Živjeti bez nacije: Meni samom odavno je jasno - nikom ne pripadam

U svojedobno kultnom engleskom filmu Život Briana (1979.) naslovni junak viče da smo svi različiti, gomila potvrđuje „Svi smo različiti, svi smo individue“, a samo jedan usamljeni, slabi glasić će - „Ja nisam“. Tako bih i sam mogao kada mi kažu da „svako ima nacionalnost“.

Piše: Predrag Finci

Ja nemam. I nisam u tome usamljen. A nemam nacionalnost jer ih imam više. U doba Jugoslavije izjašnjavao sam se tako, kao Jugoslaven, dakle po „teritorijalnoj“, a ne po nacionalnoj pripadnosti. Jednom, davno, za mojeg kratkog izleta u glumačku profesiju, rekoh u intervju sarajevskom Svijetu da sam Bosanac, ali mi sada kažu da ni to ne može. Od kada živim u Engleskoj više se nikako ne izjašnjavam. A nitko me i ne pita. Meni samom je odavno jasno: nikom ne pripadam. Nikom, osim onima koji su mi iz osobnih ili profesionalnih razloga dragi i bliski.

(„Ti, „mješanac“, nikada nećeš biti naš“ – govorili mi ovi, a i oni, govorili mi prije, a još više poslije. Kao da sam htio biti od ovih ili pak od onih, kao da mi nije bilo dovoljno, ponekad mi bilo i previše, što sam bio i ostao svoj).

Ipak, ne sumnjam u značaj porijekla. Naši roditelji utječu na naše ponašanje, ponekad i na cjelokupni svjetonazor i važne životne odluke, mnogo toga od njih naslijedimo, usvojimo i naučimo, mnogo toga njihovog u nama zauvijek ostane, ali oni nisu ni uvijek ni neumitno naši „duhovni roditelji“, koje nađemo među onima koji nam imponiraju i prema kojima imamo afinitet, od starijih drugova preko profesora do etabliranih stvaralaca i znanstvenika ili već nekoga od koga učimo ili kome se kao uzoru divimo.

Jednako je s našom tradicijom i kulturom: neosporno na nas ima utjecaja, često za mnogo toga što smo otuda naučili i usvojili ostanemo trajno emocionalno vezani, ali usvajamo i od drugih, ponekad potpuno različitih kultura i tradicija, iz onoga što odaberemo u svojim intelektualnim sklonostima.

Ja sam dakle uvjetovan svojim porijeklom, ali sam također i ono što sam sam izabrao, kako sam se sam opredijelio. Ali iskusih i ovo: sve nikako nije i ne može biti samo moj izbor i odluka. Moja riječ nije uvijek i „posljednja riječ“. Odlučio sam da nikome nacionalno ne pripadam, ali su me drugi identificirali i svrstavali; htio sam biti slobodan, ali su me okolnosti često usmjeravale i okivale; ni rat nisam priželjkivao ni u njega htio, ali su ga drugi poveli i pred vrata mi ga doveli. Svačiji život je mnogo više nužda, nego osobna želja, vrlo često prinuda okolnosti, a tek ponekad slobodan izbor. I u svojoj slobodi smo uvjetovana bića. I u svojoj odluci što bismo htjeli biti, jer nas drugi identificiraju po svom, na osnovu onoga što oni smatraju usvojenim konvencijama i normama.

Otatak teksta čitajte na OVOM linku