Primjer vjekovnog suživota u BiH: Jeste li čuli za Sarajevski Purim?

Prema historijskim podacima, suživot Jevreja i muslimana u BiH je kontinuitet dug pet vijekova. O suživotu svjedoče brojne priče, građevine, historijske ličnosti, umjetnička djela...

Jedan od dokaza suživota jeste i djelovanje jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija koje je krajem prošle godine proslavilo 130 godina rada.

Naš sagovornik, Vladimir Andrle, predsjednik Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva La Benevolencija otkrio nam je manje poznate detalje iz bogate historije života Jevreja u Bosni i Hercegovini.

Trending

Upozorenje meteorologa građanima Bosne i Hercegovine: 'Slijedi nam burnih 24 sata, spremite se'

27.01.21. 12:27

Sarajevska ljepotica prkosna i danas: Ovo je priča o Aškenaškoj sinagogi

Radiosarajevo.ba: Jevrejska općina u Sarajevu osnovana je 1565. godine, Jevreji su ostavili značajan trag i u arhitektonskom izgledu glavnog grada Bosne i Hercegovine, možete li nam reći više o tome?  

Andrle: Prije Drugog svjetskog rata jako veliki broj jevrejskih organizacija je djelovao u gradu Sarajevu. Pored dvije jevrejske općine, Aškenaške i Sefardske, bio je tu niz različitih udruženja, društava sa različitim ciljevima. Jedna od njih je La Benevolencija čija je zgrada u blizini BKC-a, to je sada kantonalno Ministarstvo unutrašnjih poslova i to je naša zgrada koja je izgrađena od novca tadašnjih članova La Benevolencije, međutim mi danas nismo u posjedu te zgrade niti imamo pristup toj zgradi.

Radi historijskog konteksta, La Benevolencija je radila od 1892. kada je osnovana do 1941. godine kada su Nijemci došli, tj. okupirali grad Sarajevo, tada je zatvorena. Ponovo smo počeli da radimo tamo negdje 1945. godine, doduše pod drugim imenom Sloboda jer La Benevolencija nije bilo adekvatno ime za tadašnju vlast. I onda u konačnici, krajem 40-tih godina, 1949. La Benevolenciji je kao i svim drugim nacionalnim društvima zabranjen rad i oduzeta sva imovina i de facto je prestala postojati, sve obaveze preuzela je Jevrejska općina na sebe, tako da smo mi tada izgubili tu zgradu. Postoje neki pokušaji da se zgrada vrati, međutim, bez Zakona o restituciji i zakonskih rješenja to je nemoguće uraditi u pravom obliku.

Od drugih udrženja tu je bilo i sportskih klubova, recimo u Čemaluši je bila mikrokreditna organizacija Melaha, tu su bile kuće u kojima su živjeli Jevreji. Zatim sinagoge, pored ove današnje aktivne sinagoge bilo je još pet sinagoga prije Drugog svjetskog rata, jedna od njih je i na vrhu Dalmatinske - Mejtaška sinagoga, jedna od njih je i Muzej Jevreja - to je najstarija sinagoga koja je izgrađena ovdje. Pored Muzeja Jevreja tu je i Novi hram - to je ustvari jedan mali molitveni prostor koji je služio prije Drugog svjetskog rata.

U principu, u Gradu je locirano dosta jevrejske imovine, najvećim dijelom privatne, ali i komunalne, znači imovine raznih udruženja koja su djelovala u Gradu.

Radiosarajevo.ba: Kada govorimo o jevrejskom narodu i djelovanju društva La Benevolencija, koji period biste izdvojili kao najteži?

Najteži period jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini jeste Drugi svjetski rat kada je preko 80% članova jevrejske zajednice, to jest Jevreja ubijeno i nestalo. De facto, zajednica je pokušana da bude izbrisana. Nakon Drugog svjetskog rata oko dvije hiljade Jevreja je preživjelo i vratilo se u Sarajevo, neki su se vratili iz logora, neki su se skrivali ili su bili u vojsci u partizanima, da bi mi danas imali u čitavoj Bosni i Hercegovini oko 900 članova jevrejske zajednice. Što je podatak, samo radi ilustracije, prije Drugog svjetskog rata svaki peti stanovnik grada Sarajeva je bio Jevrej, što bi u današnjem terminu bilo da smo bili konstitutivni narod.

Radiosarajevo.ba: Jevreje i muslimane Sarajeva povezuje jedan važan događaj - Sarajevski Purim ili Sarajevska Megila, možete li nam prepričati tu priču?

Andrle: Sarajevski Purim je jedna prava bosansko-hercegovačka priča, ona govori o podržavanju među narodima koji su egzistirali u Bosni i Hercegovini, to je priča o spasenju Jevreja, tj. konkretno deset uglednih Jevreja na čelu sa Mošom Danonom koji je jedan od najutjecajnijih jevrejskih ličnosti u Bosni i Hercegovini. To je događaj koji opisuje njihovo zatvaranje od strane Ruždi-paše i spasenje njihovo od strane Sarajlija u to doba, to je događaj iz oktobra 1890. godine. A kako je došlo uopće do toga da Ruždi-paša zatvori, uhapsi Jevreje i da ih osudi na smrt?

