Boro Stjepanović: Mi smo za sve ljude sa strane divlji narod, takvi smo se predstavili

Volio bih da mi neko pametan objasni zašto je bitnije biti Bošnjak ili Srbin ili Hrvat, raditi u korist vlastite štete i štete svojih komšija, a nije bitno da sam glumac, novinar, komšija, Sarajlija, iz Breze ili Vareša i da mi je stalo zbog mog svakodnevnog života koji nema nikakve veze sa nacijom i vjerom, da se taj put napravi, da ta željezara ne propada, da taj rudnik oživi, da se napravi ovo ili ono. Jer mi jesmo po imenu neka nacija, ali smo odmah poslije toga potpuno drugačiji od svakog drugog – musliman od muslimana, Srbin od Srbina, Hrvat od Hrvata, istaknuo je u razgovoru za Fenu jedan od najistaknutijih bh. i regionalnih glumaca i profesor Borislav Boro Stjepanović.

U njegovoj impresivnoj karijeri zapisano je više od 50 teatarskih uloga, ostao je zapamćen po više od 50 filmskih, od kojih su mnoge nastale u kultnim ostvarenjima ex-jugoslovenske kinematografije poput Sjećaš li se Doli Bel, Ko to tamo peva, Miris dunja, Čudo neviđeno, Kuduz, Gluvi barut, Ovo malo duše i Ničija zemlja. 

Počinjući priču o Bosni i Hercegovini, Stjepanović podvlači da je ona neprestano u nekoj inferiornoj poziciji, te da stalno izdajemo i uništavamo sami sebe. Smatra da se to teško  može promijeniti jer postoje pritisci "s lijeva i s desna", a u tome su dobri Bosanci, gdje je "dobar i glup jedno te isto".

"Kod nas je suživot predstavljen samo u šarenim jajima i kurbanu, kao da ništa drugo nije napravljeno ili razmijenjeno. Znam ih mnogo koji su se osjećali kao ljudi odavde, Bosanci, zemljaci, ali onda su postali to drugo, ono što su im izdiktirali drugi. A ti drugi i dan danas uporno diktiraju to. Ovi su garanti mira ovoga, a oni su garanti mira onoga. Tako da, potpuno sam glup kada je riječ o toj temi i ne znam šta je ljudima, o čemu se tu radi. Raditi toliko u korist vlastite štete, u korist štete vlastitog komšije. Ali, čim je to na njegovu štetu i na moju je", ističe on.

Nikada nije pristao biti član nekog žirija, ali takav stav promijenio je u slučaju Festivala "Jurislav Korenić". Prvenstveni razlog za to je što je Festivalom ustanovljena nagrada "Žan Marolt", koji je bio student Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo u vrijeme kada je on bio na poziciji dekana i odgovornog nastavnika za predmet glume.

"Pratio sam nastavu te klase i tako da me on smatrao svojim profesorom, bili smo dobri prijatelji, radili smo zajedno. To je najbolji i najplemenitiji čovjek kojeg sam upoznao. Naglo smo ga izgubili. I tu čast da budem dio žirija koji će dodijeliti prvu nagradu koja će nositi njegovo ime nisam mogao da odbijem", istaknuo je.

Kao drugi razlog za takvu odluku navodi kolegu i direktora Kamernog tetra 55 Emira Hadžihafizbegovića, naglašavajući njegovu upornost i to da je uvijek bio fer prema njemu. Također mu je bio odgovorni nastavnik, koncipirajući i prateći nastavu, zbog čega su ga mnogi iz te generacije doživljavali kao svog profesora.

