Dossier Mušana Topalovića Cace: Od zločina na Kazanima do njegovog ubistva

Radiosarajevo.ba
Dossier Mušana Topalovića Cace: Od zločina na Kazanima do njegovog ubistva

„Ne znam da li smo baš uvijek čistih ruku, ali uvjeravam vas da to nastojimo kod naših vojnika da gajimo. Vrlo je važno da to shvatimo. Uspjet ćemo u tome. Vrlo je važno s moralnog stanovišta, pa i sa svakog drugog, da krivci budu pozvani na odgovornost“, govorio je Alija Izetbegović 1993. godine.

Mušan Topalović Caco bio je komandant 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, koji je pod svojom kontrolom držao liniju od Vrbanje do opservatorija na Trebeviću.

Kazani su ime jame na planini Trebević koja se nalazila pod kontrolom 10. brdske brigade i koju je Caco sa svojom jedinicom koristio kao mjesto za ubijanje i kao masovnu grobnicu za svoje žrtve.

Danas, 26. oktobra, navršavaju se 22 godine od akcije Trebević 2 u kojoj je Caco ubijen. Portal Radiosarajevo.ba donosi dossier o ovom ratnom zločincu koji je pokopan na šehidskom mezraju Kovači u Sarajevu i čija je jedinica odgovorna za najveću, najtamniju mrlju koja je stavljena na odbranu Sarajeva.

Caco je na početku rata preuzeo 10. brdsku brigadu koja je bila dio Prvog korpusa Armije RBiH. Čuvali su liniju koja je bila jako važna agresoru koji je na ovom potezu branio svoju glavnu komunikaciju za opsadu Sarajeva: put od Lukavice do Pala.

No pripadnici ove brigade, prema Cacinoj naredbi, prvo su počeli odvoditi, mahom nebošnjake (kasnije i Bošnjake), na liniju kako bi kopali rovove.

„Počela su hapšenja u općini Stari Grad, često na pijaci Markale i napadi na ličnu i privatnu imovinu. Nakon građana srpske i hrvatske nacionalnosti, došli su na red i Bošnjaci. Uzimali su sve što je vrijedilo, novac, zlato“, govorio je Ismet Dahić, prvi zamjenik Vahida Karavelića, komandanta 1. Korpusa ARBiH.

Reakcije vrha nije bilo iako je uskoro bilo jasno da se dosta njih ne vraća kućama.

Karavelić je poslije kazao kako je dobio informacije o zločinima Cacine brigade. Pokušao je posjetiti 10. brdsku, ali tamo su mu, prema njegovim riječima, poručili: „Ako ikad više dođeš da posjetiš brigadu, okrenut ćemo te na ražnju kod Sedam braće“.

U međuvremenu, Kazani su se punili ubijenim Sarajlijama koje su Caco i njegovi ubijali na monstruozan način. Najpoznatiji slučaj je onaj bračnog para Marine i Radoslava Komljenca, koji su imali 67, odnosno 72 godine i koje su u junu 1993. godine iz njihove kuće oteli Cacini vojnici i ubili ih na Kazanima. Komljenci su bili stari i skoro nepokretni. Prema izjavi njihove kćerke Slobodanke Macanović, uhapšeni su „jer je neko morao platiti za pogibiju šestero ili sedmero djece koje je ubila granata dan prije nego što ih je Caco odveo“.

„Hajd' kaže presijeci onaj konopac. Ja, dok sam doš'o 'vamo, oni su za mnom. Ja presiječem konopac, on je pao dole. Kako sam presjek'o, ono, više vrata mu presiječem i on je pao dole. Kaže, skini mu to s vrata. I ja mu izvalim. On je baš bio mrtav. U glavu, u čelo su mu...“, govorio je Sead Kadić, pripadnik 10. brdske brigade poslije istražiteljima o čemu postoji videozapis. Kadić je na sudu u Sarajevu pravosnažno oslobođen odgovornosti za ubistva Ergina Nikolića i Duška Jovanovića.

Slobodanka je u njihovom domu pronašla njihove naočale, dvije lične karte i knjigu Fojnica kroz vjekove koju je Marina čitala. Bila je porijeklom iz ovoga grada.

Štaku njene majke pronašli su kraj trebevićke jame, nakon akcije u kojoj je Caco ubijen, ali njihove kosti Slobodanka nije našla: “Moj otac nikada nije identificiran, a od majke su pronašli samo jednu kost; i nakon što je uzeta za analizu DNK, nestala je i ona.”

