Hrvatsko-srpske nagodbe i danas prijete BiH

Satjerani u komandni bunker JNA na Dedinju, Borisav Jović (Srbija), Jugoslav Kostić (Vojvodina), Nenad Bućin (Crna Gora) i Riza Sapundžiju (Kosovo) podržali su generalski prijedlog. Stipe Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija), Janez Drnovšek (Slovenija) i Bogić Bogićević (BiH) glasali su protiv.

Približavanje ovoga datuma, koji je mogao biti koban i za sudbinu BiH, kojom je JNA željela zavladati u saradnji s Radovanom Karadžićem, povod je za intervju Avaza s Bogićevićem, čije dijelove prenosimo.

„Zabrinutost se očitovala na licima kolega Drnovšeka, Mesića i Tupurkovskog, na mome također. Mislili smo da smo uhapšeni. Naravno da mi nije bilo nimalo ugodno, pogotovo što nisam imao nikakvu vrstu olakšavajućih okolnosti kakve su imala njih trojica. Oni su za glasanje imali stavove svojih parlamenata, koji su bili protiv bilo kakvog uplitanja vojske, pogotovo protiv davanja vanrednih ovlašćenja vođstvu JNA.“

Znači li to da je, u ime BiH, odluka o glasanju bila isključivo u Vašim rukama?
Bogićević: Bilo bi prirodnije da sam imao politički stav moje republičke baze. Kako ga nije bilo, odgovornost je prešla na moja pleća.
Odluka da glasam protiv uvođenja vojne uprave u SFRJ, iako je rukovodstvo BiH bilo u pat-poziciji, ipak nije bila strogo privatna. U glavi sam vagao razmišljanja građana svoje republike, koje sam predstavljao u Beogradu - ne samo Srba, nacije kojoj sam rođenjem pripao, nego i Hrvata i muslimana, kako su tada službeno kategorisani, kao i Jevreja, Slovaka, Roma, Bosanaca, Hercegovaca, Jugoslovena i drugih koji su živjeli u tadašnjoj BiH. Izabran na referendumu svih građana BiH 1989. godine, osjećao sam odgovornost prema njima i njihovoj budućnosti.

Glasajući protiv želje Miloševića i vojnoga vrha, da na ovaj način podjarme kompletnu zemlju i njene ljude, mislim da sam izrazio volju većine građana BiH. Poslušao sam i glas svoje savjesti, jer da je spomenuta zamisao provedena u djelo, u Jugoslaviji bi proključao pakao.

„Miloševićev štab pokrenuo je protiv mene akciju poznatu pod nazivom „Lomljenje Bosanca", s ciljem da me za deset dana pridobiju na svoju stranu. Vodili su protiv mene snažnu i orkestriranu hajku punu etiketiranja i pokušaja zastrašivanja. Masu koja je nasjedala na te klevete i izmišljotine praktično su poticali na linč.“

Poznato je da su na Vas vršeni veliki pritisci, od prijetnji do nuđenja „nagrada" za glas po mjeri Miloševićeve politike...
Bogićević: Iako se kaže da svaki čovjek ima svoju cijenu, neki principi ipak nisu ni za prodaju ni za cjenkanje. Nijednog časa uopšte nisam razmišljao o toj vrsti kažnjavanja ili nagrađivanja, jer sam znao da bi to bila veleizdaja moje BiH, ali i humanosti, ljudske i političke čestitosti. Ništa ne bi moglo da skine ljagu s moga imena da sam se ponio drugačije. Bilo bi to moje moralno samoubistvo i, najgore od svega, izdaja samoga sebe.

Šta bi se dogodilo u tadašnjoj Jugoslaviji da je odluka bila drugačija?
Bogićević: Krvoproliće kasnije ipak nije izbjegnuto. No, mislim da bi posljedice bile još gore da je to krenulo po martovskom receptu Miloševića i JNA 1991. godine. JNA bi svojom čizmom prvo zgazila Zagreb i Ljubljanu, a potom i Sarajevo i Skoplje. To bi proizvelo pravu klanicu, jer je JNA raspolagala kolosalnim oružanim potencijalima. Zamislite da je organizovano krenula armada sa 180.000 vojnika i oficira, 1.850 tenkova, 455 borbenih aviona i 198 vojnih helikoptera, više od dvije hiljade krupnokalibarskih artiljerijskih oruđa, sa izuzetno jakim pomorskim snagama...
Posljedično bi došlo i do unutrašnjeg sukoba u JNA, u kojoj su služili momci i oficiri iz svih naroda. Bilo bi to građansko krvoproliće iz kojeg bi krupni profit izvukla agresivna i velikosrpska politika Slobodana Miloševića te vodeći generali iz vojnoga vrha koji su, služeći Miloševiću, širili zabludu da je to u interesu stabilizacije zaljuljane Jugoslavije.

Da sam glasao za taj scenarij, i na meni bi bila krivica za slanje mladih regruta iz JNA u stradanje i rat protiv nas samih. Nekima je, međutim, bilo lako da igraju ulogu dobrovoljnih davalaca tuđe krvi, koju su kasnije ponajviše prosuli po Bosni i Hercegovini.