"Cjenim to što je Emir napravio s ovim festivalom i taj pokušaj da se utemelje neke ključne ličnosti i doprinosi u kulturi, pozorišnoj umjetnosti, režiji i glumi u ovoj sredini. U Beogradu i Zagrebu, uzeću za primjer glumce Sergeja Trifunovića i Voju Brajovića – oni su tamo ličnosti, pojmovi, stubovi srpske kulture. Njihova se riječ sluša i poštuje. Njihovo se zanimanje poštuje. Ovdje je to, kao i u Podgorici i tim manijim sredinama, drugačije  - kada se čovjek okrene iza sebe ne vidi ništa, sve ravno, prazno, pustinja. Kao da niko tu ništa radio nije. A vidite šta je Jurislav Korenić napravio", ocjenjuje Stjepanović.

Smatra da u BiH dominira kultura zaborava ispred kulture sjećanja. Ko god je nešto učinio, dodaje on, odmah se uradi da se to poništi. Mišljenja je da je to rezultat provincijalnog mentaliteta, navodeći da je Bosna uvijek bila provincija - austrijska, turska, a poslije jugoslovenska.

"Uvijek se gledalo da se ona podijeli, da su to neprirodne granice i da je ona neprirodna tvorevina, te da tu nema nikakve kulture i istorije. Sa jednim sam se univerzitetskim profesorom tako prepirao jer je tvrdio da Bosna nije imala svoje kraljeve. Sistematski se gledalo da se ovdje sve uništi. Mi smo za sve ljude sa strane divlji narod, takvi smo se predstavili. A Bosna u svemu tome i za ove iz okruženja je divlja i nepostojeća, nepotrebna, suvišna, neprirodna", podvukao je.

Festivale kao događaje ne voli, smatrajući da je to najčešće izgovor za nerad tokom godine, nemanje publike tokom godine i nenaviknutost publike da kontinuirano ide na scenu i prati glumce. Tako tokom nekoliko festivalskih dana dođu glumci sa strane i "onda svi navale da gledaju njih, a domaći cijele godine igraju za polupraznu salu".

Komentirajući današnu poziciju teatra, ali i kulture uopšte, te navode koji se sve češće mogu čuti da se umanjenjem budžeta za te institucije pokušava umanjiti prisustvo intelektualnog promišljanja, Stjepanović ne vjeruje da je tu na sceni neka teorija zavjere. Smatra da bi političari bili jako sposobni u tome ako bi im to bila namjera, ali podvlači da to potpuno izlazi iz njihovog vidokruga.

Također je mišljenja da smo i sami naviknuti na vrijeme Titove Jugoslavije, socijalizma i te brige o kulturi, te ne možemo nikako da se preorijentišemo na nešto što je mnogo racionalnija organizacija. Navodi da se donose zakoni po kojima se glumci angažuju na određeno vrijeme zato da bi se nakon određenog vremena provjeravalo koji je od njih potreban, a koji nije.

"Koji to upravnik tako odlučuje? Nijedan. Upravnici su često ljudi došli iz politike, naše kolege, odgovoni su onima tamo u politici, a ne kolegama i svom poslu, zanatu. I oni se ne trude oko toga. Sa nekim upravnicima može sve, sa nekima ništa. Recimo, Emir Hadžihafizbegović može sve zato što hoće. Zato što vrti, zato što je uporan, sugestivan, umiljat kada treba i s kim treba i on nađe pare. On je odgovoran prema svojim kolegama. Činjenice su to da Kamerni teatar sada izgleda svjetski, počevši od uniformisanih osoba koji dočekuju goste, pa do glumaca i ljudi u administraciji koji su prezadovoljni što u takvim okolnostima rade jer vide rezultate – naglasio je.

Dotičući se u razgovoru vremena pred početak rata te pitanja religije, Stjepanović kaže da je znao kako je "došlo posljednje vrijeme" kada su se pojedinci počeli pozdravljati sa "merhaba" i "pomoz' Bog", uz ocjenu da su se tako pozdravljali samo najzatucaniji ljudi u njegovom i selima oko Vareša, jer su kroz njega prolazili i muslimani i katolici.

