Pedeset godina Berberovog opusa prvi put pred očima turske javnosti

Uz otvorenje izložbe koja privlači izniman interes publike i likovne kritike, održava se istog dana, u večernjim satima, i ragovor o umjetniku u kojem, uz kustosicu izložbe Aidu Abadžić Hodžić, sudjeluje i jedan od vodećih svjetskih likovnih kritičara i historičara umjetnosti Edward Lucie-Smith, autor najčitanijih naslova iz oblasti savremenih vizualnih umjetnosti

U istom prostoru, prije tačno godinu dana bio je predstavljen dio fundusa iz ugledne kolekcije savremene umjetnosti Hume Kabakci sa radom Edina Numankadića. Uz Berberovu retrospektivu, u istom muzeju odražava se i izložba “”Cold Front From the Balkans” na kojoj su, između ostalih, predstavljeni u selekciji i radovi nekoliko umjetnika iz Bosne i Hercegovine (Maje Bajević, Lane Čmajčanin, Brace Dimitrijevića, Ibre Hasanovića i Mladena Miljanovića). Ovime, uz izložbu mladih studenata ALU Sarajevo iz septembra 2015., ugledni Pera muzej na Beyoglu iznova  otvara vrata bh umjetnicima na vrlo dinamičnoj savremenoj likovnoj sceni Turske.

Mersad Berber: raskošna alegorija Bosne (iz kataloga izložbe)

Piše: Aida Abadžić-Hodžić 

Mersad Berber pojavio se na likovnoj sceni vrlo markantno i zapaženo,  početkom šezdesetih godina 20. stoljeća kada je već kao student treće godine dobio najviše priznanje Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani (Prešernovu nagradu) i prvu priliku izlaganja i susreta sa vodećim, savremenim svjetskim grafičarima na tada vrlo prestižnom Međunarodnom grafičkom bijenalu u Ljubljani 1961. godine. Već najraniji Berberovi crtački i grafički ciklusi pod nazivom Uspomene na Bosnu bili su inspirirani bogatim slojevima vlastite kulturne tradicije otkrivajući, s tehničke strane, utjecaje ljubljanske grafičke škole, a na tematskom planu, zanimanje za elemente vlastite kulturne tradicije u suvremenom likovnom izrazu. Berberov je rukopis na ovim ranim bakropisima liričan i nježan, poput rada u minijaturi, narodnom vezu ili arabesknom cizeliranju u metalu: svojevrsni hommage starim zanatima i vrijednosti ručnog rada. Već je i tema diplomskog rada Fantastično u evropskoj grafici na stanoviti način najavila transverzalni likovni um Mersada Berbera, otvoren i sposoban za prijelaze između kultura, tradicija i religija, koji dovodi u pitanje separatističke forme mišljenja, a koji će doći u njegovom radu do izraza osobito nakon njegovog dolaska u Sarajevo 1967. godine. Upravo sarajevske godine njegovog djelovanja znače početak raskošne, polifone simfonije Berberovog opusa i stvaralačke energije: u petnaestak godina Berber je realizirao nekoliko ciklusa u velikim formatima i kombiniranoj tehnici, inspiriranih majstorima evropskog slikarstva od renesanse do secesije (ciklusi Hommage à Velásquez, 1973.-1976.; Hommage à Quattrocento, 1974.-1976.), a koji najavljuju postmoderni senzibilitet i anticipiraju kulturu sjećanja u bosanskohercegovačkoj likovnoj umjetnosti sa karakterističnim tematskim i kompozicijskim inovacijama.

Berber pripada jednom izuzetno dinamičnom periodu savremene bosanskohercegovačke kulturne historije koja je upravo u godinama njegovog dolaska u Sarajevo ostvarila izuzetne rezultate u oblasti likovnih umjetnosti, književnosti, glazbe, filmske i dramske umjetnosti. Berber je bio na čelu jedne mlade generacije grafičara koja je otvorila lokalnu scenu svjetskim tokovima, a ujedno i jedno od rijetkih imena koje je visokom razinom svoga talenta i znanja postao i integralnim dijelom međunarodne likovne scene i čest izlagač u najprestižnijim muzejima i galerijama. Sarajevski period Mersada Berbera obilježio je i njegov nesebični angažman na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (osn. 1972), a čiji je bio jedan od utemeljitelja i omiljenih profesora. To su godine i prvih značajnih međunarodnih priznanja, između ostalih: Grand Prix na IV. Međunarodnom grafičkom bijenalu u Firenzi (1974); počasna nagrada X. Međunarodnog bijenala grafike u Tokiju (1976); Grand Prix Lalit Kala Academy na V. Indijskom trijenalu grafike u New Delhiju i Grand Prix ICOM-a u Monte Carlu (1978).

