Mini feljton | Kako je Safet Krupić poslat u smrt? (III)

Sa svega 25 godina Krupićevo ime znali su svi politički i akademski krugovi, što će ga dovesti u centar burnih, evidentno politički motiviranih i usmjeravanih, polemika na polju jugoslavenske književnosti. Sukobi izazvani u tom smislu, u nauci poznati i kao "Sukob na književnoj ljevici", za posljedicu su imali svojevrsnu polarizaciju odnosa unutar političke ljevice.

Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

U njegovoj osnovi bio je problem odnosa jugoslavenske literature prema zvaničnoj politici SSSR-a i percepcija kontrole nad literarnim stvaralaštvom u toj državi.

Krupić, osvjedočeni marksista i komunista, u ovim se je debatama rukovodio isključivo principima marskističke filozofije. Osim toga, u svojim radovima bavio se političkim i kulturnim pitanjima bosanskohercegovačkog društva, za što ortodoksalna i dogmatizirana marskististička praksa nije imala senzibiliteta.

Medijator u "Sukobu književne ljevice"

U cijeli ovaj sukob Krupić je ušao po nalogu Centralnog Komiteta Komunističke Partije Hrvatske, tačnije njenog Agitpropa, čime se našao u nezavidnoj poziciji medijatora unutar podijeljene književne ljevice.

Premda nije usamljen, jer je u zavjereničkim i nikad rasvijetljenim procesima u jeku Drugog svjetskog rata likvidirano na desetine progresivnih i lijevo orijentiranih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, slučaj Safeta Krupića predstavlja možda i najstrašniji primjer ideološkog obračuna nacionalističke desnice sa saljedbenicima antifašizma. Kao uman i vrlo cijenjen, u jugoslavenskim akademskim krugovima afirmiran naučni radnik, Krupić je svojim revolucionarnim stavovima na sebe skrenuo pažnju režima tzv. "Nezavisne Države Hrvatske". U sprezi sa političkim vrhom ove paradržavne kvislinške tvorevine, njegov akademski rad i revolucionarno djelovanje praćeni su i od strane njemačkih objavještajnih službi.

No, obračun sa Krupićem bio je dvostruke prirode. Kao neko ko je okupio zagrebačku, a potom i druge partijske ćelije u mjestima gdje je boravio, Krupić nije ni slutio da će organizacija, čiju je politiku živio u ljudskom i profesionalnom smislu, napraviti nerazumljiv i neočekivan otklon od njega. Tome je, nesumnjivo, doprinijelo involviranje Milovana Đilasa, prvog čovjeka Politbbiroa Centralnog Komiteta Komunističke Partije Jugoslavije, koji je zazirao od intelektualaca koji su u političkom pogledu bili okupljeni oko lika Miroslava Krleže.

Vjenčanje s Milicom Sekom Marković

Banjalučka partijska organizacija je Krupića etiketirala kao dezertera, a kako je bio poznat radikalnim klerikalnim i nacionalističkim grupama to mu je život postao višestruko ugrožen. Taj momenat razotktrio je njegovu političku poziciju, a njegovo ilegalno članstvo u partiji postalo je nemoguće. Gubitkom statusa ilegalnog političkog aktiviste izložio se, bez ikakve protekcije, na vrlo opasnom i neizvijesnom putu stradalništva. U paničnoj potrazi za spasom od ustaških progona i vidno narušenog zdravlja obratio se svome bratu Mehmedu, tada predsjedniku suda u Ključu. U namjeri da dođe do brata ukrcao se u autobusku liniju za Ključ, ali je autobus napadnut od strane ustanika. Zbilo se to na relaciji Sitnice – Klokotovac – Ključ, na samo deset kilometara od mjesta na koje se zaputio. Prilikom napada, što se vidi iz jednog izvještaja, ubijeno je osamnaest putnika. Krupić, teško ranjen, prevezen je u banjalučku bolnicu, gdje su mu liječili nastale povrede.

Iz Banje Luke pošlo mu je za rukom da dođe u Sanatorij za bolesti pluća u Irig, gdje se proveo četiri mjeseca. U međuvremenu, 1. septembra 1941. godine, vjenčao se sa svojom dugogodišnjom djevojkom, Milicom Sekom Marković.

Tragična sudbina

U nemogućnosti da se sigurno prebaci na teritoriju koja se nalazila pod vojnom kontrolom partizana, Krupić je bio primoran da se kao nastavnik angažuje u banjalučkoj Gimnaziji. Tada je, u koordiniranim akcijama ustaških policijskih organa, ubijeno na stotine mladih komunista, među kojima je bilo i Krupićevih najbližih prijatelja. Uznapredovala bolest ponovno ga je vratila u bolnicu, gdje ga je prepoznao i uhapio ustaški policajac Zubić. "To je taj Krupić", bile su riječi sa kojima je ispraćen u smrt. Iz zatvorskog odjeljenja Rebro prebacili su ga za Jasenovac 9. ili 10. oktobra 1942. godine, gdje je smješten u Logor III C. Njegova ga je supruga danima uzaludno tražila po zagrebačkim zatvorima.

Safet Krupić je, prema raspoloživim svjedočenjima i pisanim tragovima, ubijen između 11. i 14. oktobra 1942. godine, u bajramskim danima. U njegovom mučenju i zvjerskom ubistvu glavnu je riječ vodio zamjenik komandanta ustaškog logora Enver Kapetanović. Ubili su tada, ne samo za sebe i svoj fašistički pokret najveću živuću prijetnju, nego i jedan mladi, obečavajući potencijal u intelektualnom, političkom i svakom drugom pogledu, čime je tragična Krupićeva sudbina dobila široke jugoslovenske razmjere.

Kraj