"Niko im nije to branio. Ali, ti si morao da učiniš invalidom svoga brata da bi ti se javio Bog, što se navodi u predstavi "Voz" koja je otvorila Festival "Jurislav Korenić". E, i ovdje su zaratili i morali da ubiju svoga brata da bi im se javio Bog. Za koga će svi reći, onako u svojoj širini, jedan je Bog. Pa kad je jedan, zašto onda ubijaš one druge koji vjeruju u neku drugu varijantu Boga, uime neke svoje varijante Boga, koja je praktično jedna te ista. Sve uime Boga, a ustvari uime para", istaknuo je.

Pričajući o glumačkom poslu, uvjeren je da je tu izuzetno važno samouvjerenje, vjera u sebe. To odmah zrači, kaže on, jer glumac na sceni mora da je zakon. Ako to nije tako, onda niko u publici više u to ne vjeruje. Kao primjer ponovo navodi predstavu "Voz", koju su iznijela samo dva glumca, pomenuti Trifunović i Brajović. To što su oni uradili sami na sceni vraća mu, kaže, vjeru u glumačko zanimanje koje je dugo bilo samo i jedino. 

"Šekspir je pisao i bio glumac. Molijer je pisao i bio glumac, oni su sami pisali, organizovali i postavljali na scenu. A onda su se odjednom pojavili pisci, uvaženi, koji su daleko iznad glumaca, proste bagre koja ne zna ništa osim - gdje uđem, gdje izađem. Pa su se pojavili reditelji koji su mudri "do zla Boga", a mi smo glupi. Međutim, sve je to juče počelo da se širi, a gluma je otkad je svijeta i vijeka i biće do kad je svijeta i vijeka. Jer tu potrebu da se ogleda u samome sebi i nekoj neposrednoj živoj igri, živom čovjeku, to je bilo i biće uvijek. Da to neko režira, to nije bilo i čvrsto se nadam da neće ni biti zadugo", naveo je.

Vjeruje da teatar može promijeniti svijest ljudi i humanizirati ih, naglašavajući da glumce teatar definitivno humanizuje. Stoga postavlja pitanje da li se zna za nekog glumca koji je bio ubica, koljač ili nešto slično?

"Ne, jer mi to nosimo i genetski kao predispoziciju bavljenja tim poslom – saosjećajnost sa drugim. Mi razumijemo šta se događa u drugome, šta misli i osjeća i šta radi. Inače, da nemamo tu crtu u sebi ne bismo mogli da te razne likove zaokružimo, kreiramo i da oni budu prepoznatljivi. To je neka crta koja određuje glumce i koji su zbog toga izbjegli sve zamke zločina. Rijetki su oni koji su ubijali, to su bili ekscesi. Ali da je neko planirano bio ubica, kriminalac, vojnik...ne, sasvim rijetko. Zato se nadam da i kod drugih to budi taj senzibilitet prema drugim ljudima. Da tako gledajući sudbine prepoznaju sebe u tim ljudima i te ljude u sebi, te da na neki način počinju da razumijevaju i tolerišu različitosti. Volio bih da to saosjećanje za tuđu bol bude češće", mišljenja je on.

Govoreći o vlastitoj karijeri i tome da li ga je neka uloga posebno obilježila kao glumca ili mu ostala posebno draga, ističe da možda i jeste, ali da o tome ne razmišlja tako. Podvlači da je neke od njih čak i zaboravio, te da često neke kadrove gleda kao da ih nikada nije snimio u životu. Ono što ga je obilježilo ili šta će iza njega ostati, naglasio je, je to da je bio profesor, te da je osnovao školu u Sarajevu i na Cetinju, kao i da je od početka radio u novoj školi u Osijeku.

"Tako da sam nosio, koncipirao i radio u tri nove škole. Iza mene će ostati i to da sam napisao četiri knjige o glumi i između ostalog bio sam i glumac. Uvijek sam se najviše osjećao profesorom. Kao glumac sam radio kada me pozovu, ništa nisam sam insistirao ni tražio ili projektovao. Režirao sam isto kada su me pozvali, a i to sam nasilu pristajao", kazao je.