Do danas je samo 15 lica, pronađenih u Kazanima, identificirano. Problemi su u nepodudaranju DNK-a, ali i u nedostatku političke volje da se ovo pitanje konačno riješi.

Osim Marine i Radoslava, do danas je utvrđeno da su ubijeni i Marina i Radoslav, Ane i Vasilja Lavriv, Milena Drašković, Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Predrag Šalipur, Branislav Radosavljević i Zoran Vučurević. Kazani kriju ko zna koliko mučki ubijenih građana Sarajeva.

Dvanaest Cacinih vojnika procesuirano je. Neki su osuđeni na simbolične kazne, neki su oslobođeni odgovornosti: Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak, Senad Hasić, Samir Seferović, Esad Raonić, Senad Haračić, Sabahudin Žiga, Omer Tendžo, Samir Ljubović i Armin Hodžić. Svima je suđeno za „svirepa ubistva“.

Trinaesti, Samir Bejtić, jedini je osuđen za ratni zločin. U julu ove godine Vrhovni sud Federacije BiH ponovo je ukinuo presudu Kantonalnog suda u Sarajevu kojom je Bejtić oslobođen optužbi za te zločine. Suđenje će se ponoviti. Dodajmo da je Bejtić 2006. osuđen na 14 i po godina, a potom je dva puta oslobođen - 2008. i 2011. godine. Bejtić je iz Njemačke izručen prije 13 godina.

Fahrija Karkin, Bejtićev advokat, kaže da je začuđen zašto je za navedenu dvanaestoricu optužnica prekvalificirana iz ratnog zločina u svirepa ubistva. “Nije to mogao uraditi da se ne uvrijedi jedan sitni zamjenik vojnog tužioca. To je moralo, apsolutno je i došlo s vrha...“, Karkinove su riječi.

Selak i Čolak dali su sljedeće iskaze istražiteljima. 

Upozoravamo vas na uznemirujući sadržaj:

Selak: „Ja sam tog čovjeka uhvatio rukom preko usta, oborio na zemlju, zažmirio i nožem prevukao preko vrata. Bio sam izgubljen, van sebe i nije mi poznato šta je Refik uradio s tom ženom. Kasnije sam vidio da je ta žena zaklana, ali nisam vidio momenat kad je Refik to uradio.“

Čolak: „Kad smo se udaljili deset do 15 metara do zemunice, vidio sam kad je Mevludin uhvatio čovjeka rukom preko usta, oborio ga na zemlju, žena je počela da vrišti, uhvatio sam je rukom preko vrata, oborio na zemlju i kleknuo na koljena pored nje, a drugom rukom u kojoj sam imao nož, stavio sam nož na njeno grlo i zarezao. Poslije toga sva četverica, ja, Omer, Asim, Mevludin leševe smo bacili u Kazane.“

Informacije o zločinima sredinom 1993. dobrano su potresale vrh komande. Ismet Dahić tvrdi da nisu imali saglasnost političkih struktura za akciju, te da su podacima o užasu na Kazanima „prisilili rukovodstvo na tu akciju (akcija Trebević)“. Karavelić dodaje da mu je Izetbegović napismeno dao da mogu upotrijebiti svu vrstu sile.

Akcije Trebević počele su 1. jula 1993, hapšenjem Senada Pecara, jednog od Cacinih pomoćnika. Dan nakon toga, Caco i Ramiz Delalić Ćelo blokirali su grad, napali nekoliko policijskih stanica i razoružali policajce.



Potom je, 25, oktobra 1993, počela akcija Trebević 2, čiji je cilj bio smjena i hapšenje Cace, zamjenika komandanta 9. motorizovane brigade Ramiza Delalića i blokada jedinice Delta Mide Aljića i specijalnog odreda Zulfikar Zulfikara Ališpage.

„Delalić i Caco traže se živi ili mrtvi“, glasila je naredba.

Informacije vezane za početak akcije su kontroverzne. Jedni tvrde da se akcije ne počinju napamet, dok drugi, poput Dahića, navode kako su policajci u akciju krenuli nepripremljeno i bili su dezorijentirani.