Kasnije je bilo sporadičnih tvrdnji u naučnim i političkim krugovima u BiH da je bilo bolje da je uvedeno vanredno stanje, jer bi time, kobajagi, bio izbjegnut rat i agresija. Kako to komentirate?
Bogićević: To su, u suštini, nezrela razmišljanja ljudi koji nisu uspijevali da sagledaju cjelinu problema bivše Jugoslavije, pogotovo namjera pučističke Miloševićeve družine. Da je u martu 1991. JNA kao žandarm stavila ruku na Jugoslaviju, želja za ravnopravnošću drugih naroda, sve do njihovih državnih nezavisnosti, zadugo bi bila ućutkana velikosrpskom hegemonijom. Veliko je pitanje kad i kako, s kojim posljedicama, bi se iz tih ralja iščupali, uključujući i našu Bosnu i Hercegovinu.
Da je tada uvedena vojna uprava, ne bi bilo uslova ni za kakve referendume o nezavisnosti, pa time ni mogućnosti za državna osamostaljivanja pojedinih republika.

Jedan nacionalizam, srpski, potakao je i druge, posebno u Hrvatskoj. Smatrate li da su Tuđman i Milošević, ustvari, igrali igru "najboljih neprijatelja", potrebnu za provođenje dogovora o podjeli BiH, kao zajedničkog plijena?
Bogićević:  Mnogo smo o tome govorili još dok je taj njihov pakt djelovao. Na ovoj vremenskoj razdaljini samo se to još bolje vidi, s materijalnim dokazima i svima vidljivim argumentima.
Jedan nacionalizam drugim se hrani, a najopasniji su kad plijen zajednički traže na trećoj strani. Tuđman i Milošević za to su odredili BiH, na kojoj je trebalo da namire svoje proždrljive nacionalističke i fašistoidne apetite. Iz Beograda je ova ideja krenula, ali je u Zagrebu objeručke dočekana, pa se i kasnija zbivanja moraju gledati kao dvostruka agresija: i srbijanska i hrvatska, jer su njihove vojne snage djelovale na našem tlu. Tuđman je bio oduševljen "velikodušnom ponudom" Slobodana Miloševića, koji mu je - po svjedočenju ljudi bliskih tim krugovima - ponudio teritorij sličan onom koji je imala hrvatska banovina pred Drugi svjetski rat. Dodatno je Hrvatskoj nuđena cazinsko-kladuška krajina, pod vodstvom Fikreta Abdića, koju je Tuđman doživljavao kao dodatni dokaz svoje velike "umješnosti".
S prostora Republike Srpske "nestalo" je 92 posto Hrvata, ali stranke koje nose taj nacionalni predznak i ne pomišljaju da to nazovu genocidom, još manje pokušavaju da poprave to stanje. To je posuda spojena s onom u Hrvatskoj, odakle su Srbi masovno otišli u krajnje sumnjivim političkim okolnostima i uglavnom zauzeli stara staništa bosanskih Hrvata u RS. Hrvatsko-srpske političke nagodbe na štetu BiH i dalje su jedna od opasnosti koje su nadvijene nad našom zemljom.

I postdejtonski mir je, međutim, poprilično varljiv, bez vidnijeg suštinskog napretka. Šta je tome uzrok, prema Vašem viđenju?
Bogićević: Dio naših nevolja, kako rekoh, seže u dejtonsko mirovno slovo, koje je nečitko našvrljano, tako da se na njega mogu pozivati i oni koji ovu zemlju vole i oni koji žele da je sahrane.
Drugi uzrok produženoj agoniji, sad još ekonomski i socijalno neizdrživoj, dala je nemušta borba s nacionalizmima. Oni su od 1992. do 1995. kulminirali, ali i danas dominiraju političkom i društvenom scenom. Građani su, kao osnova države, žrtvovani "svetom nacionu", pa i izbori uglavnom liče na popise stanovništva. Većini stranaka to odgovara i one, umjesto na onome od čega se živi, u ljudima traže i potpiruju samo njihovo nacionalno biće. Strah me da ćemo, ako se ovako nastavi, imati i državu i narode, ali ćemo izgubiti ljude, te da ćemo, samim tim, od svoje državnosti dobiti samo golu formu, ali ne i istinski sadržaj.

Zašto nije prihvatio kandidaturu za gradonačelnika?

„Počastvovan sam isticanjem moga imena u najuži krug kandidata za gradonačelnika Sarajeva. U njemu sam proživio i najljepše i najteže dane svoga života, kompletnu opsadu grada, s nevoljama jednakim ostalim sugrađanima. No, nadam se da ću dočekati da se Sarajevo opet digne u olimpijske visine, čemu ću rado dati i svoj doprinos.
U ovom času, međutim, ne mogu prihvatiti ovu kandidaturu, jer mi predstoji još nekoliko mjeseci brižljivoga saniranja zdravstvenih teškoća. Nakon toga su mogući i moji intenzivniji politički angažmani koji bi doprinosili i progresu cijele BiH. Oni ne moraju biti vezani ni za kakve zvučne i visoke funkcije, ali će biti obojeni mojom pripadnošću ljevičarskim idejama. Do tada, pokušavam u formu knjige dovesti prisjećanja i analize onoga o čemu govorimo i u ovom intervjuu.“