'odža hoćemo li na misu?

Njegov kolega, hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, upozorio je u Zagrebu da oni koji "žele građansku BiH u osnovi žele islamsku državu", da "Bošnjaci žele od Federacije BiH stvoriti bošnjački entitet", pa da svjesno "stvaraju krizu i haos".

Piše: Faruk Vele

Ove i slične vijesti, u oblandi priča o Izbornom zakonu, zveckanja oružjem i "europskim vrijednostima", Amir ef. Drežnjak, imam u mjestu Lizoperci, između Prozora i Jablanice, i njegovi susjedi, Hrvati iz susjedne Slatine, slušaju bezmalo pet godina dok se svake nedjelje voze na misu kod fra Mate Topića, župnika crkve u mjestu Gračac. U Lizopercima, naime, žive Bošnjaci, u mjestu Gračcu oko 15 muslimanskih porodica i više od 100 katoličkih, hrvatskih porodica, dok je u Slatini odnos populacije pola-pola.

Dok vođe prijete

Efendija Drežnjak u Gračacu drži mektebsku nastavu, pa će povesti njegove prijatelje da se u crkvi pomole Bogu. Dok velike narodne vođe međusobno prijete u ime tih istih sunarodnjaka, daleko i od Mostara i od Sarajeva, a još više Zagreba, ovi dobri ljudi će  po završetku mise i mektebske nastave tiho vratit svojim kućama i nastaviti život u mjestu koje je tokom proteklog rata bila linija razgraničenja između HVO-a i Armije RBiH, a danas jeste primjer istinske dobrosusjedske saradnje, prijateljstva, čovjekoljublja, zajedništva.

Ne, takvi primjeri nisu slični onoj sceni koju je genijalni Pjer Žalica ovjekoviječio u filmu "Gori vatra", kada filmski Hamdo (Adrmir Glamočak) gura srednji prst komšiji Stanku (Emir Hadžihafizbegović), već nešto sasvim normalno i očekivano, stvar reda i kućnog odgoja, a što će jedna ovdašnja Hrvatica objasniti ovako:

"Jest bila svađa, bio rat, ali mi smo ostali prijatelji, idemo na sijelo, na kafu i kad se rodi, i kad se ženi. Njegujemo lijepe odnose, ne možemo mi živjeti jedni bez drugih".

A glavni lik ove priče je Amir ef. Drežnjak. Veoma je prisan sa svojim džematlijama i susjedima pa će ga od milja nazvati "Hole" (Hodža). On u svom velikom gestu ne vidi ništa posebno.

"Mislim da bi to svaki čovjek uradio što sam ja uradio ako u sebi ima imalo insanijeta (čovječnosti), pa makar i ne bilo u njemu vjere. Ako ima nešto ljudsko u sebi. Selo Gračac je pripalo mojem džematu i zato sam odlazio da obavljam vjersku pouku. Vidio sam nekoliko baba i djeda gdje stopiraju. Pošto ja dugo nisam imao auto, i sam se na takav način ponekad prebacivao do Gračaca i Prozora, odlučio sam nikada nikoga neću proći. Dakle, znam kako je to kad čovjek ide na molitvu, a mora se na takav način prebacivati do džamije ili crkve. Zato sam zaustavio vozilo. Znao sam da će na misu, jer je bila nedjelja...", započinje priču ef. Drežnjak.

Trajalo je to nekoliko puta i iz tog ljudskog gesta se izrodila divna priča.

"Dao sam im svoj broj telefona. Od tada su oni mene zvali uoči nedjelje, da se dogovorimo za polazak. Ako ja, recimo, neću ići u mekteb, da me ne čekaju, da se snađu nekako. To, hvala Bogu, traje i danas. Već pet godina ja njih vozim na misu. Čak i onda kada nemam vjerske pouke. Znam da oni nemaju nikog da bi se prebacili, pa ih ja odvezem, sačekam da se pomole i vratim nazad", ističe on.

Efendija Drežnjak kaže da "obični ljudi" mnogo više žive ovakvim životom, te da su u manjini oni koji radi ličnih interesa propagiraju skobe ili, ne daj Bože, rat.

"Mislim da je mnogo ovakvih priča, mnogo životnih iskustava, samo ih mediji nisu otkrili. Bogom je dano da se moj i svećenikov slučaj dođu do svjetla dana. Običan svijet, vjernici, smrtnici, sigurno da žive ovakvim životom. Njima nije do međuljudskih, međuvjerskih i međukomšijskih sukoba. Svi ljudi vole lijep život, duhovni život, svoj mir na svome ognjištu, u svojoj kući i na svome topraku. Ovaj naš narod je mnogo propatio zadnjih godina i svi se želimo vratiti na lijepi život i lijepe međukomšijske običaje. Molim dragog Boga da to ponovo zaživi", ističe ef. Drženjak.

Da su svi takvi...

Cvitan Drinovac nam o efendiji Drežnjaku kaže sve najbolje.

