Dragan Bursać: Jedan Čovjek protiv rulje, jedan cvijet protiv zločinca Mladića!

"Pisac Vladimir Arsenijević danas je pretučen u centru Beograda dok je pripremao komemoraciju žrtvama genocida u Srebrenici. Upravo će odnos prema njemu i podrška ili izosatana iste postati mjera današnje Srbije, mnogo više od bilo kakvog saopštenja vlasti. Studenti, opozicija, profesori, umjetnici, novinari i građanski aktivisti danas polažu ispit. Danas je 11. juli i šutnja više nije opcija. Jer društvo koje prešuti nasilje nad čovjekom zato što odaje počast žrtvama genocida otvara prostor da sutra na meti bude neko drugi. Podrđla za prijatelja Vladu, a Srbijo, šta čekaš?"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba 

Moj prijatelj, pisac, aktivista i ljudina Vladimir Arsenijević danas u Beogradu nije pretučen zato što piše knjige, uređuje festival ili godinama pripada onoj Srbiji koja odbija da pristane na mržnju i zlo. Batine je dobio zato što je na Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici odlučio očistiti prostor za komemoraciju, položiti Cvijet Srebrenice i pokazati da ljudskost još diše u gradu koji se već decenijama guši pod teretom vlastitih neočetničkih poricanja.

Za takav čin u današnjem Beogradu dovoljno je dvadeset ili trideset ološ-batinaša. Dočekali su ga ispod Brankovog mosta udarcima, šutnjama, prijetnjama i jezikom koji svaka fašizacija društva prije ili kasnije proizvede. Komemoracija je odgođena, telefon otet, prostor oskrnavljen grafitima podrške zločincu Ratku Mladiću, a cvijet namijenjen mrtvima ponovo je postao meta živih neljudi.

Gotovo u istom trenutku Novi Sad osvanuo je oblijepljen plakatima sa generalskom šapkom i porukom: "Đenerale, tvojoj majci hvala." Čovjek pravosnažno osuđen za genocid dobio je zahvalnicu baš na dan kada svijet odaje počast njegovim žrtvama. Simbolički snažnije, ciničnije i moralno odvratnije teško je zamisliti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Zbog toga pitanje odavno nema veze samo sa Aleksandrom Vučićem niti sa radikalima, iako mediji nastoje predstavi čitavu situaciju kao minorno djelo pojedinih "radikalskih elemenata". Njihove političke i moralne koordinate svima su poznate, ali se radi o nečem drugome.

Danas kulturna Srbija polaže ispit

Mjera današnje Srbije nalazi se na sasvim drugoj strani, među studentima koji su mjesecima pokazivali hrabrost, opozicijom koja govori o evropskim vrijednostima, profesorima, umjetnicima, novinarima, sindikatima i građanskim inicijativama. Upravo oni danas polažu ispit.

Današnji odgovor, baš na dan komemoracije u čast žrtvama genocida u Srebrenici, pokazaće koliko zaista vrijede riječi u drugoj i drugačijoj Srbiji. Izostane li jasna, glasna i nedvosmislena osuda premlaćivanja Vladimira Arsenijevića, priča o demokratskoj, evropskoj i građanskoj Srbiji ostaće tek dizajnirana politička ambalaža bez suštinskog sadržaja.

Jer na udaru se danas nije našao samo jedan čovjek. Na udaru se našlo pravo da se mrtvi oplakuju, pravo da se genocid nazove genocidom i pravo da ljudskost preživi u prostoru koji već tri decenije sistematski potiskuje kulturu sjećanja. Društvo koje tuče čovjeka zato što nosi Cvijet Srebrenice odavno vodi rat protiv istine, a svaki rat protiv istine prije ili kasnije završava nasiljem nad ljudima. 

Višedecenijska bolest

Bolest koja razara Srbiju nije tek juče provalila na ulice Beograda. Decenijama je pažljivo njegovana u političkim kabinetima, amfiteatrima, crkvama, televizijskim studijima, tabloidima, navijačkim tribinama i učionicama u kojima se o Srebrenici šuti ili govori kao o "velikoj međunarodnoj zavjeri protiv srpskog naroda". Iz takvog obrazovnog i medijskog prostora izašli su naraštaji kojima je Ratko Mladić heroj, a majke Srebrenice neprijatelji države. Današnje nasilje zato ne predstavlja eksces nego logičnu posljedicu dugogodišnje indoktrinacije. Pravilo, na žalost!

Svaki mural Ratku Mladiću bio je jedna lekcija. Svaka tabla sa njegovim likom još jedan čas historije bez historije. Svako negiranje presuda međunarodnih sudova poruka mladima da činjenice vrijede samo dok odgovaraju naciji. Tako se od djece ne stvaraju građani nego vojnici sjećanja na rat koji nikada nisu vidjeli, ali su naučili da ga vole. Kada se godinama uči da su zločinci heroji, a žrtve politička izmišljotina, tada šaka i palica postaju argumenti, a batina zamjenjuje razgovor.

