ZAVNOBiH: Šta se događalo u noći 25. novembra u Mrkonjić-Gradu

Godina je 1943. Novembar. Svijetom odjekuje artiljerija Drugog svjetskog rata, koji se vodi na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima. U njemu učestvuju gotovo sve države koje su tada postojale.

Bosna i Hercegovina rat je dočekala kao dio Kraljevine Jugoslavije, koju su Sile Osovine 1941. porazile za 12 dana. U novembru 1943. smo u sastavu profašističke Nezavisne Države Hrvatske, no Narodno-oslobodilačka borba juriša ka pobjedi diljem teritorije. Te, 1943, desile su se slavne Bitke na Neretvi i Bitka na Sutjesci.

U septembru 1943, na inicijativu Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, koja je povela otpor protiv okupatora, počinju pripreme za Osnivačku skupštinu Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBIH), koje se na svom Prvom zasjedanju u Mrkonjić-Gradu, 25. i 26. novembra 1943. konstituisao kao najviše političko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta u BiH i izjasnio za federativno uređenje državne zajednice naroda Jugoslavije.

Tu, na tom zasjedanju, nastala je i jedna od najslavnijih rečenica iz naše historije koja glasi:
“Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.”

Zasjedanje se, dodajmo i to, ne bi ni dogodilo da nije bilo istaknutih revolucionara Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića, Hasana Brkića i drugih, koji su kod Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja zahtijevali ravnopravan status za BiH u jugoslavenskoj federaciji, što im je i uspjelo. Inače, četiri dana nakon ZAVNOBiH-a u Jajcu će se održati Drugo zasjedanje Antifašističko vijeće Narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) koje će se tada konstituirati u zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije.

No, što se događalo 25. novembra 1943. u zgradi u Mrkonjić-Gradu, izgrađenoj 1896. godine da bude trgovina. Objekt je bio vlasništvo porodice Gašić, koji su tu do 1941. držali kafanu, a u augustu 1942. pretvoren je u Dom kulture (13 godina poslije bit će pretvoren u Muzej I zasjedanja ZAVNOBiH-a).

Tog dana, u zgradi se okupila šarolika socijalna struktura učesnika, “avnojevci”, partizani, istaknuti vojni komandanti, politički komesari, svi članovi oblasnih narodnih odbora i po pet istaknutih političkih, javnih i kulturnih radnika iz svakog okruga, i tako njih 247. Od njih 247 pravo glasa imali su 193.

Prvi je govorio Dušan Ivezić, predsjednik Oblasnog NOO-a za Bosansku Krajinu, koji je, kako su to partizanski običaji tada nalagali, u počasno Predsjedništvo Skupštine predložio tada maršala Sovjetskog Saveza Jozefa Staljina; predsjednika britanske vlade Winstona Churchilla, predsjednika SAD-a Franklina Roosevelta, vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, predsjednika AVNOJ-a dr. Ivana Ribara. Uz buran aplauz, “delegati jednodušno primaju predloženo počasno predsjedništvo”, navodi se u zapisniku sa ZAVNOBiH-a.

U Predsjedništvo Skupštine pozvani su Humo, Čolaković, Đuro Pucar - Stari, Aleksandar Preha, Sulejman Filipović, Novak Mastilović, te Vojislav Kecmanović zvani Đedo, koji će biti predsjednik ZAVNOBiH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Bosne i Hercegovine (kako ćemo se zvati do 1963, kada smo – izmjenom Ustava Jugoslavije – preimenovani u Socijalističku Republiku).

Svečano zasjedanje nastavio je voditi Kecmanović, a prvi pozdravni govor održat će general-major Arsa Jovanović, načelnik Vrhovnog štaba NOV i POJ (Jovanović će poginuti 1948. kada je, nakon presude zbog simpatiziranja Staljina, pokušao pobjeći u Bugarsku, a ubila ga je granična patrola).

Potom je govorio dr. Ivan Ribar (otac narodnih heroja Jurice i Ive Lole Ribara) čije su riječi da je politika Osmanlija, Beča, Pešte i Berlina, a kasnije i politika protunarodnih režima u staroj Jugoslaviji, razdvajala i zavađala Srbe, Hrvate i Muslimane u BiH, dok je “NOP stvorio od BiH primjer borbenog jedinstva i bratstva svim našim narodima” “Danas treba”, nastavio je dr. Ribar, “da se postavi princip narodnog samoodređenja, što znači da sam narod, bez ičije pomoći sa strane, ostvari pravo da i u budućnosti sam ravna svojom sudbinom.”

Potom su govorili i Đuro Pucar, Božidar Magovac (ZAVNOH, Hrvatska), Josip Vidmar (Osvobodilna fronta, Slovenija), pop Vlada Zečević koji je, prije prelaska u partizane, bio vojnik Draže Mihajlovića.

Rada Vranješević prva je žena koja se obratila na ZAVNOBiH-u, čiji će lik, zbog slavne fotografije, postati simbol ZAVNOBIH-a.

“Žene Bosne i Hercegovine, uzevši značajno učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi, postale su čvrst oslonac narodno-oslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše BiH”, poručila je ona.

Obratio se još, uime omladine, Mile Perković, koji će biti zapamćen u historiji Fudbalskog kluba Sarajevo kao predsjednik za vrijeme čijeg mandata je osvojena prva titula prvaka bivše Jugoslavije u sezoni 1966/67. Nakon Perkovića, govorio je još i Mitar Kovačević, komandant Područja Mrkonjić Grad-Ključ.

Ovdje su delegati malo odmorili, a pauza je završila u 21 sat, kada je počelo radno zasjedanje. Rodoljub Čolaković prvi čita referat. Nakon njega, brojni drugovi opisuju borbu naroda svog kraja i izražavaju odlučnost da se više nikad ne vrati staro stanje. Raspravu zaključuje Čolaković, riječima da su se u bratski hor Srba, Muslimana i Hrvata umiješali zvuči naše braće Poljaka i Ukrajinaca “koji žive u našoj zajednici kao domoroci”.

“Drugovi i drugarice, mi smo danas na ovoj konferenciji udarili temelje sretne i zbratimljene Bosne i Hercegovine”, poručio je on.

Zatim je referat čitao Osman Karabegosić, onda je usvojena i lista vijećnika ZAVNOBIH-a, a na kraju i Rezolucija sa šest tačaka, čije se čitanje na nekoliko mjesta prekida aplauzom. Na kraju govorio je opet Kecmanović.

Na kraju njegovog govora, dvorana se prolama od burnih poklika. Delegati su ustali na noge i dvoranom je odjeknula slavenska himna: “Hej Slaveni...” (koja će postati jugoslovenska), nakon čega je prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a završeno.

Drugo zasjedanje održano je 30. juna 1944. u Sanskom Mostu, a treće i posljednje, u Sarajevu 26. aprila 1945. godine.