EU u 2019. i šta je čeka u 2020. godini

Dogovor o sedmogodišnjem proračunu, sporazum o budućim odnosima s Velikom Britanijom, konferencija o budućnosti Europe i zakonodavni okvir za borbu protiv klimatskih promjena najpreče su zadaće koje očekuju Europsku uniju u sljedećoj godini. 

Novi ljudi na čelu

EU u sljedeću godinu ulazi s novim ljudima na čelu institucija, proizašlih iz izbora za Europski parlament u svibnju 2019, piše Hina.  

Ti izbori rezultirali su nikad fragmentiranijim sazivom Europskog parlamenta u kojem prvi put Europska pučka stranka i i socijaldemokrati zajedno nemaju većinu. Zbog toga je narastao utjecaj liberalne skupine Obnovimo Europu, čiji je glavni arhitekt francuski predsjednik Emmanuel Macron. 

Macron je bio ključna osoba koja je pokopala model "spitzenkandidata" po kojem je 2014. izabran predsjednik EK. Tada su se pučani i socijaldemokrati, koji su imali natpolovičnu većinu, unaprijed usuglasili da će vodeći kandidat one skupine koja osvoji najviše glasova postati predsjednik Komisije. Slijedom toga Jean-Claude Juncker, kao kandidat EPP-a, glatko je izabran na njeno čelo. 

Pet godina poslije EPP je i dalje ostala najjjača politička skupina u Parlamentu, ali vodeći kandidat pučana Manfred Weber ostao kratkih rukava. 

Macron je od početka davao do znanja da Weber neće dobiti potporu i čelnici zemalja članica odlučili su ignorirati koncept "spitzenkandidata" i vratiti se starom načinu izbora. 

Jedno kratko vrijeme, po dogovoru ključnih država članica, kao kandidat za predsjednika Komisije figurirao Holanđanin Frans Timmermans, predstavnik socijaldemokrata. 

No, odlučnom akcijom čelnika iz redova EPP-a, u kojoj je znatnu ulogu imao i hrvatski premijer Andrej Plenković, spriječen je Timmermansov izbor te je na kraju zeleno svjetlo dobila Ursula von der Leyen, njemačka demokršćanka.

Ko je Ursula von der Leyen koja će postati prva žena na čelu Europske komisije

Njemačka demokršćanka Ursula von der Leyen, koju je Europsko vijeće u utorak predložilo za funkciju predsjednice Europske komisije, političarka je s bogatim iskustvom na čelu nekoliko njemačkih ministarstava, a rođena je i u političkoj obitelji: njezin otac je bio poznati političar Ernst Albrecht.

Njen izbor bio je dio šireg paketa unutar kojeg je belgijski liberal Charles Michel izabran za predsjednika Europskog vijeća, Francuskinja Christine Lagarde za predsjednicu Europske središnje banke, a Španac Josep Borrell za za visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Zastupnici Europskog parlamenta za svog predsjednika su izabrali Italijana Davida Sassolija.

Izborom tih osoba nije baš osigurana geografska ravnoteža kao ni ravnoteža između malih i velikih članica jer svi izabrani čelnici dolaze iz zapadne Europe i iz velikih zemalja, uz iznimku Belgije. 

To je djelomično kompenzirano u sastavu nove Komisije u kojoj je izvršni potpredsjednik postao Latvijac Valdis Dombrovskis, a potpredsjednička mjesta dobili su još Hrvatica Dubravka Šuica, Slovak Maroš Šefčovič, Čehinja Vera Jourova i Grk Margaritis Schinas.

Početak kraja Brexita

Nakon rezultata prijevremenih izbora u Velikoj Britaniji potkraj godine postalo je izvjesno da se priča o izlasku te zemlje iz EU-a bliži kraju, piše Hina.   

A ona je započela još 23. juna 2016. na britanskom referendumu na kojem se 51,9 posto birača izjasnilo za Brexit. 