Priča kreće mnogo ranije za vrijeme Derviš-paše koji je tada vladao Bosnom i Hercegovinom. U njegovom dvoru je bio Derviš-Ahmed, čovjek koji je izuzetno mrzio Jevreje, zahtjevao je da Jevreji plaćaju veći porez, uglavnom radio je sve da bi im otežao život i egzistenciju u Gradu. Taj čovjek je bio konvertirani Jevrej, on je konvertirao sa judeizma na islam, postao je derviš i bio je cijenjen u derviškim krugovima. Derviš-paša je otkrio njegove zle nakane prema Jevrejima, dao ga je pogubiti, a za to su derviši krivili Jevreje. Vrlo brzo nakon toga je Derviš-paša vraćen u Stambol da bi na njegovo mjesto došao Ruždi-paša koji je onda počeo da hapsi Jevreje, uhapsio je deset uglednih Jevreja na nagovor derviša koji su i dalje krivili Jevreje zbog smrti Derviš-Ahmeda, zatvorio ih je i osudio na smrt, ali je dao mugoćnost otkupa uz nekih četristo kesa zlatnika, što nije bilo moguće za Jevrejsku zajednicu tada da se okupi. Tada se narod digao, otišao je pred dvor Ruždi-paše, zatvorio ga, pisali su sultanu i sultan je na kraju pogubio Ruždi-pašu, a Jevreji su na kraju bili osobođeni. Ustvari to je jedan događaj koji mi slavimo, koji je isključivo specifičan za Sarajevo. To pokazuje naš višestoljetni način života i podržavanja jedni drugih.

Radiosarajevo.ba: Sarajevski Purim nije jedini događaj koji ide u prilog toj činjenici i koji govori o suživotu Jevreja i muslimana u BiH?

Andrle: Imamo i spašavanje u dva navrata Hagade, imamo  angažman La Benevolencije tokom rata, tokom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovine, vršenju humanitarne pomoći stanovništvu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, izvođenju ljudi iz Sarajeva. Mi imamo mnoštvo tih lijepih primjera koji se danas nažalost u medijima vrlo rijetko spominju. Mi danas imamo situaciju da se u medijima i javnom životu forsiraju i ističu negativne pojave u našem društvu, sve manje se ove pozitivne priče promovišu.

Radiosarajevo.ba: Sarajevska Hagada najvrjedniji je eksponat u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, kako je prvi put spašena?

Andrle: Hagada je spašena kada su Nijemci okupirali Bosnu i Hercegovinu, Hagadu je spasio tadašnji kustos muzeja Derviš Korkut. Naime, Nijemci su ušli s namjerom da uzmu tu knjigu jer su znali da je ona vrijedn. Hitler je imao ideju da napravi muzej koji bi bio posvećen istrebljenom narodu, to je trebao da bude njegov vrhunac pobjede nad Evropom. Razne su priče gdje je ta Hagada završila, neki kažu da je bila ispod stepenica džamije na Igmanu, neki kažu na drugom mjestu, međutim, ono što je najvjerovatnije jeste da je Derviš Korkut sakrio Hagadu na najočiglednijem mjestu, među knjigama u samom Zemaljskom muzeju. To je čovjek koji je spasio ono što mi danas imamo, što je jedan od najvrijednijih spomenika kulture, ja ću se usuditi da kažem u Bosni i Hercegovini.

Radiosarajevo.ba: Osim Sarajevske Hagade, važno je spomenuti i Jevrejsko groblje, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Na ovom groblju je, između ostalih, sahranjen jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, Isak Samokovlija.

Andrle: Definitivno bih izdvojio i Zekkija Effendija, jednu od najzanimljivijih i najutjecajnih jevrejskih ličnosti u Sarajevu. On je čovjek koji je završio i Ruždi-pašu. Završio je Islamsku teološku školu ovdje u Sarajevu, za to je dobio naziv kao titulu efendije, svakako je jedna od impresivnijih ličnost koja je sahranjena gore. Na njegovom spomeniku nalaze se epitafi napisani na tri jezika: bosanskom, hebrejskom i turskom arabicom.

Jevrejsko groblje u Sarajevu je drugo najveće groblje u Evropi, praško je prvo. Nažalost, stanje u kojem se danas nalazi je katastrofalno, vjerovatno znate da je za vrijeme opsade Sarajeva, Jevrejsko groblje bilo prva linija tako da je prilično bilo uništeno tokom ratnih dejstava, a jako je malo obnovljeno nakon rata, iako je  pod UNESCO-vom zaštitom i zaštitom države kao nacionalni spomenik.

Jevrejsko groblje predstavlja najznačajniji sakralni segment života Jevreja u Sarajevu jer je najstariji, procjenjuje se da je godina osnivanja groblja 1630. Međutim, s obzirom da je zajednica postojala mnogo prije vrlo je vjerovatno da su se ljudi sahranjivali gore i prije. Najstariji dio groblja smješten je na brdu Borak koje je bilo nekropola stećaka u tom periodu. 