Sedamdesete godine 20. stoljeća bile su period u kojem je upravo umjetnost na svjetskoj likovnoj sceni izravno ponudila paradigmatski model složene strukture razumijevanja historijskih, političkih i kulturnih sedimenata. Umjesto isključivog i zatvorenog jezika umjetničkih formi, okovanih modernističkom dogmom nadvladavanja starog novim tragalo se za izrazom mišljenja i razumijevanja koje dopušta istodobno bivanje u mnogostrukosti i koje (mišljenje) je, osobito u sredinama na rubnim područjima u odnosu na dominante centre modernosti, omogućilo razumijevanje djela u kontekstu vlastite povijesne i prostorne determinacije i prepoznavanje neprekinutih sadržaja povijesne egzistencije upravo u oblicima i motivima tradicionalnog izraza.

“Velika imena slikarstva su poput antičkih karijatida”, često je ponavljao Berber. “Moj je cilj permanentno otkrivati žive i plodotvorne impulse u prošlosti jer moja tradicija pripada velikoj tradiciji evropske kulture u kojoj se sastaju i isprepliću antika, Bizant, srednjovjekovlje, renesansa, barok, secesija, moderna, a islamska komponenta daje tome poseban ton, kroz sintezu Istoka i Zapada. Ako moje slikarstvo nazivaju neoklasicizmom, to je zato što želim obnoviti snove koji čuvaju dostojanstvo štafelajnog slikarstva kroz povijest.” 

Kroz rijetku sposobnost dovođenja do susreta različitih kultura i tradicija, Berber je u svojim ciklusima našim suvremenicima učinio japodske urne, zlatni sjaj bizantskog slikarstva, harmonični red renesansne, elegični pathos i dramaturgiju baroka, majstorstvo kaligrafije osmanskog perioda, tajnovitu elegičnost umjetnosti Sefarda koji, protjerani iz Španije, početkom 16. stoljeća dolaze u Bosnu, elegantnu suzdržanost klasicizma, rafiniranost i dekadentnost fin-de-sièclea i velikane slikarske moderne, a što je nastavio i u kasnijim ciklusima iz 1990-ih na kojima se, nerijetko, isprepliću reference na velike teme i majstore evropskog slikarstva sa motivima sa starih bosanskih fotografija i razglednica (ciklusi Stare otomanske skice; Posmrtna maska Theodora Géricaulta, 1994-1995; Alegorije Bosne 1996-1999; Poštanske razglednice Sarajeva 1998-2000; Egzekucija mladog regenta Osmana, 1999-2000, Doba Dedala i Ikara, 1998-2001).

“Posjećujući historiju”, Berber čuva živom svijest o svim iskustvima koja su se desila ranije – on se vraća prošlosti, ali razgrađujući njene hijerarhije, kao umjetnik koji živi u masovnom društvu, obilježenom produkcijom i reprodukcijom slika. U velikom ciklusi Arhivi na kojem je počeo raditi početkom 1990-ih, u čast stogodišnjice od osnutka Zemaljskog muzeja, najznačajnije muzejske i naučno-istraživačke institucije u Bosni i Hercegovini, Berber je na velikim formatima od nekoliko metara, koristeći izuzetne tehničke prednosti giclee tehnike uz naknadne slikarske intervencije, podsjetio i podcrtao na značaj bogatog fundusa ove institucije koja je bila neiscrpno vrelo za njegove brojne cikluse i središnje mjesto arhiviranja sedimenata vlastite kulturne histriografije. Citiranje pri tome više nije isključivo čin ponavljanja već je riječ o nizu vrlo složenih postupaka i operacija u kojima se, iz rasturenih sklopova unutar imaginarnog muzeja, iznova sklapa cjelina koja prerasta u izvornu produkciju. U ovim složenim postupcima, Berber je pokazao temeljito poznavanje historije evropskog slikarstva, veliku erudiciju i snažno oslanjanje na književne i filozofske izvore koji su u velikoj mjeri odredili karakter njegovih ciklusa. U širini njegovih interesa ne iznenađuje, stoga, ni suradnja sa teatrom, filmom, glazbom, unikatnim dizajnom i veliki broj, nagrađivanih, bibliofilskih edicija.

