Dr. Hadžikadunić: Moji savjeti budućem šefu dipomatije BiH

Sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine na kojoj bi trebalo biti imenovano novo Vijeće ministara bit će održana u srijedu, 25. januara u 12 sati.

Na 3. sjednici Komisije za pripremu izbora Vijeća ministara Bosne i Hercegovine data je preporuka Predstavničkom domu Parlamenta BiH za potvrđivanje imenovanja kandidata za obavljanje dužnosti ministara i zamjenika ministara u Vijeću ministara BiH.

Komisija je preporučila potvrđivanje imenovanja: Elmedina Konakovića za ministra vanjskih poslova. Vanjski poslovi u aktuelnim geopolitičkim okolnostima dobivaju na značaju iz perspektive države dobivaju na dodatnom značaju. Tim povodom smo o ovoj temi razgovarali sa prof. dr. Emirom Hadžikadunićem, ekspertom u oblasti međunarodnih odnosa, profesorom na SSST-u i bivšim bosanskohercegovačkim ambasadorom u Iranu i Maleziji.

Radiosarajevo.ba: Koji su mogući pravci vanjske politike Bosne i Hercegovine?

Dr. Hadžikadunić: Postoje samo tri moguća strateška pravca vanjske politike Bosne i Hercegovine. Jedan je euroatlanski put, drugi je proces euroazijskih integracija i treći je neutralnost. Kao država, nismo uključeni u proces euroazijskih integracija sa Rusijom i 'ruskim svetom'. Nismo neutralna država i nemamo multivektorsku vanjsku politiku, kao što je ima Srbija koja balansira Zapad sa Kinom i Rusijom i obratno. Ostaje samo evropski ili euroatlantski put. Pored činjenice da ga preferira 2/3 građana BiH, taj put također diktira naše geografsko ili geopolitičko okruženje.

Radiosarajevo.ba: Ipak, postoji li državna vanjska politika po tom pitanju? Kakav je odgovor struke?

Dr. Hadžikadunić: Vanjska politika jedne države može se definirati kroz tri grupe indikatora. U prvu spadaju stavovi i izjave koje iznose šefovi vlada i država, ministri vanjskih poslova ili ambasadori o nekom vanjskopolitičkom pitanju. Svi dobro znamo da se po tom pitanju iznose oprečna mišljenja vanjskopolitičkih aktera Bosne i Hercegovine. Međutim, u analizi vanjske politike, šta neko kaže je najmanje važan parametar.

U drugu grupu spadaju indikatori koji se odnose na službene dokumente koji definiraju glavne pravce vanjske politike. Stručna javnost je upoznata sa sadržajem Zakona o odbrani BiH, Strategijom vanjske politike BiH itd. Postojeće odluke upućuju BiH da djeluje u skladu s obavezama koje proističu iz tih odluka.

I treća, najvažnija grupa indikatora, podrazumijeva vanjskopolitičke aktivnosti, akcije ili nastupe. Na primjer, glasanje BiH u UN-u, slanje ANP-a diplomatskim kanalima itd. Konkretne aktivnosti u kombinaciji sa strateškim smjernicama u dobrom dijelu odgovaraju na vaše pitanje da li BiH ima državnu vanjsku politiku.

Evropski put BiH

Radiosarajevo.ba: Može li se pro-evropsko opredjeljenje BiH kojim slučajem promijeniti?

Dr. Hadžikadunić: Snage dezintegracije unutar Bosne i Hercegovine strpljivo čekaju rasplet geopolitičke situacije i svoju priliku koja će doći ako se vanjske okolnosti promjene u njihovu korist. Hipotetički kazano, vanjski indikatori opasnosti za BiH bili bi: (1) vojni poraz Ukrajine, (2) jačanje evropske desnice, (3) nejedinstvo NATO saveza, (4) dezintegracija Evropske unije, (5) odluka o povlačenju američke vojske s Kosova, (6) odluka o povlačenju EUFOR-a, (7) urušavanje liberalnog evropskog poretka itd.

