Ovisnici u Kantonu Sarajevo: Koliko ih se liječi, kakav je proces i ko može da se prijavi

Stanovnike sarajevskih naselja Višnjik i Breka proteklih je sedmica uznemirilo premještanje Metadonskog centra Kantona Sarajevo u njihovu lokalnu zajednicu, koji je ranije bio smješten u naselju Crni vrh u centru grada.

Zabrinuti zbog ove odluke, mještani su organizirali proteste kako bi izrazili svoje neslaganje s novom lokacijom. U sve su se uključile i lokalne vlasti, pa je održana i vanredna sjednica Općinskog vijeća Centar Sarajevo na kojoj je jednoglasno zatraženo hitno premještanje centra na drugu lokaciju.

Sastanci sa zvaničnicima Kantona Sarajevo rezultirali su najavom da bi Metadonski centar mogao biti premješten u krug Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) ili u prostor ustanove u Nahorevu.

Iako su razmatrane ove alternative, još uvijek nije jasno kada bi premještanje Centra moglo biti realizirano.

Dok građani čekaju, Metadonski centar Kantona Sarajevo jedina je institucija na području kantona koja ovisnicima u toku rehabilitacije nudi siguran prostor, oslobođen od straha i stigme koja ih prati.

O temi ovisnosti o drogama razgovarali smo sa doktoricom Rasemom Okić, neuropsihijatricom i direktoricom Zavoda za bolesti ovisnosti u Kantonu Sarajevo.

Na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba kaže da se u Zavodu za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo, pacijenti liječe od ovisnosti o alkoholu, psihoaktivnim supstancama (op.a. droge), igrama na sreću, ali i lijekova kao što su benzodiazepini, sedativi, hipnotici, stabilizatori raspoloženja i drugi.

"Za period 2024. godine i prvih šest mjeseci 2025. godine, broj prvih liječenja na našim zatvorenim odjelima je 210 pacijenata, broj prvih pregleda građana potencijalnih ovisnika u istom periodu je 1915 pacijenata. Na programu supstitucijske terapije, u kojoj se koriste lijekovi Metadon, Suboxon i Buprenorfin, zabilježeno je 325 pacijenata koji su bivši heroinski ovisnici u programu resocijalizacije i rehabilitacije", navodi dr. Okić.

U posljednjih pet godina, kako navodi, u ovoj ustanovi i u Kantonu Sarajevo nije bilo novih heroinskih ovisnika koji se liječe prvi put, a objasnila je i zašto.

"Naime, tržište heroina je gotovo nestalo regionalno, pa tako i kod nas, jer su ovisničku scenu 'preplavile' nove droge", veli naša sagovornica.

Kako postajemo ovisni?

Na ovisnosti nema imunizacije. Ona dolazi sporo, tiho i postaje svakodnevnica. Osim borbe pacijenata sa ovisnošću, često kroz pakao iste prolaze i članovi porodice, bliske osobe, partneri ili supružnici.

Doktorica Okić kaže da ovisnosti ne nastaju naglo i iznenada, već počinju eksperimentiranjem koje završi zloupotrebom i štetnom upotrebom supstanci, da bi se na kraju razvila prava ovisnost.

"Najveći problem za pacijente je što sebi ne žele i ne mogu priznati i prihvatiti činjenicu da imaju problem. Stoga se javljaju u našu Ustanovu pod pritiskom partnera, porodice, poslodavca, Centara za socijalni rad ili Suda, a često im je upitna motivacija  za istinsko i dugoročno liječenje", objašnjava.

O procesu liječenja i kriterijima za prijavu, dr. Okić veli da je potrebno proći nekoliko koraka.

"Liječenje ovisnosti je dobrovoljno, podrazumijeva da pacijent ima zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo i može se javiti u neko od naših Savjetovališta: za alkoholizam, za narkomaniju, za maloljetnike.