U ciklusima Kronika o Sarajevu i Tempo Secondo, Berber odbacuje liričnost i zlatnu gamu ranijih slika, naglašava dokumentarnu potku i ekspresivnu organizaciju grafičkog lista, uz kombiniranje složenih grafičkih postupaka i kolažiranje više listova u jednu cjelinu. Ciklus Kronika o Sarajevu  (1975-1979) inspiriran  “Ljetopisom“ Mula Mustafe Ševki Bašeskije (1746-1804), pisara, hroničara i muallima iz malog dućana u Mudželitima, podno sarajevske sahat-kule, ekspresivno tematizira ljudsko stradanje i patnju, otkrivajući jedno toplo i suosjećajno slikarevo lice, upućeno ljudima s margina na koje ne nailazimo u uvriježenim historiografskim pregledima. Oživljujući mirise, boje i zvukove sarajevske Čaršije iz 18. stoljeća, pred nama je Berber, poput demijurga, rastvorio “historijski mise-en-scene” osmanlijskog Sarajeva i kaleidoskopski rastvorio lepezu najrazličitijih fizionomija i sudbina neznanih sarajevskih hamala, Roma, kaligrafa, pjesnika, trgovaca, zanatlija.

Ovi su složeni ciklusi bili okidač i za likovne inovacije i nova istraživanja. Veliki formati grafičkih listova, nastalih na posebno pripremljenim Natron-papirima, svojom veličinom, ali i složenim tehničkih postupcima pripreme i obrade predstavljali su izazov na tadašnjoj likovnoj sceni. U nastojanju da što vjernije prodre u srž čaršijskog mentaliteta i oživi boje starog Sarajeva, da što dublje prodre u nespoznatljive prostore čovjekove sudbine, Berber je u ciklusu Kronika o Sarajevu pojačao verizam rukopisa: naglasio je dokumentarnu potku i ekspresivnu organizaciju elemenata grafičkog lista, na tamnoj, praznoj pozadini.  Na velikim formatima Berber kombinira složene grafičke postupke, a kasnije i kolažiranje više listova u jednu cjelinu. Kao podlogu, Berber koristi kemolit ploče koje su nudile profinjeni raster za fotoreprodukcije i baršunasti trag poput mezzotinte. Nakon nanošenja boje, i sušenja osnove sa kemolitne ploče, aplicirane su linogravure: svi su motivi bili slobodno rezani u velikim formama iz tvrdog, graviranog linoleuma i potom nanošeni na ofsetnu podlogu Korak dalje u dekonstruiranju historije vlastitog podneblja predstavljao je i novi grafički postupak: izravno razaranje makazama površine lista koja se izdvaja i aplicira u nove kompozicije, odnosno u nove značenjske sklopove u kombinaciji kolaž-grafike. Bila je često riječ o dvostrukom kodiranju u realizaciji kompozicija: one su se dijelom oslanjale na dokument/faktografiju (ljetopisi, pisma, fotografije, razglednice, aplikacije izvornih predmeta, citati iz djela velikih majstora ranijih epoha, arheološki i etnološki izvori), a dijelom su bile uronjene u svijet fantastike, fikcije, alegorije i simbola.

Kao središnja metafora najvećeg broja Berberovih ciklusa javlja se motiv konja, jedna od središnjih životinja iz simboličkog bestijarija raznih naroda i kultura. Ali to nije bio, Berberovim riječima, reprezentativni konj, već radni, tovarni konj bosanskih planina uz kojeg su bili vezani svi sadržaji života: i težački rad, i svadbe, i sahrane, i ratovi. Konj u čijoj se ekspresivnoj snazi, bolu, nesavršenoj ljepoti i plemenitoj patnji mogla čitati biografija njegovog naroda. 

Ekspresivna ljepota motiva konja osobito je došla do izraza u ciklusu Put u Skender Vakuf iz osamdesetih godina 20. stoljeća, na kojem je intenzivno radio punih šest godina i živio uz timare konja, nastojeći što više upoznati narav autohtonog bosanskog, brdskog konja. Veliki nanosi snijega s planine Vlašić koji su gradili metafizičke bjeline ovog ciklusa, u tišini i svedenosti gotovo monohromnih kompozicija kao da su, kako je to Berber kasnije primijetio, htjeli svjedočiti i o svedenosti čovjekovog života, u središnjem iskustvu njegove prolaznosti na ovom svijetu. Već je tada slutio da je ovaj ciklus svojevrsni hommage rodnoj Krajini i obiteljskom domu, a u bjelini nanosa snijega prepoznao je svečanu bjelinu i jednostavnu monumentalnost nišana pored Begove džamije u Sarajevu pored kojih je svakodnevno prolazio. 