Nakon referenduma tadašnji premijer David Cameron podnio je ostavku, a naslijedila ga je Theresa May. Ponesena povoljnim predizbornim anketama, May se kockala i izgubila apsolutnu većinu u parlamentu na prijevremenim izborima u lipnju 2017. pa je bila primorana na koaliciju sa sjevernoirskim unionistima. 

Takva tanka i nestabilna parlamentarna većinu za posljedicu je imala tri neuspješna ovogodišnja pokušaja da u parlamentu progura sporazum o razdruživanju koji je dogovorila s EU-om. Brexit je s planiranog 29. marta pomaknut na kraj oktobra. 

Naposljetku je i ona, uvidjevši da udara u zid, napustila Downing Street broj 10. Na njeno mjesto izabran je Boris Johnson. 

Iako je Europska unija ustrajala da više nema pregovora o već dogovorenom sporazumu o razdruživanju ipak je na kraju popustila Johnsonu, koji je uspio promijeniti neke odredbe iz sporazuma koji je ispregovarala njegova prethodnica. 

No, ni on nije uspio dobiti većinu za svoj sporazum, pa je Brexit ponovno odgođen do 31. januara sljedeće godine. 

Johnson je, međutim, uspio od parlamenta dobiti privolu za izvanredne izbore 12. decembra na kojima su konzervativci uvjerljivo trijumfirali. 

Time je postalo jasno da Velika Britanija od 1. februara 2020. neće više biti članica EU-a. To je prvi put da se Europska unija, koja je s početnih šest članica narasla na 28, smanjuje. 

Na dan izlaska Velike Britanije na snagu stupa prijelazno razdoblje razdoblje u kojem bi trebalo dogovoriti sporazum budućim odnosima. Međutim, ono je iznimno je kratko, do kraja sljedeće godine, tako da će opasnost od haotičnog prekida veza stvaranih u 46 godina britanskog članstva u EU i dalje visiti nad glavom. 

Johnson već sada prijeti da neće tražiti produljenje prijelaznog razdoblja, što je vrlo vjerojatno dio pregovaračke taktike jer teško je zamisliti da se u nekoliko mjeseci ispregovora novi sporazum o trgovinskim odnosima, za koji je obično potrebno i nekoliko godina.

Stoga se i sljedeće godine može očekivati nastavak dramatične sage u odnosima Bruxellesa i Londona. 

Višegodišnji proračun

Pred Unijom s 27 članica najpreča je zadaća dogovoriti novi Višegodišnji financijski okvir (VFO), sedmogodišnji proračun za razdoblje 2021-2027. 

Riječ je o ključnom dokumentu koji će uvelike odrediti politike Unije u sljedećoj deceniji.

Oko toga dokumenta uvijek se vodi velika bitka između bogatijih zemalja, koje u proračun uplaćuju više nego što iz njega primaju, i siromašnijih kojima sredstva iz europskog proračuna služe za sustizanje bogatijih.

Ovaj put zadaća je još teža jer iz EU-a izlazi zemlja koja je bila veliki neto uplatitelj, odnosno godišnje doprinosila europskom proračunu s 12 do 14 milijardi eura, a s druge strane porasle su potrebe za financiranjem novih prioriteta poput borbe protiv klimatskih promjena, zaštite vanjskih granica, te za ulaganjem u digitalizaciju, inovacije i istraživanje kako Europa ne bi izgubila korak s razvijenim svijetom.

Komisija je za razdoblje od 2021. do 2027. predložila dugoročni proračun u iznosu od 1135 milijardi eura, što predstavlja 1,11 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica EU-a (BND).  

Usporedbe radi, sadašnji VFO za razdoblje 2014-2020. dogovoren je u visini 1087 milijardi eura i on se odnosi na 28 država članica.

Dio bogatijih, sjevernih članica ističe da manja Unija treba imati i manji proračun te da se ograniči na 1 posto BND-a, dok većina drugih članica ističe da je prijedlog Komisije o 1,11 posto nedovoljan, a kamoli da bi ga trebalo smanjivati. 