Četnifikacija javnog prostora odavno prevazilazi djelovanje nekoliko ekstremističkih grupa. Vidi se u ikonografiji stadiona, u grafitima koji mjesecima ostaju netaknuti, u "pjesmama" kojima se dočekuju osuđeni ratni zločinci, vidi se u političarima koji se utrkuju ko će izgovoriti manje riječi pijeteta prema žrtvama, a više razumijevanja za njihove ubice. Vidi se u tome što se Mladićevi murali čuvaju kao kulturno dobro, dok se Cvijet Srebrenice razbija kao da predstavlja opasnost po državu. Vidi se u školskim programima iz kojih je genocid gotovo iščezao, u medijima koji 11. juli pretvaraju u dan ili ignorancije ili relativizacije, u javnom prostoru u kojem se riječ genocid dočekuje kao provokacija, a veličanje njegovih izvršilaca kao patriotizam.

Iz takvog ambijenta nije teško okupiti dvadeset ili trideset huligana da pretuku jednog pisca. Današnji prizor zato predstavlja posljedicu, a ne incident.

Jedan čovjek dolazi očistiti prostor za komemoraciju. Dvadeset ili trideset neljudi dolazi da ga prebije. U drugom po veličini gradu Srbije za to vrijeme lijepe se plakati zahvalnosti Ratku Mladiću. Cjelina govori mnogo glasnije od svakog pojedinačnog događaja. 

Danas polažete ispit!

Zato će reakcija na Vladimira Arsenijevića postati mjera današnje Srbije. Mnogo važnija od saopštenja vlasti biće reakcija svih onih koji su posljednjih mjeseci tvrdili da žele zemlju oslobođenu nasilja, mržnje i nacionalističkog ludila.

Dragi studenti iz Srbije, danas polažete ispit.
Draga opozicijo, danas polažete ispit.
Profesori, umjetnici, novinari, građanski aktivisti, danas polažete ispit.
Danas je 11. juli.
Da se sutra niko ne pozove na zaborav.

Jer šutnja pred nasiljem nad čovjekom koji obilježava genocid prerasta u saučesništvo. Poslije Vladimira Arsenijevića na red dolazi neko drugi, zatim treći, a granica prihvatljivog nasilja svakim danom pomjera se sve dalje. Fašizam upravo tako raste, polako i gotovo neprimjetno, provjeravajući koliko društvo može progutati prije nego što izgubi vlastito lice.

Vladimir Arsenijević danas predstavlja mnogo više od pretučenog pisca. On je lakmus-papir Srbije. Odgovor na pitanje kakva će ta zemlja biti sutra ne krije se u predsjedničkom kabinetu niti u skupštinskim klupama, nego u spremnosti hiljada ljudi da stanu uz čovjeka koji je imao hrabrosti položiti cvijet za mrtve.

Upravo tu prolazi linija razdvajanja dvije Srbije.

S jedne strane stoji Srbija koja se godinama odgaja na mitovima, koja uči djecu da su presude za genocid politička osveta, koja na zidovima čuva likove ratnih zločinaca, a u udžbenicima briše njihove žrtve. Srbija kojoj je lakše prebiti čovjeka nego pogledati istini u oči, Srbija koja se svakog 11. jula zatvara u poricanje ili još gore, u slavljenje zločina.

S druge strane stoji Srbija Vladimira Arsenijevića, Sonje Biserko, Nataše Kandić, Dinka Gruhonjića, Žena u crnom, građana koji svake godine nose Cvijet Srebrenice, profesora, novinara, studenata i svih onih koji razumiju da priznanje tuđeg stradanja ne oduzima dostojanstvo vlastitom narodu nego ga tek tada vraća.

Podrška Vladimiru Arsenijeviću danas je odgovor na pitanje kojoj Srbiji pripadaš.

Između Cvijeta Srebrenice i murala Ratku Mladiću odavno nema neutralnog prostora. Između ta dva simbola bira se moralni karakter jednog društva. Danas se ne odlučuje samo sudbina jednog hrabrog čovjeka, nego i sudbina ideje da Srbija može ozdraviti od bolesti koja je godinama izjeda iznutra.

Ostane li Vladimir Arsenijević usamljen, murali Ratka Mladića nastaviće određivati moralni i politički pejzaž Srbije, a svaka naredna generacija naslijediće još malo više mržnje nego prethodna.

Dobije li podršku koju zaslužuje, tada će upravo taj gest postati granica između oboljele i normalne Srbije. Ne između lijevih i desnih, vlasti i opozicije, patriota i izdajnika, nego između ljudi koji biraju civilizaciju i onih koji biraju kult zločina.

Jer danas, na 11. juli 2026. godine, Srbija ima priliku odgovoriti na najvažnije pitanje svoje savremene istorije.
Ne pitanjem šta se dogodilo u Srebrenici.
To je odavno utvrđeno.
Pitanje glasi: Na čijoj si strani kada pretuku čovjeka zato što se sjeća mrtvih?

Od odgovora na to pitanje zavisi kakva će Srbija osvanuti sutra.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.