Radiosarajevo.ba: Kad je posljednja osoba sahranjena na Jevrejskom groblju?

Andrle: 1960. godine, čini mi se da je 1965. godine posljednja osoba gore sahranjena.

Radiosarajevo.ba: Nažalost, svakih par godina, svjedočimo fašističkim ispadima i crtanju svastika. U Sarajevu je nedavno nacrtana na printu zastave Izraela, a na Sefardskom jevrejskom groblju u Beogradu osvanuli su antisemitski grafiti i simboli. Da li je to neznanje ili pojedinci to rade ciljano?

Andrle: Ja ne mogu to pripisati neznanju, ko crta svastiku zna šta to znači. Ako nacrta svastiku na smrtovnici preminulog Jevreja on zna čemu služi ta svastika, ako nacrta na zastava Izraela svastiku on zna čemu služi ta svastika. Ne mogu reći da je to neznanje, mogu reći to je ciljano, da je to antisemitizam.

Ono generalno što ljudi trebaju da znaju, svastika koja je bila ispred BKC-a na printu zastave Izraela, neki dijelovi javnosti su to htjeli prikazati kao borbu protiv izraelske politike i politike Izraela prema Palestini, međutim, fašizmom se ne možete boriti protiv bilo čega, postoje različiti načini borbe protiv određenih sistema. Međutim fašistički simboli, nacistički simboli koji vrijeđaju osjećaje drugih to nije dobar način, to je klasični antisemitizam. Antisemitizam nažalost postoji u Bosni i Hercegovini, iako u jednom jako malom omjeru, ako uzmemo za poređenje druge evropske države.

Mi ovdje nemamo razvijene neonacističke organizacije kao što imaju u Republici Srbiji gdje je nedavno neonacistička organizacija organizovala sjećanje na smrt Milana Nedića koji je bio kvisling Drugog svjetskog rata, oni postoje i oni su aktivni. Spomenuli ste i na groblju su nacrtane svastike i razno fašističko obilježje, a da ne govorim po Evropi gdje se Jevreji fizički ugroženi.

Prije desetak godina su ubili gospođu koja je preživjela Holokaust, bila je žrtva antisemitizma, tako da ja niti jedan taj antisemitski ispad u Evropi i to nasilje koje se vrši ne pripisujem neznanju, a ne pripisujem ni ono isto mi ovdje imamo. Naš veći problem u Bosni i Hercegovini je islamofobija, kršćanofobija, negiranje genocida u Srebrenici, negiranje drugih ratnih zločina, relativizacija ubijenih sarajevskih Srba tokom rata, tako da mi imamo značajnih problema u tom segmentu. Antisemitizam je zaista mali, mi smo sigurni ovdje, kad god smo imali takav problem imali smo veliku podršku javnosti.

Potrebno je pričati o ksenofobiji jer kako da kažem, sve su to dvije strane istog novčića, danas je na društvenim mrežama prisutna i ksenofobija, posebno što je opasno jeste govor mržnje u javnom prostoru i mi danas imamo izabrane, imenovane zvaničnike koji bez problema mogu da izađu pred televiziju i da promovišu govor mržnje. To se dešava iz dana u dan, problem ove države je što nema sankcija za takve, ima zakon, prethodni visoki predstavnik je donio Zakon o negiranju genocida, koji se ne odnosi samo na genocid u Srebrenici, odnosi se na svaki ratni zločin ili bilo šta što se dogodilo, a negira se. 

Radiosarajevo.ba: I na kraju, možete li nam reći kako se La Benevolencija bori protiv govora mržnje?

Andrle: Prepoznali smo da je govor mržnje veliki problem u našoj domovini, iz tog razloga smo prošle godine kreirali pilot-projekat pod nazivom 'Antisemitizam i islamofobija u javnom školskom sistemu'. Ideja je bila da uđemo u jednu od škola na području općina Stari Grad i Centra i da vidimo na kom nivou se to izučava u samom školskom sistemu - ne izučava se uopće. To su teme koje se jednostavno ne tretiraju. Iz tog razloga mi i nastavljamo te aktivnosti i nastavit ćemo, nadam se od septembra u jednom punom i sveobuhvatnijem obimu. Nećemo u tolikoj mjeri raditi sa učenicima nego ćemo raditi sa nastavnicima, direktorima, uposlenicima Ministarstava obrazovanja, kantonalnih i entitetskih i na taj način hoćemo da pokušamo da se sve te teme kao što su govor mržnje, islamofobija, kršćanofobija i ono što je nama jako bitno - Holokaust u Bosni i Hercegovini, uvedu u sami kurikulum.

Mislim da je ovo krucijalno vrijeme da se napokon napravi jedan širi krug društvenih aktera koji će se pozabaviti ovim temama, jer govor mržnje neminovno dovodi do svih zločina, do genocida i do svega onoga što smo doživjeli ne jednom, već nekoliko puta u našoj historiji. To ne govorim kao mi Jevreji nego govorim mi kao bosansko-hercegovački narod.