Sjećanje na najvećeg bh. pripovjedača: Znate li gdje je u Sarajevu živio Isak Samokovlija?

Malo je pisaca koji su ostavili trag na bosanskohercegovačko društvo u kontekstu tradicije i kulture, te historije naroda i mahala, kao što je to Isak Samokovlija.

Isak Samokovlija je bosanskohercegovački pisac, sefardski Jevrej i ljekar koji je rođen u Goraždu, tada dijelu Austro-Ugarskog carstva, 3. septembar 1889. godine. Dobio je ime po svom djedu Isaku. Isak je rastao sa četiri brata i jednom sestrom. Zvali su se Baruh, Haim, Jakob, Leon i Mirjam. 

Mladi Isak Samokovlija, kao stipendista kulturnog društva "La Benevolencija" (Dobra volja, bosanski), otputovao je 1910. godine u Beč, gdje je upoznao Heddu Brunner, svoju buduću suprugu. Nakon Prvog svjetskog rata, radio je kao doktor u Goraždu i Fojnici, a od 1925. godine je počeo raditi u Sarajevu. 

Kao zaljubljenik u pisanu riječ, Isak Samokovlija se počeo baviti književnosti, te je prvu priču "Rafina avlija" objavio 1927. godine, nakon čega je pristupio i Sarajevskoj grupi književnika. 

Drugi svjetski rat u životu Samokovlije

Sarajevo je grad koji nije ostao pošteđen strahotama Drugog svjetskog rata i sistemskim uništenjem Jevreja, Roma, partizana, revolucionara i svih drugih koji su tada bili okarakterisani kao neprijatelji društva.

Isaka Samokovliju spasila je tada epidemija tifusa u Sarajevu. Doktora je nedostajalo, a i oni koji su bili Jevreji, dobro su došli tadašnjoj vlasti. No, pred sami kraj rata, nije izbjegao sabirni logor u Alipašinom Polju kod Sarajeva, gdje je bio zatočen. 

Njegova dva brata Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. godine pod okupacijom.

Kuća Isaka Samokovlije

U sarajevskoj ulici Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka na broju 10 skoro polovinu svog života živio je veliki bosanskohercegovački književnik i ljekar Isak Samokovlija. Kuća u kojoj je živio ne ispunjava uslove da bi bila proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a do danas, na kući nema natpisa da je tu nekada živio upravo jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika. 

Djela Isaka Samokovlije o sefardskim mahalama

Sarajevo je bilo dom za značajne jevrejske i sefardske književnike, kao što je Laura Papo Bohoreta koja je ostavila nemjerljiv kulturni otisak u pisanju djela na ladino jeziku (jezik sefardskih jevreja). 

No, Samokovlija nije pisao na ladinu, što je ujedno i doprinjelo da se između dva svjetska rata, život, tradicija i običaji Jevreja približe tadašnjem društvu, sve do današnjeg dana.

Njegovi opisi sefardskih mahala žive i danas kao što je ovaj odlomak iz Nosača Samuela:

"Djevojke su miješale crvenu vrelu kašu, poticale vatru, pjevale i smijale se. Djeca se ganjala oko kazana, vrištala. Čas seskrivala iza širokih haljina svojih matera i strina, čas izlijetala otuda kao pomamna. Nigdje im nije bilo smire. Sad su prilazila kazanu, zahvatala kašikama od još nedokuhanog pekmeza, lizala, pržila jezike, sad izlazila nasokak pa se domalo otud vraćala vitlajući praznim kašikama i derući se iz svegglasa.

U mnogim avlijama udarao je def, svirala zurla, razvlačila harmonika. Narazgrnutoj žeravi okretao je nekakav 'majstor' šiš-ćevap, a djeca pekla kukuruze. Visoko iznad avlija izvijala se pjesma: Yo pasi por la tu guerta, tu estavas en la puerta, te saludi, te fuites, esto no me se aresenta (Prošao sam pored tvoje bašte, stajala si na vratima, pozdravila se i otišla, a ja nisam bio prisutan)", pisao je tada Samokovlija. 

1932. godine, o sefardskoj sredini pisao je u "Plavoj Jevrejki", koja se zasnivala na "zabranjenoj ljubavi" u tada konzervativnoj sefardskoj porodici, koja je zasnovana na ljubavi Jevrejke i Srbina. Pedesetih godina je posjetio Izrael, te je dole upoznao kulturu raznih skupina Jevreja što je ostavilo veliki uticaj na njega, no nažalost, nedugo nakon toga je preminuo, 15. januara 1955. godine. 

Zaostavština Samokovlije

Sarajevo, dom Jevreja nakon izbjeglištva iz Španije, njihovo utočište od tadašnjeg progona, postalo je mjesto novog progona u toku Drugog svjetskog rata. Jevreji, koji su tada integrisani u društvo, neizostavni dio svake mahale, posebno Bjelava, Mejtaša i samog centra grada, postali su smetnja svojim komšijama. U toku Drugog svjetskog rata, stradavali su, odlazili u revolucionarne redove da oslobode zemlju od sverastućeg fašizma, pa sve do potpunog istrebljenja jevrejskih porodica iz sredina u kojoj su živjeli. 

Nakon Drugog svjetskog rata, od kuća, stanova, fabrika, Jevreji nisu zatekli ništa jer je većina opljačkana ili su fabrike i trgovine konsifikovane ili prodate u bescijenje novim vlasnicima. 

Danas, Jevrejska zajednice Bosne i Hercegovine broji oko 600 Jevreja. U prošlosti, Jevreji su naseljavali, osim Sarajeva, Vlasenicu, Mostar, Doboj, Han Pijesak, te mnoge druge gradove u Bosni i Hercegovini. Najveća zajednica danas je u Sarajevu, a potom u Tuzli, ali brojevi aktivnih članova su jako mali. U Sarajevu, kultura i tradicija sarajevskih sefarda neodvojiv je dio identiteta grada, a kroz Samokovlijina djela i dio identiteta bosanskohercegovačke književnosti. Samokovlija je u svojim djelima opisivao mahale, bio privučen krivudavim kaldrmama i ulicama, te sudbinama stanovnika i stanovnica mahala, a posebno Jevreja.

Danas, po Isaku Samokovliji, jedna ulica u Sarajevu nosi ime, te osnovna škola na Marijin Dvoru. Na trgu ispred Ekonomskog fakulteta postavljena je njegova bista.

U Sarajevu od svjetla (Saray di oro, ladino), kako je na početku opsade Sarajeva svoju pjesmu nazvao doktor Isak Papo, a prepjevala Flory Jagoda iz Vlasenice, kasnije udata u Sjedinjene Američke Države, stoje zgrade, knjige i sjećanje na one kojih više nema kao vječni spomenik Sarajevu i Bosni i Hercegovini nekih davnih vremena.

A kada procvatu prvi behari, sjetimo se da su nekada bili tu.