Proho: U BiH ne postoji ustanova u kojoj se zvanično uči znakovni jezik

"Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave", pjevao je Johnny Štulić i upisao se u muzičku historiju.

Vjerujemo da se u Holandiji politički korektna terminologija o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom odavno usvojila, ali mi smo još uvijek Balkan.

Potaknuti ružnim iskustvima, diskriminacijom, kojekakvim izrazima i neprimjerenim komentarima koji se vrlo često mogu čuti na gradskim ulicama o osobama s invaliditetom, odlučili smo se na ovaj članak i kao sagovornicu izabrali Jasminku Proho.

Jasminka Proho je tumač znakovnog jezika. Kako to radi i zašto ispričala je za portal Radiosarajevo.ba. 

Radiosarajevo.ba: Tumače znakovog jezika ne srećemo svaki dan. Vaše zanimanje je veoma važno i zanimljivo, kako ste izabrali svoju profesiju?

Proho: Ja sam dijete gluhih roditelja i znakovni jezik sam naučila sa svojim roditeljima. Naša kuća je uvijek bila puna ljudi, dolazili su njihovi prijatelji, poznanici, gluhe osobe i kad bi oni međusobno komunicirali, roditelji bi meni uključili televizor da ne bih njih gledala. Pošto je to za mene bila malo "drugačija" komunikacija jer oni razgovaraju, uporno sam gledala u njih i "krala" znakove. Pošto smo živjeli kao podstanari ja bih istrčala iz stana i pitala gazdaricine kćerke šta znači ovaj ili onaj znak. Tako sam naučila, jer se znakovni jezik nažalost jedino tako može naučiti. 

Radiosarajevo.ba: Dakle u samom startu niste bili tipična djevojčica, zanimale su Vas neke važne životne stvari. Ukoliko sada neko odluči krenuti Vašim stopama, gdje se može školovati, kako se postaje tumač znakovnog jezika?

Proho: U našem društvu ne postoji zvanično zanimanje tumač znakovnog jezika, jer nije prepoznato kao "zvanično" zanimanje. Razlog za to je nepostojanje obrazovne ustanove gdje bi se izučavao, odnosno učio zvanično znakovni jezik. Pridoda li se da znakovni jezik nije standardiziran te nema adekvatnog rječnika i udžbenika koji bi obuhvatio sve ono što je potrebno, jasno je da znakovni jezik nije priznat, a samim tim ni zanimanje tumač znakovnog jezika nažalost ne postoji zvanično.

Radiosarajevo.ba: Kako se onda u našoj zemlji uopće može pomoći osobama koje imaju oštećenje sluha, ko radi na promociji znakovnog jezika?

Proho: Mi djeca gluhih roditelja smo pioniri u promociji znakvnog jezika i radimo kao tumači znakovnog jezika. Vjerovatno se pitate zašto je to tako i zašto društvo nije ništa uradilo po tom pitanju iako je naša država ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom? Odgovor je jednostavan, gluhoća je invaliditet koji se ne vidi, a kad nešto ne možete vidjeti, opipati za nas to i ne postoji. Oštećenje sluha nije samo gubitak tog čula već mnogo više. Kada ne čujete, ne možete razviti govor, ako ne razvijete govor teško se opismeniti, nema razvoja mišljenja itd. 

Radiosarajevo.ba: Često možemo čuti diskusije u kojima ljudi raspravljaju da li je gore biti slijepa ili gluha osoba, kako Vi doživljavate ovakve komentare?

Proho: Na gluhoću se gleda kao na nešto što nije "strašno", gore je biti slijep, nepokretan itd, što je strašno i za pomisliti, a kamoli reći. Nema težih i lakših invaliditeta, samo postoje specifičnosti i svi su teški na svoj način. Problem je u tome što se o gluhoći jako malo priča i ne zna se da je sa gluhoćom puno toga povezano. Mi koji čujemo, sluh prihvatamo zdravo za gotovo i mislimo da ćemo uvijek imati dobar i zdrav sluh. Gubitak sluha povezujemo sa starenjem i zaboravljamo da najviše učimo pasivnim slušanjem, a kod gluhih i nagluhih osoba to je nemoguće.

Radiosarajevo.ba: Može li se tu šta promijeniti, svijest ljudi, sam odnos prema osobama oštećenog sluha?

Proho: Sve što sam navela je razlog da se na problem gluhoće i pitanje komunikacije odnosilo kao na nešto nevažno i sporedno. Međutim, kada se počelo pričati o ljudskim pravima, a pogotovo kada se insistira na uvažavanju prava osoba sa invaliditetom(OSI) kroz prizmu ljudski prava OSI postalo je jasno da su tumači znakovnog jezika neophodi. Nažalost, mi smo još uvijek u ulozi "vidiljivost" kada je u pitanju pristupačnost i ozbiljnost, ne shvaća se naša uloga i rad.

Radiosarajevo.ba: Kako izgleda Vaš radni dan?

Proho: S obzirom na to da sam zaposlena u Udruženju gluhih Kantona Sarajevo na poslovima socijalno preventivne zaštite, obavljam i druge poslove pored tumača znakovnog jezika. Pošto nas ima malo - mislim na tumače - nekada se zna desiti da me nazovu i kažu: "Molim Vas možete li doći sad nam treba usluga tumača?". Znate, ljudi ne razmišljaju da svaki posao zahtijeva da se pripremite i da ne možete biti na raspolaganju istog trenutka kada se nekome ukaže potreba za vašom uslugom. Često se dešava kada i dođem da tumačim na znakovni jezik ljudi ne shvataju da je potrebno vrijeme da se nešto istumači i da to nije puko mlataranje rukama.

Radiosarajevo.ba: Koliko je teško određene riječi prevesti na znakovni jezik, posebno one vezane uz nove tehnologije?

Proho: Dugo se mislilo da je znakovni jezik "siromašan" jer gluhe osobe radi neadekvatne rehabilitacije slušanja i govora, govore i pišu agramatično. Znakovni jezik je kao i svaki drugi jezik pa tako postoje znakovi za riječi kao što je: internet, mejl, korona, kanton itd.

Radiosarajevo.ba: Gdje tumači znakovnog jezika mogu raditi u BiH?

Proho: Kada bi se priznao znakovni jezik i kada bi se konačno uvrstilo u šifrarnik zanimanja tumač znakovnog jezika bi mogao raditi i u obrazovanju, pravosuđu, policiji, upravi, TV tačnije na svim mjestima gdje se pružaju usluge kao i za druge građane.

Radiosarajevo.ba: Koje sve tehnike koristite prilikom prevoda i tumačenja?

Proho: Znakovni jezik se sastoji od dvoručne abecede, znakova (logičkih, dobovorenih i idomatskih), jasne artikulacije i facijalne ekspresije. Međutim, postoje gluhe osobe koje se nisu formalno obrazovale takoreći nepismene su, ne poznaju znakovni jezik. Jedna od tehnika je nešto kao pantomima da se što slikovitije pokuša objasniti. 

Radiosarajevo.ba: Tumači znakovnog jezika prevode u svim situacijama, možete li nam ispričati neku anegdotu?

Proho: Imala sam 5 godina i bila sam s mamom u tramvaju. Moram priznati da sam uživala da razgovaram sa njom na znakovnom jeziku. Dok smo nas dvije pričale jedna gospođa je svo vrijeme govorila: "Bože dragi, što je slatka, a ne čuje. Jadna majko svoja. Vidi i majka i ona gluhe." Ja samo svo vrijeme razgovarala sa mamom, ne obraćajući pažnju šta gospođa govori. Kada je došlo vrijeme da izađemo iz tramvaja, ja sam gospođu koja je komentarisala kulturno pitala: "Da li izlazite?" Gospođa je šokirano pogledala u mene otvorenih usta. Ljudi oko nas su se počeli smijati, a ja sam sva važna sa mamom izašla napolje.

Radiosarajevo.ba: Rekli ste da ste dijete osoba sa invaliditetom, iz prve ruke znate kako je odrastati u porodici gdje se nešto ranije zamijene uloge s roditeljima. Imate li poruku za takvu djecu?

Proho: Djeci su njihovi roditelji uzor, a mi smo doživljavali da se naši uzori omalovažavaju, gaze i diskriminišu. Zato molim sve koji odlučuju i koji se bore za prava djece da obrate pažnju i na ovu djecu jer je njima podrška i pomoć itekako potrebna.