MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Rudarska smrt i stršljen

Ponekad jedan predmet u sebi nosi čitav život, sudbine, decenije. Za Semezdina Mehmedinovića to je sako koji ga podsjeća na svečanu rudarsku uniformu njegovog oca, ali i na djetinjstvo obilježeno strahom od rudarske sirene i pitanjem hoće li se otac vratiti iz jame. U novoj kolumni za portal Radiosarajevo.ba, susret s fotografom Dženatom Drekovićem otvara priču o fotografiji, sjenama, rudarskim tragedijama i ljudima koji iza njih ostaju. A onda, sasvim neočekivano, u priču ulazi i jedan stršljen.

Jutro je sunčano. Nakon dana nepodnošljive žege vratila se svježina u sarajevski zrak. Iz kuće sam izišao u sakou. Lijepo je suncu okretati lice i ne uzmicati pred njim. Otišao sam na dogovoreno mjesto susreta s fotografom. Plan je da u foto seansi dođemo do četiri, pet fotografija za potrebe gradskog magazina Nomad. Fotograf je: Dženat Dreković. Ovo nije moje prvo fotografsko iskustvo s njim. Proces rada je zabavan i već mu s unaprijed radujem.

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Šta je to što nas privlači fotografiji? Zašto nam je važno da vidimo izgled vlastitog lica zaustavljenog u jednog trenutku. Zaustavljenost u prostoru. San otvorenih očiju? Smrt ili bijeg od umiranja? Potvrda da smo jednom postojali u svijetu.

Ali, poznata mi je i razlika našega izgleda koja se pokazuje u očima fotografa: svaki od njih nas vidi drukčije. Privlači nas ta razlika.

Izišao sam u  crnom sakou koji, kao ukras ima epolete i čin na ramenu. Iluzija militarizma. Dvostruka zlatna strelica iznad nadlaktice čin je... poručnika? Nisam siguran. Sako nisam kupio zbog vojničkih oznaka na njemu, već zbog nečeg sasvim drugog. I čim sam se sreo sa Dženatom, rekao je:

"Lijep sako?"

"Meni je važan jer me podsjeća na svečanu rudarsku uniformu, a ja sam rudarsko dijete."

"Baš je lijep, izgleda vrlo punk."

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Drago mi je da tako misliš, iako u mome tijelu više nema te snage koja bi riječ 'punk' podržala."

Volim Dženatov rad: način na koji koristi prostor na slici i boju približava njegove fotografije likovnom platnu. Čak i kada fotografiju snimi kamerom običnog telefona.

Običava reći:

"Svejedno je kojim aparatom se služiš, jedino je važno ono što moje oko izdvoji kao bitno u vanjskom svijetu."

Ali naša seansa je započela prvom fotkom i on je odmah požurio da mi je pokaže. Nisam očekivao da je crno-bijela. Na njoj iz profila gledam gore, prema suncu. Mojim tijelom se on igra kao sjenom. U Americi sam naučio da je sjena (shadow), sinonim za fotografiju.

Razumljivi su mi razlozi za tu usporedbu. Fotografi su u toj ranoj fazi svoje fotke zvali sjene. I ova na kojoj je Dženat snimio mene podignute glave prema suncu, izgledam kao sjena i, ako ćemo pravo, u rezultatu, shadow izgleda stvarnije od tijela.

Kad je Dženat zaključio da više nema šta snimiti, da je svoj posao dovršio, bio sam već umoran od posla i sjeo za prvi stol u restoranu na glavnoj cesti. Oko mene su mladi očevi pućkali nargile. Jedan je svako malo svom dječaku, da ga odobrovolji dim puhao u lice, a dijete se opiralo. Nakon toga bi se oba glasno smijali.

"Ne prestajem misliti o tvom sakou koji te podsjeća, kažeš, na svečanu rudarsku uniformu. Mogu li ti nešto ispričati?", kaže Dženat.

"Možeš. Kome ćeš ako nećeš meni?", kažem zapuhan, baš kao da je mladi otac dim iz svojih nargila puhao u moje lice.

"Bio sam u Zenici, s ekipom iz Centra za istraživačko novinarstvo, radi priče o nelegalnom kopu u jamama na deponiji uglja Rača. Selo, nekih dvadesetak kilometara od Zenice, penješ se uz brdo, makadamom, zamalo nisam zdrobio karter na autu. Dođosmo do porodice.

Ide intervju, priča otac koji je izgubio sina u toj jami.

Njegov Amidža se zvao Husein, poginuo u jami. Njegov stariji brat je dobio ime po amidži, isto Husein. I on poginuo u jami kopajući nelegalno ugalj. Tom liku, koji priča – zove se Aziz – rodi se sin i da mu ime Husein. Po poginulom bratu. Njegov otac mu kaže:

"Nemoj davati djetetu to ime. Da ne izazivaš sudbinu."

Ali on odvrati:

"Ja ga već dao, gotovo."

Sin mu sa trideset godina pogine u jami. Muž od Azizove ćerke Azre, zajedno pogine s njegovim sinom. On dođe na lice mjesta i zatekne trojicu mladića, kao što kaže, jedan pored drugog leže, kao da spavaju. Azrin svekar koji je hadžija, istjera Azru iz kuće, i ona sa četvero djece dođe kod svog oca Aziza da živi.

Dok sam to snimao, ugrize me stršljen u glavu.

Krampa, Aziz, prazna fotelja, zid od zaključane kuće koja se više ne otvara, a u toj kući živio je njegov umrli sin.

Čitav dan nisam mogao da jedem i glava me boli od ujeda stršljena.

Snimam ja njega i njegovu ženu na mezarju, gdje su ukopani brat i sin. I sve promiče u miru, kroz kameru prođe svašta pa se nekako filtrira, ali mi je najteže bilo kad smo se pozdravljali, zagrli me lik i ne pušta. To me je slomilo.

Neki ljudi teško podnose usamljenost. Neki lakše. Ali i jedni i drugi trebaju utjehu.

"Jesi li išao ljekaru?", pitam ga.

"Zbog čega?"

"Zbog stršljena", kažem.

"Nisam. Samo sam ožiljak privio rakijom."

U bašti kafea, ne mogu da prestanem gledati grubu igru između sina i oca, pušača nargile.

Moje je djetinjstvo obilježeno iskustvom rudarske smrti. Prvo je u jami poginuo stariji brat mog oca Suljo. Zvuk sirene kojim se oglašavala svaka nevolja u rudniku ostavljala nas je u dvorištu da čekamo ko će se od naših vratiti. Nekada, ujutro, ispratio bih oca kad krene na posao, gega se uz ogradu s kupinama do pruge, tamo ga čeka rudarski autobus. I uvijek pomisao: možda se neće vratiti.

Poklonio mi je svoju svečanu rudarsku uniformu. Nosio sam je sa sobom po svijetu. Odjeven u nju, jednom sam u Domu mladih učestvovao u performansu Saše Bukvića. Prostor je bio u bijelom, ispunjen zgužvanim a4 papirima. Sve je bilo u bijelom, osim moje crne uniforme. Performans se završio veselom eksplozijom publike koja se grudvala papirima.

Jednom sam odjeven u uniformu čitao pjesme u Poetry House na Manhattanu. Pjesnikinja Carolyn Forché je pohvalila moj steampunk žaket. Pa sam joj objasnio porijeklo svoje uniforme koja je sada u Las Vegasu, u skladištu, gdje su ostale moje stvari skupljane četvrt stoljeća u Americi. Možda je došlo vrijeme da odem nazad i pokupim što je moje. I sve to donesem ovamo.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.