Ukoliko bi indikatori opasnosti postali naša realnost, BiH bi se našla u drugačijem geopolitičkom okruženju, u svijetu u kojem vladaju nova pravila igre, čime bi se obesmislila postojeća vanjska politika. To su vanjske okolnosti na koje BiH kao manja država ne može mnogo uticati.

S druge strane, na unutrašnje okolnosti neposredno utiču politički akteri BiH. Na primjer, ako bi se napravio kompromis između postojeće politike evropskih ili euroatlanskih integracija, s jedne strane, i zamišljene politike neutralnosti, s druge strane, onda bi dobili drugačiji unutrašnji okvir. Svima je jasno da to nije politički realno.

Radiosarajevo.ba: BiH je dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji? Čime smo zaslužili takav vanjskopolitički status?

Dr. Hadžikadunić: Dobivanju kandidatskog statusa za članstvo u EU nisu prethodile ozbiljne unutrašnje promjene, provođenje odgovarajućih reformi, ispunjavanje preporuka iz famoznih 16 prioriteta za dobivanje takvog statusa. Kandidatski status su dirigovale promjene vanjskih okolnosti, ruska agresija na Ukrajinu i bjesomučni nastavak tog rata.

U tom procesu, BiH je manje subjekat, a više objekat međunarodnih odnosa. Doduše, mnogo je primjera kada su vanjski indikatori uticali na međunarodni status jedne države. Na primjer, raspad bipolarne strukture 1990-te uveo je države srednje i istočne Evrope u radikalnu transformaciju unutrašnje i vanjske politike. Proces tranzicije je završen njihovim ulaskom u EU i NATO desetak godina kasnije. Jedna druga promjena vanjskih okolnosti - izazvana Ruskom intervencijom u Ukrajini - primorala je Švedsku i Finsku da odustanu od doktrine neutralnosti koja je važila punih 70 godina.

Radiosarajevo.ba: Postoji li vanjska politika BiH mimo procesa evropskih ili euroatlanskih integracija?

Dr. Hadžikadunić: Bosna i Hercegovina ima 45 ambasada, šest diplomatskih misija i šest  konzularnih predstavništva širom svijeta. Mnoge od tih ambasada su izvan Evrope ili Sjeverne Amerike, najviše u državama Azije. Te države rezidentnog pokrivanja su, također, potencijalno tržište za plasman roba i usluga iz BiH. Iz njih dolaze turisti i potencijalni investitori. Neke od tih prijateljskih destinacija su dosta zanemarene, odnosi sa njima su prepušteni entuzijazmu par pojedinaca izvan strukture vanjske politike, uglavnom iz sfere biznisa.

Ambasadori na tim destinacijama su također prepušteni sami sebi kod definicije glavnih ciljeva svoje diplomatske misije, uključujući i opciju da nemaju nikakve ciljeve. U nekim ambasadama BiH izvan Evrope ili Sjeverne Amerike dešava se anomalija da Ministarstvo vanjskih poslova radno angažira samo jednu osobu, ambasadora ili otpravnika poslova, koji se bavi administrativno-tehničkim poslovima.

U tom smislu, potrebno je da vanjska politika BiH tretira međunarodne odnose mimo uobičajenih fraza koje smo navikli slušati proteklih 20-ak godina. Dakle, znamo dobro šta su strateški prioriteti vanjske politike BiH. Znamo i zašto su to evropske i evroatlanske integracije. Međutim, glavni vanjskopolitički ciljevi nisu gađanje statične mete, nego mete u pokretu. Drugo, vanjska politika nije gađanje samo jedne mete. Postoje drugi vanjskopolitički ciljevi koji su možda manje važni, ali su također ciljevi.

Šta novi šef diplomatije treba znati?

Radiosarajevo.ba: Kao profesor vanjske politike i bivši ambasador BiH kakve savjete možete dati novoimenovanom ministru vanjskih poslova?