"Da su svi ljudi, svih vjeroispovijesti ovakvi poput ef. Drežnjaka, bilo bi puno drugačije. Ja to tako kažem. Kako on održi govor na dženazi, svaka mu čast. Vazda spominje bratstvo i jedinstvo i podsjeća nas sve da smo mi od krivi i od mesa, života mi mog. Onakvog čovjeka treba tražiti. Ja sam radio s njegovim stricem u Majdanu (kamenolom kod Jablanice), mogu reći sve nabolje", rekao nam je Cvitan.

Potvrđuje da već pet godina idu na misu sa hodžom.

"Idemo ja i moja baba Anica, Jela Vukoje i Marica Drinovac. Nekada mi nazovemo njega, nekada on nas, pa idemo zajedno. Mi na misu, on u mekteb", dodaje Drinovac.

I baba Anica dodaje da ljude poput ef. Drežnjaka treba tražiti.

"Svaka mu čast", dodaje Anica.

Cvitan podsjeća da se među prvim katolicima vratio u svoje mjesto.

"Hvala Bogu, kao i prije rata. Nikakvih problema nemamo. Evo, imao sam nekoliko operacija, bio u bolnici, svaki musliman u selu je došao da me obiđe", nastavlja on.

Safet ef. Pozder, glavni imama iz Prozora, autor i publicista kaže nam da je strah vrlo jako sredstvo manipulacije ljudima, te da ovakvi pozitivni primjeri pomažu ljudima da se negativne barijere razbijaju.

"Strah je vrlo jako sredstvo manipulacije ljudima. Oni koji hoće da manipuliraju ljudima, dovoljno je da posiju malo straha, da ubace temu koja ljudima izaziva tjeskobu, nelagodu, neprijatnost. A priča o ratu je takva. Mi koji nosimo iskustvo na svojoj koži znamo šta to znači. Takve teme su im neprijatne, ne vole ih slušati. Uz veliki broj problema koje ljudi inače imaju u životu, uz sve veći val odseljavanja, uz mortalitet i pad nataliteta, ljudima ne odgovaraju takve priče. Ovakve pozitivne priče, svjedok sam, dolaze kao neki mehlem na ranu ljudima. Oni se pozitivno izražavaju i mislim da to treba potencirati", naveo je ef. Pozder.

Ove lijepe primjere prati i župnik crkve u Gračacu fra Mato Topić. Na njegovu inicijativu su katolici iz tog mjesta prije tri godinepokrenuli akciju skupljanja novčanih sredstava za petogodišnju djevojčicu Ajlu Sefer, oboljelu od tumora na bubregu.

Fra Mati je čovjekoljublje životna misija. On je sa svojoj braćom fratrima tokom rata u Varešu spašavao imama Muhameda Hadžibaščauševića nakon pokolja u Stupnom Dolu.

"Kad se uđe u "bazu", tu se nađe puno ljudstva, s jedne i s druge strane, puno pozitivnih, malih ljudi. To je ono zbog čega ja nikad i ne bih stao pred kameru da se time hvalim, osim zato što u ovim vremenima mediji, nažalost, forsiraju one vijesti koje mogu biti bombastične, da naprave što više razdora i mržnje i da političari kupe svoje poene. Kad se iz svega toga izvuku neki pozitivni primjeri, oni mogu poticati ljude da i oni tako čine. Ili da se barem ne boje činiti dobro", kaže fra Mato, dodajući da svi mediji trebaju dati mnogo više prostora primjerima dobrote kojih je i danas puna cijela BiH.

Biti čovjek

Dodaje da je i u teškim ratnim vremenima bilo ljudi "na svim stranama" koji su pokazivali ono ljudsko.

"Nažalost, danas bi se mnogi ljudi bojali ispričati ako su nešto pomogli, a ako to ne pripada zajednici iz koje dolaze. To je strašna stvar. Unatoč tome, dobrota pa makar bila najmanja, najsitnija, ona vrijedi. Ako ima išta Boga, to je tu u toj dobroti. Sve ostalo su naše forme koje se mogu očitovati na ovom oltaru, u džamiji ili sinagogi, gdje se po formi izražavaju molitve. Ako iza toga ne slijedi niz malih, sitnih primjera dobrote, onda ne vidim znakove Božje prisutnosti", naglasio je naš sagovornik.

Efendija Drežnjak dalje ističe da ovo nije jedini takav primjer. Struje koje su protiv takvog života su, kako veli, samo struje usijanih glava i vlastitih interesa.

