Dijabetes kao životni saputnik: Koji su to problemi s kojima se susreću oboljeli?

"U početku nisam uopće znala šta je to dijabetes, da je to bolest koja će me pratiti cijeli život."

Tako je za Radiosarajevo.ba svoju životnu priču započela 25-godišnja Adna Bešlija, koja od dijabetesa boluje od svoje 13. godine života.

Danas mnogi ne znaju šta znači dijabetes tip 1, iako sve više ljudi obolijeva od ove autoimune bolesti koja se dobija u djetinjstvu ili ranoj mladosti. 

Nije teško pretpostaviti da se oboljeli svakodnevno susreću sa različitim poteškoćama, počevši od zdravstva pa sve do društvenih diskriminacija. Sama činjenica da dijete obolijeva u ovim godinama znači teže prihvatanje realnosti i često se dijete mnogo teže bori sa bremenom ove autoimune bolesti.

S takvim problemima susretala se i Adna Bešlija, koja je za Radiosarajevo.ba podijelila svoju životu priču:

"Kako je vrijeme odmicalo, kako sam učila i educirala se o dijabetesu, kako sam na svom tijelu probavala i pokušavala sve da nivo šećera u krvi bude što bolje regulisan, shvatila sam šta me i koliko čeka u životu. Djeca u školi su me smatrala manje bitnim od sebe, govorili su mi kako ja nešto ne mogu i ne trebam, kako ja imam šećer i ne smijem da jedem slatko", dodavši:

"Međutim, nisam dozvolila da to na kraju bude istina što govore. Inat, želja i ljubav prema sportu doveli su me do toga da sam uspješno magistrirala na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja. Radim kao trener odbojke, instruktor skijanja i plivanja."

Osobi koja boluje od dijabetesa, senzor za kontinuirano mjerenje nivoa šećera u krvi znači bolji i duži život!

"Pravo na refundaciju sredstava i pomagala za dijabetes imamo do svoje 26. godine, ukoliko smo student ili trudnica. Ja sam svoje pravo na bilo kakvo refundiranje pomagala izgubila u svojoj 24. godini odmah po završetku mojih studija", dodala je Adna.

Jedan senzor koji traje samo 14 dana košta 60 eura ili 120 KM, što je mnogo. Bolest ne prolazi kada napunimo 18 godina, ona tada postaje još veća i ozbiljnija. Dolaze nove i teže obaveze, dolazi nova škola, okruženje, posao i stres.

U današnje vrijeme mnogi ne mogu svojoj djeci, pa ni sebi, priuštiti barem jedan senzor mjesečno i tim smanjuju bolju regulaciju nivoa šećera. Putem senzora možemo vidjeti svaki skok i pad našeg šećera između, nakon i u toku nekog obroka ili našeg cijelog dana/noći. Senzor apliciramo na neki od dozvoljenih dijelova našeg tijela, najčešće ruku i 14 dana nemamo potrebu za ponovnim bockanjem.

Dok, putem aparata za mjerenje šećera, vidi se samo nivo šećera u tom trenutku i neizvjesno je da li će on padati ili rasti. Pored toga, oboljeli se moraju bockati u prst minimalno 5 puta dnevno da bi samo pratili stanje nivoa šećera. Međutim, ako ste aktivni sportista ili želite što bolju regulaciju našeg nivoa šećera, primorani ste se bockati i više od 10 puta dnevno.

"Želimo da svi shvate da dijabetes nije nešto prolazno, da se od dijabetesa ne možemo izliječiti za 10 dana kao od neke prehlade. Dijabetes je naš saputnik koji nas prati kroz cijeli život. Zato, želimo da nam omogućite da živimo normalno i nakon napunjenih 18 godina i da dijabetes bude naš dobri saputnik. Želimo da se vodimo tim da mi imamo dijabetes, ali da on nema nas", zaključila je uspješna i perspektivna Adna.

Za Radiosarajevo.ba govorio je i Adnan Beganović, otac devetogodišnje Džejle koja se od treće godine života bori sa dijabetesom tip 1 autoimunom bolesti hašimoto.

"Senzor je sve i sve. Najvažniji je za kontrolu bolesti dijabetes tip 1. A dijabetes tip 1 je takva bolest da ako je kontrolišeš živiš normalno, a ukoliko se ne kontroliše skraćuje se život. Sa senzorom svake minute i svake sekunde možeš pratiti nivo šećera u krvi i živjeti normalno. S obzirom da osobe oboljele od dijabetesa tip 1, moraju svaki obrok pokrivati inzulinom, znači minimalno pet uboda dnevno", izjavio je Adnan Beganović, čija je kćerka oboljela od dijabetesa tip 1.

Roditelji, čija djeca imaju pravo na refundaciju troškova za nabavku senzora prinuđeni su kvalitetnije uređaje tražiti u inostranstvu, a cijena jednog senzora iznosi oko 65 eura, oko 125 KM. Mjesečni trošak iznosi oko 250 KM, s obzirom da jedan senzor traje 14 dana.

Podjećamo, u Kantonu Sarajevo pravo na refundaciju sredstava za senzore imaju djeca do 18. godine, ili do 26. godine ukoliko nastave školovanje na fakultetu. To rješenje je privremeni kompromis koji su roditelji uspjeli postići, u nadi da će se ubrzo iznaći novo rješenje kojim uzrast neće biti uslov za nastavak liječenja.

Ova odluka donesena je na Federalnom nivou, nakon čega je nadležnost prebačena na Kantone koji bi trebali finansirati oboljele od dijabetesa. Od budžeta svakog kantona ovisi da li će sredstva za refundaciju biti isplaćena ili ne.

"Nažalost, nije dijabetes jedina dijagnoza. Ko ima dijabetes tip 1, većina ljudi ima i drugih dijagnoza autoimunih bolesti, poput celijakije, hašimota, reumatitisa... To se veže jedno na drugo. S tim se može živjeti, ali mora se držati kontrola. Kontrola se najbolje drži senzorima", izjavio je Adnan Beganović.

Osobe koje boluju od dijabetesa tip 1 po zakonu su 100 posto invalidne osobe jer im jedan organ nije u funkciji, pa shodno tome primaju invalidninu, ali samo do 15 godine. Kad napune 15 godina nisu više 100 posto invalidne osobe, nego 60 posto. Epilog tome jeste prestanak isplaćivanja invalidske naknade.

Postavlja se logično pitanje - kako osoba nakon navršene 15. godine života prestaje biti 100 posto invalid. Da li su godine postale odrednica za bolest?

"U posljednjih nekoliko godina sa menadžmentom Zavoda za zdravstveno osiguranje Kanton Sarajevo imamo odlične odnose, koji se temelje na razumijevanju potreba osoba koje se bore sa dijabetesom tip 1. Sada je naš cilj da osiguramo senzore za sve oboljele", zaključio je Adnan Beganović, član Udruženja oboljelih od dijabetesa.

Važno je podizati svijest o bitnim društvenim temama i pričama koje se tiču društva u kojem živimo, a jedna takva jeste podrška oboljelim od dijabetesa tip 1 koji se svakodnevno susreću.