Mini feljton | Safet Krupić: Život i djelo zaboravljenog revolucionara (I)

U osvit Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, suočena sa izazovom ekspanzije fašizma i unutar jugoslavenskog prostora rastuće nacionalističke desnice, stasavala je mlada i progresivna  generacija intelektualaca spremnih da se uključe u borbu za oslobođenje naroda.

Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

Nekima od njih, koji su dočekali vojni i politički poraz okupatorskih i kvislinških režima, otvorio se prostor u vrhu struktura Komunističke partije Jugoslavije gdje su zauzeli istaknute položaje.

Trending

Dačić tvrdi: U utorak zasjeda Vijeće sigurnosti UN-a o BiH

Među onima koji se iz borbe nikad nisu vratili, a koji su po dometima svoje revolucionarne i naučne misli bili daleko veći potencijal od svojih partijski zbrinutih kolega, svakako je Safet Krupić, čovjek koji je mogao da postane jedna od najznačajnijih figura bosanskohercegovačke i uopće jugoslavenske kulture dvadesetog stoljeća.

Safet Krupić je rođen u Bosanskoj Krupi, 8. marta 1911. godine, u uglednoj krajiškoj porodici čiji su članovi nekoliko decenija u Krupi zauzimali kapetanske položaje. Njegov otac, Husein-beg, bio je krupski načelnik za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Majka mu je bila Dževahira Gospa, iz utjecajne i imućne porodice Alajbegović iz Sanskog Mosta.

Porodična drama

29.11.22. 14:25

Majke Srebrenice posjetile Jasenovac i odale počast žrtvama: "Zajedno se sjećamo"

Osim najmlađeg, Safeta, imali su još četvero djece – najstarijeg sina, Mehmeda, i tri kćerke Zilhu, Šuhretu i Hafiju. No, završetkom Prvog svjetskog rata i agrarnom reformom kojom su bošnjački posjednici silom zakona razvlašćeni svoje zemlje i imovine, porodica Krupić pretrpjela je ogromnu štetu.

Situaciju je otežala i Husein-begova rana smrt, sa kojom je nestalo i utjecaja ove porodice. Uslijedio je tada i gubitak stare porodične kuće u Bosanskoj Krupi, koju je zbog teškog života i sredstava potrebnih za školovanje djece prodati bila primorana majka Dževahira.

U toj su kući početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bile prostorije Skupštine opštine Bosanska Krupa, ali na njoj, sa žaljenjem primjećuje rahm. akademik Muhamed Filipović, nije bilo spomen obilježja koje bi ukazivalo da je ona mjesto rođenja Safeta Krupića.

Osnovnu školu, koju je pohađao u rodnom gradu, Krupić je završio 1922. godine. Školovanje je nastavio u bihaćkoj Gimnaziji, što je bio razlogom da se u ovaj grad cijela porodica preseli već 1923. godine, i tu započne novi život. Kao učenik bio je odličan, pokazujući interese za društveni rad i organiziranje, a naročito veliku strast imao je prema stranim jezicima i prirodnim naukama.

U Gimnaziji, u koju se slivao veliki broj učenika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, upoznavao je ljude različitih profila sa kojima je kasnije održavao vrlo bliske prijateljske odnose. Nastavne predmete, prema instrukcijama tadašnjeg režima, predavao je nastavnički kadar instaliran s ciljem kontrole političkog, kulturnog i svakog oblika revolucionarnog djelovanja učenika.

25.04.23. 11:53

Viktor Ivančić i šta bi žrtve Jasenovca kazale Dodiku: "Imate li imalo milosti i srama?"

Međutim, to je za posljedicu imalo još veći revolt, agitaciju i širenje ideje revolucije i ilegalnog rada, ne samo među učenicima nego i nastavnicima sa kojima su u tajnosti sarađivali. Gimnazijske dane Krupić je okončao u jeku Šestojanuarske diktature, kojom je ukinut parlamentarni život i legalizirana velikosrpska hegemonija. Izražavajući ozbiljne i zrele kritičke stavove prema nastalim političkim prilikama, već tada je formulirao mišljenje o komunističkoj revoluciji kao jedinom spasonosnom akcijom obespravljenih naroda.