Dr. Hadžikadunić: Moje dobronamjerne preporuke, koje su, također, mjerljive, odnose se samo na ona pitanja za koja je ministar vanjskih poslova BiH nadležan ili u kojima je subjekt odlučivanja.

Prvo, sugerišem da mandat posveti dugo odlaganim sistemskim korekcijama koje će vanjsku politiku BiH učiniti funkcionalnom i dugoročno efikasnom službom, poput (1) usvajanja zakona o vanjskim poslovima, (2) formiranja diplomatske akademije, (3) analize i racionalizacije DK mreže i unutrašnje organizacije Ministarstva.

Drugo, svaki ministar vanjskih poslova ima mnogo sastanaka na visokom nivou. Važno je da ti sastanci budu dirigovani ne samo željama drugih, nego da budu odraz potreba i prioriteta BiH. Govorim, dakle, o godišnjem programiranju diplomatskih aktivnosti. Da znate u januaru gdje ste u aprilu i zbog čega ste tamo. To podrazumijeva operativno planiranje i dvosmejrnu komunikaciju po vertikali, od kabineta ministra, preko odgovarajućih službi ministarstva, do diplomatsko konzularne mreže.

Treće, predlažem da se obrati pažnja šta tvrde članovi Sindikalne organizacije Ministarstva vanjskih poslova. Na primjer, da diplomate sa dugogodišnjim radnim iskustvom "ne mogu da dođu na red od tek zaposlenih stranačkih kadrova". Ministar treba također otkloniti anomaliju "ugovora o djelu i radu", koji se potpisuju s djecom visokorangiranih uposlenika MIP-a, o čemu su pisali mediji. Zabilježeno je više takvih slučajeva što ukazuje da su postojeće procedure kadriranja podređene partikularnim porodičnim interesima.

Četvrto, iz ličnog iskustva znam da novoimenovani ambasadori ne prolaze uvijek odgovarajuću obuku, odlaze na destinacije bez adekvatnih instrukcija šefova odsjeka, sektora, pomoćnika ministara ili samih ministara, odlaze u države prijema bez liste kontakata svojih prethodnika, bez jasne misije ili vizije trogodišnjeg mandata, bez KPI (Key performance indicators).

Mnogi se ne pripremaju dovoljno za specifičnosti svog posla ili specifičnosti države prijema. Ministar može uticati na postojeće strukture Ministarstva koje će operativno unaprijediti te stvari.

Peto, tokom trajanja mandata rijetke su instrukcije pretpostavljenih na manje važnim destinacijama, izuzimajući redovna tehnička pitanja. Kao što sam rekao, ambasadori izvan Evrope ili SAD-a prepušteni su sami sebi kod definicije specifičnih prioriteta za njihove destinacije, uključujući i opciju da nemaju nikakve ciljeve. Svaki DKP, bez obzira gdje se nalazi, treba imati svoj red prioriteta uzimajući u obzir nacionalni, ekonomski, politički ili sigurnosni interes BiH. Ministar inostranih poslova može snagom autoriteta uticati na postojeće strukture Ministarstva, koje će operativno unaprijediti te stvari.

Šesto, sugerišem digitalizaciju diplomatskih i konzularnih radnji. S dolaskom digitalnog doba, države su dobile priliku da olakšaju usluge svojim državljanima koji borave van BiH. Pored vizno-pasoških usluga, mogu se digitalizirati i mnoge druge konzularne i diplomatske radnje. Možemo se, recimo, ugledati na jednu Estoniju koja je postala država model digitalne diplomatije. Politički subjekti iz svih etničkih zajednica, kao i one stranke koje se doživljavaju kao građanske, neće pronaći ništa sporno ili politički osjetljivo u gore spomenutim preporukama. Dakle, one mogu postati zajednički program rada nove parlamentarna većine za naredni četverogodišnji mandat.

