Čuvar Hagade, glas Bosne: Priča o Derviš Korkut odjekuje u Washingtonu

Razgovor o Sarajevskoj Hagadi gotovo je nemoguće započeti bez osjećaja da govorimo o nečemu što nadilazi granice jedne knjige i jedne tradicije. Rukopis nastao u srednjovjekovnoj Španiji, koji je preživio progone, ratove i različite političke epohe, danas se ponovo pojavljuje u središtu pažnje – ovoga puta u Capitol Hill, gdje je predstavljen američkoj javnosti kao simbol zajedničkog naslijeđa i vrijednosti bosanskog zajendištva.

U trenutku kada se Bosna i Hercegovina često percipira kroz prizmu podjela, Hagada se iznova afirmira kao snažan kontrapunkt – kao priča o solidarnosti, hrabrosti i međusobnom povjerenju ljudi različitih identiteta.

Upravo zbog te višeslojne simbolike, ali i savremenih intepretacija, važno je govoriti o osobama značajnim što je Sarajevska Hagada preživjela do današnjih dana, poput rahmetli Derviša Korkuta.

Tim, ali i povodom američke promocije "Sarajevske Hagade" za portal Radiosarajevo.ba govori dr. Hikmet Karčić,  naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajeva i autor knjige Dervis M. Korkut - A Biography, Rescuer of the Sarajevo Haggadah, posvećene rahmetli Dervišu Korkutu, spasitelju ovog značajnog djela bh. bašitne.

"U vremenu rastućih političkih napetosti i jačanja fašizma uoči Drugog svjetskog rata, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu Derviš Korkut jasno je pokazao moralnu i profesionalnu hrabrost, svrstavajući se na stranu humanosti i zaštite kulturne baštine. Njegovo djelovanje nije se ograničavalo samo na naučni rad, već je uključivalo i konkretne, rizične poteze usmjerene na spašavanje ljudskih života i vrijednih historijskih artefakata", kaže Karčić.

U periodu, podsjeća, kada je antisemitizam bio u porastu širom tadašnje Jugoslavije, Korkut se javno suprotstavio takvim idejama.

"U svom tekstu iz 1940. godine istakao je da je antisemitizam stran muslimanima u Bosni, naglašavajući da pokušaji da se oni uključe u antijevrejske kampanje nisu uspjeli, jer nisu prihvatali dvostruke moralne standarde. Njegova posvećenost zaštiti kulturnog naslijeđa i ljudskog dostojanstva posebno se ogleda u događajima iz 1941. i 1942. godine. Nakon što mu je prijatelj dr. Vito Kajon povjerio vrijedne jevrejske rukopise, Korkut ih je zaštitio tako što ih je u muzejskoj evidenciji prikrio pod drugim nazivom. Ubrzo nakon toga, Kajon i njegova porodica deportovani su u logor Jasenovac", napominje Karčić.

Kada su nacističke vlasti zatražile predaju Sarajevske Haggade, jednog od najznačajnijih rukopisa u Bosni i Hercegovini - Korkut je poduzeo odlučan korak: sklonio je rukopis iz muzeja i organizovao njegovo skrivanje na sigurnoj lokaciji, čime je spriječio da padne u ruke okupatora.

"Pored toga, Korkut je zajedno sa svojom suprugom Sevret pružio utočište jevrejskoj djevojci Miri Papo, čiji su roditelji već bili deportovani. Predstavljajući je kao rođaku, omogućili su joj zaštitu, a potom i siguran odlazak na teritoriju pod italijanskom kontrolom, gdje se pridružila partizanskom pokretu", zaključuje Karčić.

Zbog svega rečenog, priča o Sarajevskoj Hagadi nije samo priča o jednoj knjizi, nego o Bosni i Hercegovini kakva u svom najboljem obliku jeste – prostoru u kojem različitosti nisu prijetnja nego temelj zajedničkog identiteta.

U vremenu kada se pluralnost često dovodi u pitanje, Hagada podsjeća da su bosanske vrijednosti – solidarnost, zaštita slabijeg, poštovanje drugog i spremnost na zajednički život – historijski dokazane, a ne deklarativne. Upravo zato, ona ne pripada samo jednoj zajednici, nego svima koji vjeruju da je Bosna i Hercegovina moguća kao društvo različitih, ali ravnopravnih ljudi.