Ovako je govorila bosanska kraljica Katarina: Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Danas obilježavamo Dan državnosti Bosne i Hercegovine - dan kada se građani naše domovine sjećaju velikih vrijednosti koje smo imali u prošlosti, ali jednako i važnih ljudi, bitnih odluka i datuma.

Dan državnosti je kada volimo i poštujemo državu u kojoj živimo jer to je naša domovina.

Šta je čovjek bez domovine

Zašto nam je domovina važna najbolje ilustriraju riječi bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić koja je umrla u tuđini, daleko od svoje Bosne, u Italiji, u Rimu.

„Šta sam ja bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam šta je zavičaj. Šta znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca - koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku.

Jer... Šta je čovjek bez domovine... i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja... Mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći", ovako je govorila kraljica Katarina, kada je spominjala domovinu.

Kraljica Katarina, kralj Tvrtko I Kotromanić, ban Kulin i mnogi drugi naši srednjovjekovni vladari su još prije mnogo vijekova gradili i jačali bogatstvo naše domovine.

Bosanska kraljica Katarina zasigurno je jedna od najzanimljivijih i najslavnijih ličnosti srednjovjekovne Bosne, čija je tragična sudbina skončala 25. oktobra 1478. godine u Rimu, daleko od njene domovine i još dalje od djece, kćerke Katarine i sina Žigmunda.

Katarina Kosača je supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica čiji životni put i danas intrigira historičare i istraživače koji pokušavaju sastaviti mozaik njenog života, koji je počeo u Blagaju 1424. ili vjerovatnije 1425. godine.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene iz zetske kneževske kuće Balšića, unuke srbijanskog kneza Lazara.

Katarina je u Rimu živjela pod zaštitom Pape, koji je mjesečno za njene potrebe izdvajao stotinu dukata.

Bosna i Hercegovina je stara država i korijene njene državnosti možemo naći prije više od hiljadu godina.

Kroz vrijeme je mijenjala svoje granice, oblike vlasti i pravne sisteme ali je uvijek zadržavala svoje ime.

Bosna i Hercegovina je svoju državnu cjelinu očuvala i kada je prošla 415 godina vladavine Osmanlija, pa 40 godina austrougarske uprave te naposlijetku 70 godina jugoslovenskog suživota.

Kao što smo rekli, život je skončala 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Na najvišem vrhu brda Campidoglio, jednog od sedam rimskih brežuljaka, između impresivnog zdanja posvećenog prvom kralju ujedinjene Italije Vittoriju Emanuelu II i Piazze dei Campidoglio, trga kojeg je projektirao slavni Michelangelo, nalazi se crkva Santa Maria in Aracoeli (crkva svete Marije od nebeskog oltara) koja čuva grobnicu bosanske kraljice Katarine.

Danas se sjećamo i 25. novembra iz 1943. godine kada je u Mrkonjić-Gradu usvojena jedna veoma važna rezolucija u kojoj je zapisano:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine hoće da njihova zemlja ... bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Narod Bosne i Hercegovine od danas predstavlja jedino Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja za Bosnu i Hercegovinu i Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije“.

Važno priznanje 6. aprila 1992.

Ovom odlukom je obnovljena višestoljetna državnost Bosne i Hercegovine, koja je nastavila da postoji kao ravnopravna republika Bosna i Hercegovina unutar federativne Jugoslavije.

Ova odluka je važna i zbog činjenice da su predstavnici sva tri bosansko-hercegovačka naroda tako odlučili.

Ova odluka je važna za međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine 6. aprila 1992. godine.

Važno je da volimo Dan državnosti i Bosnu i Hercegovinu!