"Mi Hudutskom imamo jednog našeg katolika koji svake godine održava muslimansko mezarje, očisti, ogradi... Razgovarao sam sa njim da prepusti to nama. Zamolio je da to ne činimo i rekao da je jednako prenio svojim sinovima i unucima emanet da i oni to rade nakon njegove smrti. Jer je i njega otac zadužio da to radi. Imamo slučaj našom babom Sudušom. Kad je umrla, bio je veliki snijeg, a sama je živjela. Komšije muslimani su joj grob iskopali, raščistili snijeg do groblja, te pozvali fratra i ostale katolike da dođu na sprovod. Takvih priča ima mnogo u mom džematu. Upravo mislim na primjer fra Mate koji je pokrenuo akciju pomoći za malu Almu Sefer", veli efendija Drežnjak.

Pitamo fra Matu kako se odlučio na organiziranje akcije pomoći za malu Almu i kakve su bile reakcije njegove pastve.

"Tu nemate puno razmišljanja, dijete je imalo tumor. Kad su rekli da tu ima takvo dijete, rekao sam da moramo priteći pomoć, i to mi koji smo najbliži. Malo su me upozoravali iz moje zajednice. Kako ćeš to, šta će ti reći. Nisam imamo dilemu. S ovog oltara sam rekao: "Imamo tu jedno bolesno dijete. Nemojte pitati ni šta je, ni kako je, ni čije je, nikakve komentare". Angažirao sam svoje suradnike koji su prošli cijelu župu i prikupili pomoć. Ne samo da niko nije rekao ni jedne loše riječi, već su se i oni koji su bili na poslu pitali što kod njih nisu došli", rekao je fra Mato, te dodao:

"Dakle, ne trebamo mi ništa umjetno praviti. Dobrote ima, samo je treba otkopati i pokazati ljudima. Treba ljude hrabriti, jer su ustrašeni. Ljudi bi pomogli jedni drugima. Pomažu tiho. Ne smiju više puta ni kazati da je pomogao muslimani ili katoliku. Ljudi su u strahu "šta će mi reći oni moji". To je strah kojeg se moramo oslobađati. Ljudi se vraćaju u svoj tor. Boje izaći iz toga i kazati mi smo u temelju ljudi. Temelj svih naših religija je ljudstvo. Ako njega ima, možemo govoriti dalje o nadgradnji vjerskoj. Ako nema temelja ljudskog, nema ništa ni od vjere".

Lijepe Agića kćeri

Iako su se na ovim prostorima desili užasni sukobi i zločini, bilo je veličanstvenih primjera međusobnih pomaganja.

"U mjestu Ustirama katolici su štitili muslimane, štitili su njihovu imovinu. U Kućanima je jedan Hrvat, katolik, svaku večer muslimanke djevojke, čuvene Agića kćeri, spašavao tako što ih je dovodio da spavaju s njegovim kćerima da ne bi, kad vojska naiđe, zlo uradila. Ja pravim jedan od najvećih iftara u Hercegovini za 27. noć ramazana. Tu okupim 400 ljudi na kojem budu ne samo muslimani, već i katolici s fra Matom. Katolici i pravoslavci iz Jablanice također doniraju za taj iftra. Mi Bošnjaci  pružamo ruku njima, oni nama. Čeznemo svi za lijepim komšijskim običajima. Život običnog čovjeka vapi za lijepim komšijskim životom", zaključuje efendija Drežnjak. 

Pozitivne priče

Efendija Drežnjak ima snažnu podršku glavnog imama iz Pozdera, koji u razgovoru s nama podsjeća da je jedna od misija i postulata Časnog Kru'ana da su ljudi stvoreni da se međusobno upoznaju.

Dodaje da mu pomalo "para uši" kada se insistira na suživotu, jer to nije tekovima modernog vremena nego način života na ovim prostorima.

"Meni je drago da prostor na kojem djelujem kao glavni imam sa svojim imamima jeste prostor koji pronosi neke lijepe priče, neka lijepa kazivanja i neke lijepe primjere iz normalne, svakodnevne životne rutine, svakodnevnice ljudi koji su Bogom dani da ovdje žive. Takvih primjera jako puno. Ja kao neko ko voli pisati i istraživati o tim temama, po prirodi sam takav da pokušavam baš te pozitivne primjere, pozitivne priče, izvući, zabilježiti i prenijeti javnosti. Danas smo zapljusnuti morem negativnosti sa svih strana. Možda je to razlog što takve priče ljudima budu pitke i zanimljive. Ovdje ih ima i meni je drago da je to tako", kazao je efendija Pozder.

Dodaje da je upravo misija vjerskih službenika širiti dobro.

"Ljudi dobre volje i čistog srca to prepoznaju, reagiraju na ovakve priče. Onda se jave, uključuju i zajednički pokušavamo djelovati na dobrobit ljudi bilo da su u pitanju muslimani ili katolici. Ovakve priče izazovu pažnju ne samo u lokalnoj zajednici već i šire. Imao sam nekoliko NGO koje se bave pitanje međureligijskog dijaloga i suživota koji su javljali i nudili da budem dio njihovog tima, da zajednički pokušavamo što više izdeklamirati ove priče, da bi poruka priča došla do što većeg broja ljudi", zaključuje ef. Pozder.