Krajem 1980-ih godina radio je na još četiri velika ciklusa: Tempo secondo, Dubrovačke slike i crteži (na kojima se, uz velike evropske majstore baroknog slikarstva, referira i na cavtatsko-dubrovačke slikare Vlahu Bukovca i braću Božidarević), Splav Meduza i Komentari. a u kojima se na tematskom i na formalnom planu najavljuju turbulentni politički događaji, u osvit raspada Jugoslavije, a koji će svoju punu tematizaciju imati na ciklusima Ratni dnevnik o Dubrovniku (1991.-1992.) i Sarajevski ratni dnevnik – ponoćni razgovor s Il Guercinom (1992.) koji su nastali kao izravni i neposredni odgovor umjetnika na ratna stradanja ova dva grada koja su imala posebno mjesto u njegovom životu i opusu. 

Svi tragični događaji iz ratnih 1990-ih, osobito oni koji se tiču agresije na Bosnu i Hercegovinu, kulminirali su u Berberovom opusu u temi Srebrenice. Tragedija Srebrenice bila je za Berbera, “jedna velika, antička, himnična i sveta tema”. Godinama se za nju pripremao: kroz novinske fotografije, dokumente, izvještaje forenzičara, videozapise, knjige, posjete Srebrenici i Potočarima... Na velikim formatima Velike alegorije o Srebrenici, na kojoj je, u potpunoj predanosti, radio preko deset godina (1998–2009), a koji su okupljeni na podlozi poput palimpsesta, Berber je slojevito i kolažno gradio bogate teksture svojih kompozicija. U Velikoj alegoriji Srebrenice kolažirane su fotografije lica i dijelovi pronađene odjeće žrtava, isječci iz novinskih zapisa, identifikacioni brojevi, fragmenti fotografija iz obiteljskih albuma, ulomci iz lapidarija Zemaljskog muzeja u Sarajevu, fragmenti zemlje ili suhih grančica mirisnog ljekobilja i jagoda, dijelovi starih rukopisa, citati i motivi s ranijih kompozicija...

U nemogućnosti da pojmovno prihvati i objasni razmjere zločina i mračne, destruktivne dubine ljudske prirode, Berber ciklus o Srebrenici razvija kao veliku alegoriju, kroz priču o Dedalusu, mitskom umjetniku i izumitelju antičkog doba koji u bijegu s Krete, igrom slučaja i nošen nestalnim vjetrovima, sa svojim sinom Ikarusom pada nad žitnim poljima Pilice, četrdesetak kilometara sjeveroistočno od Srebrenice, u jesen 1996. godine i tamo zatiče nesretne srebreničke duše pred iskopima u Pilicama i Potočarima, u improviziranoj mrtvačnici u Kalesiji, u masovnoj grobnici Zaklopača... U tom “slikovitom kazivanju” koje forme izdvaja iz životnog konteksta i pretvara ih u magične i začudne, susreću se, kao u snoviđenju, lica srebreničkih majki, isječci starih fotografija, Rom Beriša iz ranijeg ciklusa, konjske glave iskolačenih očiju, životinjske i ljudske lubanje, dijelovi odjeće i izgažene cipele iz forenzičkih arhiva, kroki-crteži srebreničkih rudara, izbjeglice na putu smrti prema Tuzli, lica antropologa i forenzičara, rimska karta Argentarije – rudnika srebra, stare karte Balkana, zapaljeni srebrenički čardaci, ratne razglednice puste Srebrenice u snijegu…

Historija je, Burckhardtovim riječima, “zapis o onome što jedno doba smatra vrijednim bilježenja o nekom drugom dobu”. Naše će vrijeme svoju historiju pisati i kroz Berberove slike: od zlatnih gama i aristokratskog sjaja ranih ciklusa i umjetnikovih razgovora sa Piera della Francesom, Guercinom, Velasquezom, Gericaultom, Davidom, Ingresom, Ivanom Kramskojom, Klimtom, Bukovcem i Jurkićem; preko gustih bjelina s putovanja bajkovitim, snježnim predjelima Bosne do tamnih, makabričnih srebeničkih jama, Berber je uvijek bio kroničar Bosne koji je slikao fragmente jedne slike u kojoj se zrcali slojevitosti bosanske kulturne historije i složenost njenog historijskog iskustva.