U smislu institucionalne saradnje u našoj Ustanovi se provode mjere obaveznog liječenja i praćenja pacijenata na zahtjev Sudova i Centara za socijalni rad, sa kojima imamo dobru saradnju", naglašava doktorica.

Tok terapije

Kada pacijent učini prvi korak i suoči se sa problemom, terapija počinje. Ne sastoji se samo od farmakološke, već i predanog rada centara za socijalni rad, ljekara, psihijatara i psihoterapeuta kako bi se osobi obezbijedio povratak u normalni život.

No, na samom putu, često nailaze na prepreke, pa i ponovno korištenje opijata. Dr. Okić kaže da se za pacijente redovno vrši monitoring uzimanja nedozvoljenih suspstanci putem laboratorijskih pretraga, kako bi se obezbijedio nastavak terapije.

"Pacijenti koji su na terapiji supstitucije sa lijekovima Metadon, Buprenorfin, Suboxon, ne bi smjeli koristiti narkotička sredstva, te zbog toga podliježu redovnim kontrolnim skrining testovima u urinu i salivi (pljuvački). Ukoliko je neko pozitivan na nedozvoljene supstance mora svakodnevno dolaziti u našu ambulantu uz eventualnu redukciju doze", poručuje naša sagovornica.

O pacijentima koji dolaze u Zavoda za bolesti ovisnosti KS, kaže da su u većini slučajeva korektni.

"Ukoliko je pacijent i dalje destabiliziran, uslijedi hospitalizacija na našem odjeljenju za narkomaniju. U principu više od 80 posto pacijenata na supstitucionoj terapiji su stabilni u programu, radno angažirani i vrlo korektni, te su stekli pravo na povlastice u smislu ordiniranja terapije na sedmičnom nivou ili čak na dvije ili tri sedmice", govori dr. Okić.

Porast konzumacije 'novih' droga

Za kraj intervjua, dr. Okić ističe da je u posljednjih nekoliko godina zabilježen ozbiljan porast upotrebe psihostimulansa (amfetamin, metamfetamin) i kokaina, uz i dalje visok procenat zloupotrebe marihuane.

"Mladi najviše koriste amfetamine, vrlo često ne znajući šta su tačno dobili u svojim 'paketićima', a ni sam diler koji prodaje nije siguran u sastav paketića. Često se iza svega krije miks različitih nepoznatih supstanci, ali i tableta.

Kao nikad do sada zabilježen je i porast broja kokainskih opvisnika. U Zavoda za bolestiu za bolesti ovisnosti K.S. najveći broj hospitaliziranih su amfetaminski ovisnici", savjetuje dr. Okić.

Stigma kao skarletno slovo društva

Put do ovisnosti nije popločan namjerama. Za nekoga je to kratica do zaborava, pritisak društva, a nekome trenutak slabosti u kojem se narkotičko sredstvo čini kao jedini izlaz.

Osim unutrašnjih rana na putu izlječenja, društvo u kojem živimo često stigmatizira ovisnike u procesu liječenja ili liječene ovisnike iz straha, ali i neznanja.

Kada je neko bolestan, društvo često reaguje instiktivno. Pomaže i bori se za izlječenje. U slučaju ovisnosti, sa ovisnikom se bori njegova porodica, prijatelji i institucije, dok šira društvena podrška često izostane.

"Daleko najveći izazov u radu sa ovisnicima o psihoaktivnim supstancama je ogromna stigma koja vlada u društvu.

Nažalost, naše pacijente niko ne želi vidjeti u svojoj blizini, a oni su 'svugdje oko nas'. Na poslu, u zajednici u kojoj živimo, u našim obiteljskim ambulantama i Centrima za mentalno zdravlje,  te na hodnicima velikih bolničkih sisitema. Zavod za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo je jedina isntitucija kojoj se uvijek mogu obratiti bez straha i srama i koja im pruža bezrezervnu podršku u liječenju i rehabilitaciji, u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama", zaključila je za portal Radiosarajevo.ba doktorica Rasema Okić.