Viktor Ivančić i šta bi žrtve Jasenovca kazale Dodiku: "Imate li imalo milosti i srama?"

Uz odavanje počasti žrtvama i podsjećanje na stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, 23. aprila ove godine predsjednik bh. entiteta RS Milorad Dodik je u spomen-području Donja Gradina rekao da će "Republika Srpska i Srbija jednog dana biti jedna država", što je potaklo brojne reakcije u zemlji.

"Mi želimo da kažemo jasno da nije nikakva iluzija niti je kome prijetnja, da RS iskaže narodnu volju za formiranje svoje države jer ne možemo da živimo u Bosni i Hercegovini koja nas ovako stiska i ugrožava naše slobode", rekao je Dodik u svojoj novog secesionističkoj prijetnji.

Kovanje rata

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović poručio je da Dodikove poruke o ujedinjenju RS-a i Srbije ne treba ignorirati.

Pozvao je pravosuđe da reagira. Evropsku uniju poziva da se pridruži američkim i britanskim sankcijama Dodiku, te pita zašto se predsjednik Srbije ne ogradi od Dodikovih poruka.

Ovim povodom podsjećamo na tekst indikativnog naslova "Kovanje rata" Viktora Ivančića iz januara 2022. godine, prenoseći njegove najznačajnije dijelove vezane za BiH i žrtve Jasenovca, kao i Dodikove političke manipulacije nevinim žrtvama:

"Za mistični ugođaj i obredno odmrzavanje krvi palih predaka pobrinula se gospođa Ana Brnabić (premijerka Srbije, op.ur.), rekavši da je Republika Srpska 'ispunjenje višestoljetnog sna srpskog naroda'. Ona je 'potpuno svjesna i uvjerena da bi se svi monstruozni zločini iz vremena NDH ponovili u slučaju da nije nastala i da ne postoji Republika Srpska'. Bez spasonosnog RS-a ponovili bi se 'užasi Jasenovca' i 'zlotvori bi završili svoj posao'.

'Užasi Jasenovca' i ovaj su put poslužili kao centralna ideološka figura nacionalne mobilizacije – kao u stotinama ranijih navrata, kada je Dodik nadraživao masu s 'više od sedamsto hiljada žrtava jasenovačkog logora' – nametnuvši se kao ključni i samorazumljivi historijski razlog nužnosti državne tvorevine, koja još uvijek nije kompletirana, a morala bi biti. To je prisnažio i ratni zločinac Radovan Karadžić, sada pismom iz zatvora, u kojem sudbinu Srba uspoređuje sa stradanjem Židova u Drugom svjetskom ratu, 'jer Židovi su platili najvišu cijenu, i to ih čini bliskim Srbima'.

Da se onaj Svevišnji što ga je Porfirije tako revno reklamirao u Banjaluci trgnuo iz letargije i makar nakratko uskrsnuo sve žrtve Jasenovca, njih 'više od sedamsto hiljada', ovaj bi im potpisnik velikodušno ustupio prostor kolumne da se slobodnim stilom obrate svojim profesionalnim obožavateljima i narikačama, a njihov bi zborni vapaj formulirao ovako:

'Tako vam Boga, gospodo, prestanite nas maltretirati! Nemojte nas više prostituirati, tako vam Hrista Spasitelja! Zar vam to nije dopizdilo? Zar vam nije dosta toga da našu žrtvu koristite za ama baš svaku od svojih nasilničkih avantura? Dokad ćemo mi služiti kao historijsko opravdanje za vaša aktualne svinjarije? Dokad će naše smrti biti vaše izlike? Imate li imalo milosti i srama? Zar vam nije apsurdno kada se ustaške okrutnosti spominju s pročetničkim pobudama? Je li moguće da ne shvaćate kako nas vi, dok nas ceremonijalno oplakujete i uzdižete, zloupotrebljavate na isti način kao i oni koji nas negiraju? Možete li već jednom dokučiti da su proustaški revizionizam i pročetničko žrtvoslovlje za nas, žrtve Jasenovca, jedna te ista stvar? Mislite li da se mi, žrtve Jasenovca, osjećamo dobro kada zločin nad nama koristite kao izgovor za zločin koji ćete počiniti u Srebrenici? Ne uviđate li da na taj način uspostavljate zakon spojenih stratišta, a 'nacionalno pamćenje' svodite na osvetnički zavjet koji se ima prenositi s koljena na koljeno? Prestanite nas stavljati pod oružje, gospodo! Prestanite nas novačiti u svoje trupe! Izostavite nas iz svojih ratnih pokliča, tako vam Boga! A ako već ratovati želite, lijepo vas molimo: ne u naše ime!"

Ali patrijarhov Bog nema takvu namjenu.

Ostatak zaklane države

Njegov je zadatak da opsluži nacionalni interes i crkvenu hipokriziju, radi koje će i zemaljski namjesnik u Banjaluci – nakon što je još lani konstatirao da je Republika Srpska "djelo pravde" – zadovoljiti svačije apetite. Nacionaliste izjavom kako je došao da slavljenike "ohrabri u čuvanju jedinstva", antinacionaliste porukom da su "ljudi i narodi upućeni jedni na druge", te da "jedni bez drugih ne možemo", a tu je i apel koji je zasigurno razgalio dušu vladajućoj bitangi, izloženoj međunarodnim sankcijama:

"Ne dopustimo da nas drugi, ma koliko dobronamjerni bili, utjeruju bezdušno u svoje modele i kalupe zajedničkog života i mira."

Ambijent nacionalističkog delirija, sve u svemu, upućuje na pseudo kao sudbinu i izvorište frustracije: Republika Srpska kao paradržava, 9. januar kao parapraznik, Mladić i Karadžić kao paramoralne pojave, naoružana milicija kao paravojska, Milorad Dodik kao paravođa i patrijarh Porfirije kao paravan.

Takozvana službena hrvatska politika, uzgred budi rečeno, povodom ratnohuškačkog okupljanja u susjedstvu i otvorenog zazivanja destrukcije Bosne i Hercegovine nije se oglasila, a ta kompaktna šutnja nedvosmisleno izlaže sljedeći stav: Dodik radi dobar posao, na čijim ćemo posljedicama i mi uredno lešinariti.

U igri je, reklo bi se, intuicija strvinara, gdje poželjna BiH ima formu razvalina među kojima će 'službeni Zagreb' pokupiti svoj dio plijena.

Kada se uzmu u obzir kurjaci s jedne i hijene s druge strane, jedino što se razumno može očekivati je simfonija škljocanja očnjacima i, u kasnijoj fazi, evidencija žrtava. Da Bosna ima svoga Matiju Bećkovića, taj bi je možda opisao kao ostatak zaklane države."