Na kraju, ljudi sa svojim kompetencijama su ključna kategorija za uspješnu diplomatsku interakciju. Ministar ne bira državne službenike ili ambasadore, ali bira savjetnike i članove svog kabineta. Sugerišem da se savjetuje sa meritornim osobama, a ne podobnim ili stranačkim kadrovima.

Dakle, osobama od integriteta i iskustva, koje, također, imaju važne kontakte širom svijeta. Sugerišem mješavinu struke i nauke, karijerne diplomate sa dugogodišnjim iskustvom u konzularnim, bilateralnim ili multilateralnim poslovima, kao i osobe sa poznavanjem teorijskog i praktičnog diplomatskog rada. Neki od savjetnika ne moraju biti plaćeni za svoje savjete, mogu to raditi pro-bono. Posebno su važni pro-bono savjeti od naših lobista u dijaspori, bivših bh. državnika, ambasadora, profesora, uspješnih privrednika…

Prijatelji sa Zapada, ali i Dalekog istoka

Radiosarajevo.ba: Ako biste rekli nešto pozitivno za našu diplomatiju, šta bi to bilo?

Dr. Hadžikadunić: Pored objektivne kritike, kojih treba i mora biti mnogo više, našu diplomatiju uglavnom komentarišu u kategorijama 'ad hominem', žedni isključivo skandala, omalovažavanja države i njenih institucija. Znam jednog univerzitetskog profesora koji je javno ismijavao ministricu vanjskih poslova zbog njenog fizičkog izgleda. Da stvar bude gora, radi se o redovnom profesoru ljudskih prava. Od takvih kritičara važniji je jedan naš diplomata, koji, u tišini svog posla, rješava konzularne probleme za desetine, stotine državljana BiH koji su u jeku pandemije ostali bez boravišne dozvole. Ili, u nekim složenijim okolnostima, kojih je također bilo, rješava otmicu naših radnika ili evakuiše naše državljane iz ratom zahvaćenog prostora.

Koliko je diplomatija, zapravo, važna od njenog vrha - Predsjedništva BiH, preko MIP-a, do DKP-a, najbolje govori impresivna slika državnika civiliziranog svijeta, preko 50 šefova država i vlada, ministara inostranih poslova, koji su svojim izjavama obilježili 25. godišnjicu genocida u Srebrenici, 11. jula 2020. Tada smo pokazali da ozbiljnom diplomatskom sinergijom možemo privući planetarnu pažnju, te dobiti podršku iskrenih prijatelja kako sa Zapada, tako i s Dalekog istoka.

Drugi primjer kojeg volim isticati je sinhronizirano, višemjesečno i na koncu uspješno lobiranje Bosne i Hercegovine da uprkos žestokoj konkurenciji mnogo jačih državnih diplomatija prvi put u svojoj historiji bude izabrana za članicu Komiteta za svjetsko naslijeđe Organizacije UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). Riječ je o jednom od najprestižnijih tijela u sistemu UN-a, koje se sastoji od 21 zemlje članice, i koje je između ostalog nadležno za razmatranje kandidatura i donošenje odluka o upisima svjetskog kulturnog i prirodnog blaga na listu Svjetske baštine UNESCO-a. Odluka koja je usvojena na Plenarnom zasjedanju Generalne skupštine zemalja potpisnica u Parizu 2017. još jednom je potvrdila diplomatsku mobilizaciju po istoj spoljnopolitičkoj vertikali, od Predsjedništva BiH, preko MIP BiH, do DKP. Ova dva primjera mogu poslužiti kao ohrabrenje da vanjska politika BiH može bolje, mnogo bolje.

Neke manje države su vlastitim manevrom unutar minimalnog prostora izgradile zapaženu vanjskopolitičku ulogu postajući model ponašanja za mnogo veće države. Bez obzira što je BiH manja država, njena vanjska politika može i treba biti proaktivna, kao što je proaktivna cyber diplomatija Estonije, javna diplomatija Katara, ili ekonomska diplomatija Singapura.