AJB DOC | Kritika Mirze Skenderagića: O otimanju zemlje, o otimanju suza

Sedmi AJB DOC Film Festival otvoren je projekcijom filma Tamo gdje masline plaču koji potpisuju Zaya i Maurizio Benazzo, a koji donosi dokumentarističko-terapeutski prikaz posttraumatskog života Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali. U pripovijednom obliku u kojem se isprepliću potresne lične ispovijesti sa psihološkim, društvenim i historijskim analizama, u kojima se opet nadmeću fizička i duhovna borba preživjelih Palestinaca.

Piše: Mirza Skenderagić

Narativno slaganje ovoga filmskog kolaža započinje od palestinske novinarke i terapetkinje Ashire Darwish, nastavlja sa izraelskom aktivistkinjom Netom Golan, izraelskom novinarkom Amirom Hass, poznatim psihijatrom i psihologom Gaborom Matéom, palestinskom aktivistkinjom Ahed Tamimi koja se usudila ošamariti izraelskog vojnika, dolazi do priča izmučenih, ali dostojanstvenih stanovnika, Ahmada Saleha Barghoutha i njegovog unuka, Ahedinog oca Bassema i njene majke Narriman, a zatim nastavlja sa iznošenjem novih priča, Sheikha Abdulghanija Awawdeha, Rafea Foukaha, te popratnim stručnim analizama, još jedne aktivistkinje za ljudska prava, Helene Beatriz Manrique Charro, a onda ponovo pronalazi još jednu, posebno potresnu ispovijest mladića Hassana Mizhera koji je nakon ranjavanja ostao nepokretan. Već ovako nabrajanje protagonista i njihovih uloga u filmu, ukazuje na način iznošenja, suprostavljanja i spajanja traume i njene terapije, u ovome slučaju filmske, ali i suočavanje sadašnjosti sa prošlošću, prošlog holokausta sa sadašnjim genocidom, liričnog sa novinarskim, tjelesnog sa duhovnim. Film otvara citat palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha: "Da su stabla maslina poznavala ruke koje su ih posadile, njihovo ulje bi postalo suze", zapravo sugeriše na spoj ili spojeve u ovome filmu, prije svega zemlje na kojoj rastu stabla maslina te suza kao glavnog predstavnika ljudske osjećajnosti, tj. duše. Jer, Palestinci su ovu zemlju natopili suzama, pa iz nje i dalje rastu masline, iako je gotovo u potpunosti spaljena.

Nakon citata, rediteljski bračni par Benazzo potom nastavlja u liričnom ozračju, dopuštajući kameri sa tiho zaplače, a snimajući pustinju, devu koja se oprezno saginje da bi popasla ono malo trave što je ostalo, mimoilazeći je sa preostalim zidinama starih građevina, i stižući sa njom do čovjeka sa zapaljenom cigaretom i pogledom u nigdje. Dok sve prati etno-duhovna kompozicija sa glasom uzvišenja i boli, koji ubrzava i usporava kameru. U ovima poetskim segmentima kojima će cijeli film biti protkan, a koji će poslužiti kao svojevrsne pauze od tragičnih događaja i njihovih uznemirujućih opisa, rediteljski par slaže i trenutke spokoja svojih protagonista, izdvajajući ih iz pakla okupacije i rata, rušeći zidove oko njih, brišući zvukove eksplozija i približavajući život rajskim vratima. Ovakav uvod u kojem se susreću čovjek, priroda i Bog, rediteljski dvojac prekida amaterskim ili novinarskim snimkom eksplozije ispred škole, dok Ashire Darwishiz iz off-a iznosi svoju prvu priču, onu o šamaru koji joj je, na putu do škole, udario vojnik, i koji je bio toliko jak da ju je momentalno probudio i vratio u stvarnost u kojoj se nalazi. Zajedno sa Ashire, probuditi će se i gledatelj, kojeg će autori iz sna lirične sigurnosti, u jednoj sekundi baciti na ulice stradanja, smrti i konstantne ugroženosti. Ashire će nastaviti priču o nostalgiji, senzaciji i spoznaji koja je stigla u nešto kasnijim godinama, kada su je je izraelski vojnici brutalno pretukli, što sugeriše da će život ove hrabre i uporne slobodne žene određivati dramaturški razvoj, ne samo višedecenijske palenstinske borbe, nego da će iz njega proizilaziti pitanja, o postojanju pravde, o traganju za istinom, te o iskustvu kao najvjernijem čovjekovom psihološkom sagovorniku.

Upravo ovakvo kolažno spajanje različitih dokumentarističkih elemenata te nizanje tematskih i idejnih slojeva, dodatno definiše ovaj film kao filozofski-poetski-naturalistički dokumentarac sa autentičnim, arhivskim snimcima stradanja, potresnim opisima mučenja i iživljavanja, te univerzalnim zaključcima o čovjekovim unutrašnjim i vanjskim borbama.

Iako se može steći dojam o prepunjenosti statičnim intervjuima, koji istina predstavljaju većinski dio narativne strukture, film Tamo gdje masline plaču poput filmova novog iranskog vala, Abbasa Kiarostamija ili Jafara Panahija, ostavlja dovoljno prostora svojim likovima da prodišu u vlastitim mislima, sjećanjima i psihama. Kako je dobar dio filma posvećen još jednom paradoksu u povezivanju dvaju sudbina i dvaju iskustava, dvaju stradanja, izraelskih i palestinskih, te kako pripovijedanje počinje o dolasku Izraelaca na palestinsku zemlju, na koju nije stigla porodica Dr. Gabora Matéa jer je istrebljena u  holokaustu, potrebno je pokušati povezati ovaj film sa najvećim dokumentarcem svih vremena, naslovom Shoah (1985) Claudea Lanzmanna koji je također većinski sačinjen od intervjua Židova koji su uspjeli preživjeti genocid, ali se gledatelju približavaju pogledima, a ne riječima.

Njihove oči, kao i oči aktera filma o zemlji po kojoj masline plaču, su neprestano natopljene suzama koje kao da se ne usuđuju poteći niz lice. U njima se sjaji iskustvo boli i patnje, ali i praznine u kojoj svakodnevno tumaraju. Njih ima tek toliko da nakvase oči, ali ne i da napuste svoju sigurnu zonu, jer plakati više ne vrijedi. U filmu u čijem je naslovu „plač“, likovi niti jednom ne zaplaču, iako su konstantno na rubu suza. Tek na samom kraju, lice Ashire Darwish otkrije da je ona plakala, nakon 20 godina, i to dok govori o svome narodu koji je uvijek nasmijan, jednako kao i Lanzmannovi Jevreji.

"But we need... you. We need you, if you can`t be our voice, just to, at least, not put a penny, that goes to the bullet, that shoots our children", reći će na kraju Ashira, obraćajući se direktno gledatelju i poručujući mu da sve dok "ona ne bude slobodna, niko neće biti slobodan". Osim otete zemlje, Palestincima se sada pokušava oteti i ono jedino što im je još preostalo, duša. Zbog toga, Palestinci plaču u sebi, dovoljno tiho da ih ubice djece ne čuju, a sasvim glasno da natope svoju sasušenu zemlju.