Za mlade glumce i studente kaže da uvijek poželi reći im kako im nimalo ne zavidi u današnje vrijeme, a ni oni sami imaju malo optimizma za vlastitu budućnost. U posljednje vrijeme, navodi on, snime jednu "mamutsku seriju" gdje toliko devalviraju svoje lice, pogotovo kada je ono mlado. U sljedećoj seriji ga "devalviraju na kvadrat i onda ništa".

"Gledanost je glavni kriterij, a kvalitet nikako. Rijetka je serija kao što je "Lud, zbunjen, normalan" da je poštovana od ljudi i spominjana. U moje vrijeme – prva serija koju sam snimio imala je 13 epizoda, a druga pet. Ali tih pet je išlo u udarnom terminu na jugoslovenskoj televiziji i gledalo ju je 22 miliona ljudi", ističe Stjepanović.

Promišljajući o svijetu današnjice, ocjenjuje da je on s jedne strane sve bolji, a s druge sve gori. Stoga smatra da u tome nekako treba tražiti sredinu, kao i u svemu drugome. Navodeći one pozitivne stvari, postavlja pitanje – zamislite da ste u svijetu u kome su Aristotel i Platon odobravali ropstvo ili niži položaj za ženu.

"U tom svjetlu ljudi su danas mnogo bolji, kultivisaniji, mnogo više znaju. Nisam protiv tehnike, tehnologije ili kompjutera, nisam protiv tehničkog i svakog drugog napretka, a jesam protiv ovog vraćanja u prošlost, u ove nacionalne i vjerske fantazme. Ja vjerujem da postoji neka viša sila koja je sve ovo smislila, ali daleko od toga da je taj Bog smislio čovjeka na priliku svoju, kako na tri mjesta u Bibliji piše. U to ne vjerujem, to je budalaština prvorazredna. Ali da ima nešto, neki zakon, neka sila ili energija koja umije da spaja atome i od toga pravi inteligentna bića kakva smo mi, to vjerujem. Također, da nema zagrobnog života u to apsolutno vjerujem, već samo da tamo postoji neko fino ništavilo", podvukao je.

Nadovezujući se na religiju i njene predstavnike, on naglašava da postoji zilion načina da se pogriješi i samo jedan da se bude dobar. A ti predstavnici, kaže, ljude drže u strahu jer oni nikako da postanu dobri, te ih "stalno grde, udaraju po glavi i prijete božijim gnjevom".

"Zašto je Bog gnjevan? Ako je sveznajući i svemogući, zašto se on ljuti na nas? Pa ne može se on ljutiti na ljude, on ih je takvim stvorio, oni su neznaveni, što bi se reklo. Nekome prođe cijeli vijek u pokušaju da shvati suštinu, da postane dobar. A onda najčešće bira za dobro ono što mu sugerišu drugi koji su najmanje dobri. A ko su ti  zastupnici više sile i po čemu su oni to?", ističe on.

Navodi da se u tom pitanju on osjeća bogumilom. Zagovara to da čovjek klekne ili stane, pomoli se i komunicira direktno s Bogom, bez posrednika i onih koji mu prijete ili praštaju u Božije ime.

"A šta rade oni? Nedavno se održava crkveni sabor i novinari su prvo slikali kola sa kojima su došli – u najbješnjim automobilima koji koštaju po stotine hiljada eura. Pitam se i koliko je ko prijavio prihoda. Prvo, ne plaćaju porez državi što svi drugi plaćaju. Drugo, neće da ga plaćaju ni svojoj crkvi, nego ga zadržavaju za sebe. Prave fantastične vladičanske dvore, kao Kačavenda pored Bijeljine. To je neviđeno, u Holivudu se ne mogu naći takve vile i takvi ambijenti. A pri tome, tamo prave bahanale sa mladim homoseksualcima popovima i đacima bogoslovske škole. A potom se sve to zataška", zaključuje Stjepanović.

Borislav Boro Stjepanović za glumački je rad nagrađivan brojnim nagradama na ex-jugoslovenskom području.