Europski parlament, pak, predlaže potpuno nerealnih 1,3 posto BND-a, što je 237 milijardi eura više od prijedloga Europske komisije.

Na zadnjem samitu sredinom ovoga mjeseca novi predsjednik Europskog vijeća Charles Michel dobio je zadaću da pokuša postići politički dogovor o najvažnijim pitanjima VFO-a, prije svega o ukupnom iznosu. 

U donošenju VFO-a najprije se mora postići politički dogovor na razini Europskog vijeća za koji je potreban konsenzus svih zemalja članica. 

Nakon toga politički dogovor treba prevesti u odgovarajuće zakone, a posao na usuglašavanju tih zakona past će na hrvatsko predsjedništvo u prvih šest mjeseci 2020., a nije isključeno da nešto ostane za njemačko predsjedanje u drugom polugodištu, piše Hina.  

Konferencija o budućnosti 

Sljedeće godine s radom treba započeti Konferencija o budućnosti Europe koja će trajati do 2022.

Hrvatsko predsjedništvo zaduženo je da radi na utvrđivaju stajališta Vijeća o sadržaju, opsegu, sastavu i funkcioniranju konferencije. 

U njoj bi trebale sudjelovati tri glavne institucije EU-a (Vijeće, Komisija i Parlament), zemlje članice, građani, civilno društvo. 

Za Konferenciju je zadužena potpredsjednica Komisije za demokratiju i demografiju Dubravka Šuica. Cilj je identificirati koje reforme provesti kako bi Europska unija postala snažnija i učinkovitija.

Borba protiv klimatskih promjena

Europa se obvezala da će do 2050. godine postati prvi klimatski neutralan kontinent u svijetu.  

U tu je svrhu Europska komisija predstavila europski zeleni plan – ambiciozani paket mjera koji bi građanima i poduzećima u Europi trebao omogućiti koristi od održive zelene tranzicije. 

Mjere i popratni okvirni plan ključnih politika kreću se od ambicioznog smanjenja emisija do ulaganja u vrhunsko istraživanje i inovacije te očuvanja prirodnog okoliša u Europi.

Komisija je najavila da će do ljeta sljedeće godine predstaviti cijeli niz zakonskih prijedloga povezanih s provedbom zelenog plana koji predviđa mjere za poticanje učinkovitog korištenja resursa prelaskom na kružno gospodarstvo, zaustavljanje klimatskih promjena, okretanje trenda gubitka bioraznolikosti i smanjenje zagađenja okoliša. 

Plan pokriva sve sektore privrede, od saobraćaja, energetike, poljoprivrede i građevinarstva do industrija kao što su proizvodnja čelika, cementa, tekstila, kemikalija te ICT.

Za ostvarenje tih ciljeva bit će potrebna velika ulaganja. Da bi se ostvarili sadašnji klimatski i energetski ciljevi do 2030, procjenjuje se da će biti potrebno 260 milijarda eura dodatnih ulaganja na godinu, a za to će trebati mobilizirati i javni i privatni sektor.

Komisija će početkom 2020. predstaviti investicijski plan koji bi trebao pomoći da se to ostvari, uključujući i sudjelovanje privatnog sektora u finansiranju zelene tranzicije.

Migracije, azil, vladavina prava

Europskoj uniji i dalje je izazov pritisak migranata, koji jest znatno slabiji u odnosu na vrhunac migrantske krize 2015/2016., ali ne prestaje. 

S time je povezana i reforma sistema azila, koja je već godinama u slijepoj ulici i još se na nazire mogućnost konsenzusa među zemljama članicama o tome.

Pitanje vladavine prava u članicama EU-a i sljedeće godine bit će na dnevnom redu, piše Hina. 

Protiv dvije članice, Mađarske i Poljske, pokrenut je postupak predviđen člankom 7 Ugovora o EU-u koji teoretski može dovesti do oduzimanja prava glasa zemljama koje ustrajno krše prava i vrijednosti EU-a, ali u praksi je to teško ostvarivo s obzirom na to da odluka mora biti jednoglasna.