„Nisu znali tačnu adresu i naši operativci su bili otkriveni od pripadnika 10. brdske brigade, uhapšeni i muški likvidirani“, priča Dahić o ubistvu devet policajaca koje su likvidirali pripadnici 10. brdske brigade prije Cacinog hapšenja.

Tada su ubijeni: Admir Hebib (1969), Kemal Kojić (1960), Dragan Miljanović (1967), Slaven Markešić (1965), Srđan Bosiljčić (1963), Elvir Šovšić (1974), Hamid Humić (1968), Jasmin Čamdžija (1968) i Izet Karšić (1959). Šestorica njih, Bošnjaci, pokopani su u Velikom parku u Sarajevu. Niko ne postavlja pitanje zašto s njima nisu pokopani i Dragan, Slaven i Srđan.

„Poslali su neiskusnu djecu, zašto Cacu nije uhapsio komandant? Tako to ide, po zapovjednoj odgovornosti. Neko za to treba odgovarati“, smatra Muhamed Švrakić, prvi čovjek sarajevskog udruženje Zelene beretke.

O njihovom ubistvu nikada nije pokrenuta istraga.

U popodnevnim satima tog dana, Caco se odlučio predati.

„Kada je zarobljen, (Jusuf, op. a.) Pušina me nazvao i kazao: 'Vaha, dovodim ga kod tebe, predajem ih tebi', na šta sam mu odgovorio: 'Pušina, nije takav odgovor, po naređenju predsjednika, ti ih trebaš procesuirati...'“, riječi su Vahida Karavelića, koji dodaje:

„Kad je priveden u Komandu Korpusa, koju je osiguravala četa vojne policije – već su čuli o masakru policajaca. Oni ljudi koji su ga provodili u hodniku... određena grupa policajaca prišla je Caci i počeli ga maltretirati. Tući... U hodniku je stanje bilo vrlo ozbiljno. Vriska, galama, psovke... tad sam vrisnuo: 'Stop, prekinite', umalo nije došlo do upotrebe oružja da bih smirio situaciju. Caco je samo šutio, nije progovarao.“

Do sljedećeg jutra, Caco će biti mrtav.

Prema izvještaju načelnika uprave sigurnosti Jusufa Jašarevića, Caco je ubijen na sljedeći način:

„Oko 3 sata prije ponoći, Mušan Topalović je trebao biti premješten iz zgrade Korpusa u Okružno-vojni zatvor. Tokom privođenja kombijem u blizini raskrsnica ulica Danijela Ozme i Kralja Tomislava (danas ulica Koševo), iznenađena pokušajem fizičkog napada i pokušaja bjekstva Mušana Topalovića, patrola je bila prinuđena upotrijebiti silu, odnosno vatreno oružje.



Zbog mogućnosti bijega Mušana Topalovića
, koji je iskočio iz kombija, došlo je do upotrebe vatrenog oružja i Mušanu Topaloviću je nanesena teža tjelesna povreda. Smrtne posljedice nastupile su prilikom prevoženja u Klinički centar Koševo.“

„Kako se to desilo, je li Caco vidio šta mu slijedi pa ne vrijedi živjeti, ili je to planski urađeno, ja to ne znam“, Karavelićeve su riječi.

Dahić, pak, vjeruje u zvaničnu verziju.

Caco je prvo kao NN osoba sahranjen na nepoznatoj lokaciji.

Potom je pokopan 2. novembra 1996, kako piše u jednom njemačkom istraživanju, „u okviru spektakularne sahrane na Šehidskom mezarju Kovači, a time mu je oficijelno ukazana čast kao herojskom branitelju opkoljenog Sarajeva, čime je s njega istovremeno uklonjena stigma zločinca“.

„Moje duboko uvjerenje je da Caci nije mjesto na Kovačima“, smatra Karavelić.

Jedini koji je protestirao protiv ove sahrane bio je Jovan Divjak koji je u pismu Aliju Izetbegovića upitao „kako je mogao organizirati sahranu ovog kriminalca?“. Izetbegović je odgovorio da je morao „zbog sve većeg političkog pritiska“, ne preciziravši o čemu se radi.

Cacino ime danas stoji u zlatnoj plaketi, na školi Edhem Mulabdić na Bistriku, uz imena poginulih pripadnika Armije BiH iz ove općine.

U međuvremenu,Kazani i dalje čuvaju najstrašniju javnu tajnu o ubistvu građana Sarajeva.

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak