaj put nema crvenkaste čarape s velikim bijelim točkama, kakve pamtimo za nedavnog posjeta nosaču aviona "Truman" prije godinu dana. Ovaj put se odlučio za kravatu u istom tonu. Ali jednako nas sve prstom prebrojava kao i tada.

Časnik za odnose s javnošću NATO-ove skupine brodova Fernando Estrella, u nas "Zvijezda", peruanskih visova ponosni sin, tumači nam ustroj, sredozemni djelokrug i misiju, suradnju s hrvatskim snagama i slično. Evo što nas je najviše zanimalo:

- Ima li Rusa u Jadranu?

- Ima… U posljednjih godinu dana uočili smo veću aktivnost ruskih pomorskih snaga. Kontakti nisu bili prebliski, ali smo ih sretali. U Jadranu znaju imati četiri, pet brodova.

- A podmornica?

- Bude i njih. U međunarodnim vodama, naravno.

Fernando i svi Amerikanci hvale hrvatske domaćine. Štoviše, drže ih za važne partnere, vjerne saveznike, dobre prijatelje. Sve u superlativima, kao da im se u spomenar upisuju.

Pokazuju što sve može njihov razarač: te helikopteri "Romeo", te svevideći radar, "Tomahawk" rakete, te lanseri, topovi, strojnice, te 370 mornara, torpeda, svašta… Slabo su čuli da je torpedo kakvog danas poznajemo izumio Ivan Blaž Lupis Vukić, časnik austro-ugarske ratne mornarice. I da je u Rijeci bila tvornica "Torpedo".

Tetovirani Al raspoložen je za sve vrste razgovora, ali kolega mu Brandon Adams, petty officer first class, ukratko - dočasnik, drži se pomalo rezervirano. Šuti... Goji brčiće.

- U Ala su tri kćeri, kakvo je stanje kod tebe?

Gleda Brandon sumnjičavo, da ga to ne zezamo?! Ali, srce nam svima isto kuca kad su djeca u pitanju.

- Imam sina! Nedavno napunio pet...

- Kako se zove?

- Mack.

- Ko kamion onaj veliki!

- Daa...

Prvi put je u Hrvatskoj, a deset godina u mornarici, najviše po Zapadnoj obali SAD-a i Pacifiku. Kansas City njegov je grad. Sjetimo li se davnog stripovskog uzvika Frenkija Belevena: "Svih mi kockarnica Kansasa!", bit će jasnije zašto Brandon ima pokeraško lice.

Ne odustajemo:

- Kakva je spiza?

- Hrana? Dobra je hrana.

- Zna li biti juhe, nema zdravlja bez žlice?

- Soup, of course!

Više voli minestrone, može i kremastu juhu od brokule i sir cheddar. Onog što se žuti ko bosanska zastava. Alu je ipak draža čiketina, pileća juha s rezancima. Diže iz mrtvih.

Brandon još niže jastoga, onda steak, krilca u slatkom umaku, pizzu. A za desert, američka slatka pita, pa cookies, odnosno keksići, a la Oreo ili Moto-keksi, zatim čuveni jello. Žele.

"Karabatak svakom! Na podvarku ćurka, zna se, gdi je ćurka, tu je prase. Onda torte, razne sorte i rezanci s makom…" Dodao bi Balašević.

Silazimo s razarača široka koraka, da ne opletemo niz ljestve. Jugo ne jenjava, gambeti s jarbola pod Sustipanom još zvone.

Vojska je svuda jednoobrazna, uniformirana, ne voli previše osobnosti. Davno, u Gornjem Milanovcu, dežurni oficir vazda se pjenio: "Šta je, Splićo, ne voliš titovku?!

Civili kad te vide takvog u gradu, neće reći, eno ga, taj i taj lunja gologlav i još ruke turio u džepove! Reći će, vojska nam kapu ne nosi, bre! Ne sramotiš ti sebe, Splićo, ti si za Armiju sramota!"

Zato ovo nije reportaža o vojsci ili mornarici, ovo je reportaža o Alu i Brandonu, tetovaži i brčićima, bubuljicama one curice i crvenim obrazima zbunjenog Nicolasa.

A kape neka lete...