O njegovim najranijim opservacijama nisu sačuvani ni privatni ni javni dokumenti, pismena korespondencija ili dnevnici, osim nekoliko memoarskih svjedočanstava njegovih savremenika. Ona nam, bez obzira na oskudicu i nepostojanje relevantnih radova nastalih u višim razredima Gimnazije, nedvosmisleno ukazuju na to da je Krupić o politici, kulturi i uopće društvenoj zbilji promišljao mnogo šire, dublje i pronicljivije od kolega iz svoje generacije.

Brilijantni mladi intelektualac iz Bosne

Takvog su ga opisivali Enver Krupić, slikar i Safetov bliski rođak, Hanumica i Hašim Biščević, ali i bihaćki gimnazijalci Enver Redžić, Slavko Odić i drugi. Dolaskom na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje se upisao na studije filozofije i francuskog jezika i knjiženosti, plijenio je svojom intelektualnom karizmom.

Kolege, u prvom redu dr. Rudi Supek, dr. Ivan Supek, dr. Ivan Mažuran i dr. Veljko Korač, govorili su o njemu kao svestranom, radoznalom i briljantnom mladom intelektualcu iz Bosne. Zbog erudicije, oratorskih vještina i odlučnog pristupa u studentskim debatama Skender Kulenović ga je opisao laskajućom sintagmom – ''Demosten sveučilišnih aula''.

Za vrijeme studija od 1930. do 1935. godine učestvovao je u svim značajnijim političkim i kulturnim zbivanjima, da bi za kratko vrijeme postao vrlo cijenjen i izvan matičnog Sveučilišta. Studij Filozofije je odličnim uspjehom završio 1934. godine, a tri godine kasnije i predmet Francuski jezik i književnost. Bio je omiljen student eminentnih univerzitetskih stručnjaka, sa kojima je ravnopravno učestvovao na seminarima i predavanjima.

Opstrukcije i izazovi

Kao student postao je članom tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, o čemu govori nekoliko sačuvanih policijskih zapisnika. Ocijenjen je kao agitator i zagovornik ideje komunizma kroz aktivnosti predavanja u oblasti političke filozofije, što mu je mnogo otežalo dobijanje posla u državnoj službi.

Kao i mnogi drugi studenti iz porodica skromnih finansijskih mogućnosti bio je primoran tražiti alternativna poslovna rješenja. Zahvaljujući velikom znanju davao je instrukcije bogatijim učenicima i kandidatima za upis na prestižne privatne škole. To nije utjecalo na njegov profesionalni razvoj, jer je u rasponu od 1934. do 1937. godine publikovao možda i najznačajnija djela.

Taj najplodonosniji period Krupićevog rada može se objasniti intenzivnim aktivnostima na mnogim visokoškolskim institucijama. Svoje referate i stručna predavanja držao je na Pučkom sveučilištu, Pučkom kazalištu, Sociološkom akademskom klubu, Akademskom filozofskom klubu u Zagrebu, zatim u Banja Luci i Kolarčevom univerzitetu u Beogradu.

No, Krupićev akademski opus i nesporno veliki naučni talenat uprava Filozofskog fakulteta u Zagrebu nikada nije objektivno valorizirala, uprkos njegovim ambicijama za sticanjem pozicije asistenta na istom.

Tu, međutim, nije prestao razvoj mladog naučnika.

Kao i svaki istinski intelektualac opstrukcije i druge izazove u pogledu profesionalnog razvoja razumijevao je tek kao logičku posljedicu sopstvenih političkih i moralnih uvjerenja, svjesno podnoseći žrtvu za ono što će tek doći – njegova najbolja djela…

Nastavit će se….