MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Prijatelj, nevidljivi Hrvoje Batinić i mlada Palestinka

Prijatelj

"Takva je logika samoće. Ostavljen si od drugih i navikavaš se na novu vrstu tišine."
"Osjećaš li se prevarenim od prijatelja?"
"Da. Ali ovo znam:
Pravi prijatelj ulazi, onda kad su svi otišli." 

Piše: Semezdin Mehmedinović, za portal Radiosarajevo.ba

Nevidljivi Hrvoje Batinić

Hrvoje je moj ratni drug. A rat je bio doba usporenosti u kojem smo imali dovoljno vremena za razgovor. Jednom smo u šetnji napredovali ulicom koja se u toku rata zvala Đure Đakovića, toliko predani raspravi o nečemu što smo u međuvremenu sasvim zaboravili, a oko nas su se u asfaltu rasipali geleri. Neko nevidljiv na brdu, iznad grada, pokušavao je da nas ubije, i trebalo je proći neko vrijeme da iz rasprave izađemo da bismo shvatili kako smo u opasnosti. Pa smo se sklonili s ceste i smijali se svojoj zanesenosti.

Hrvojev interes da otkrije šta nam se tog dana desilo odveo ga je kod nekog stručnjaka za oružje. Ovaj mu je objasnio da je po nama pucao neko ko je želio osvojiti trofej. Naime, u pitanju je vrsta oružja koje nema veliku preciznost kad projektile ispaljuješ pojedinačno, takoreći, snajperski. Takva vrsta uspjeha, tražila je velikog streljačkog majstora. Zbog toga smo, tako izloženi na otvorenoj ulici, preživjeli. Inače, da je pucao rafalno, mala je vjerovatnoća da bismo preživjeli. Dan kasnije, nakon svog susreta sa stručnjskom za oružje, svečano mi je rekao:

"Čestitam nam dan preživljavanja!"

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Moj drug se punim imenom zove Hrvoje Batinić. Neobičan i veseo nomen. U imenu ima hrvanje, a u prezimenu batinanje. Ali oblik i značenje upotrijebljeni u imenu, ostavljaju utisak iznevjeravanja nasilja, i čine ga na poseban način veselim. Hrvoje je upavo takav. Uplašen i nesklon susretima s vanjskim, prijetećim svijetom.

On spada u vrstu scholara, ili mislilaca, koje prije svega privlače ona znanja o kojima ne zna ništa. U ljudskoj prirodi je da kad se sretnu s nepoznatim, brzo se od njega udaljavaju jer se ne želi izložiti sporom i dugotrajnom istraživanju. E, Hrvoje je upravo njihova suprotnost. On ne podnosi znanja o kojim ništa ne zna i počinje da ih istražuje, sve dok ne dosegne zavidno poznavanje istog. I čemu onda služe njegova stečena znanja? Ničemu. Zapravo samo njemu.

U ratu, Hrvoje je radio u Otvorenom društvu, fondaciji Georgea Sorosa, oni su imali stalni kontakt s vanjskim svijetom, i nekad bi se desilo da na moje ime kod njih stignu knjige od prijatelja iz svijeta. Njegova je naklonost prema knjigama bila dječja, u šejtana bi se pretvorio da mu ih poklonim, što bih na kraju, nemajući izbora i učinio, prije nego što bih knjige sam pogledao.

Stanovao je na Mejtašu, u staroj bosanskoj kući od drveta, koja se pristojno nakrivila. Jednom je u kuću svratila Susan Sontag i sjedeći tako, naherena u Hrvojevoj stolici, gledala knjige u sobi i rekla:

"Ovako izgleda kuća intelektualca."

Hrvojeva naherenost je posebna priča. Lako se zanese, sa strašću bi govorio, ali je odbijao o istome pisati. Uspio bih ga, s mukom, nagovoriti da ipak ponekad napiše tekst koji bih poslije objavio u časopisu koji sam uređivao. Želio sam da se ti tekstovi skupe i objave u knjizi. Svi moji pokušaji da se to dogodi nigdje me nisu odveli. Njegov je strah od javnosti tako veliki, da živi uglavnom nevidljiv.

U svojoj neviljivosti, stigao je nadomak sedamdeete godine.

Prije sedam dana, rekao sam da je vrijeme da skupimo njegove tekstove i da ih objavimo. I on je rekao:

"Dobro."

U prvi mah sam povjerovao da je našao kratak izgovor da o tome ne razgovaramo. Ali onda je ipak poslao rukopis na moj e-mail.

Sad mi se svake večeri pojavljuje iza 22 sata, sjedimo za svojim kompjuterima i razgovaramo. Znam da traži trenutak u kojem će me nagovarati da izbrišem njegovu knjigu i da sve vratimo na početak.

"Zaboravi", kažem, "ova knjiga se ne tiče samo tebe, još više se tiču mene, zbog svih onih godina u kojima sam te nagovarao da je objaviš. Zaboravi, Hrvoje!"

A onda, da stvar sasvim uozbiljim i ostavim ga bez odgovora, kažem: "Ja ne znam koliko dugo ću biti živ. A jednom kad odem, neće biti više nikoga da te nagovori na izdaju vlastite nevidljivosti." 

Mlada Palestinka

Umro je David Hockney. Njegovi su crteži obilježili naše doba. Naći će se i oni koji se sa mnom neće složiti. Tako ja mislim. Prolazio je razne faze, ali njegovi crteži nikada nisu gubili lični trag na papiru, njegovu sliku svijeta. U kasnoj dobi, prihvatio je nove tehnologije, crtao na i-Padu, elektronskom olovkom, iste motive vanjskog svijeta u kojem je vidio više od drugih.

Davne, 1987. godine imao je izložbu u Sarajevu. Bilo je to u galeriji Energoinvesta, koja danas više ne postoji. Izložio je crteže rađene po motivima pjesme Čovjek s plavom gitarom Wallacea Stevensa, elegantne kompozicije s jakim osjećajem za geometrijsko u prostoru. Izložba se zvala Plava gitara, a na crtežima se bavi i temama  Pabla Picassa. Tako je odao počast dvojici velikih umjetnika. Logika zaborava je takva, izložba je prošla neprimijećena, autor nije upamćen u našem gradu. Nakon svih ovih godina, jedan sam od rijetkih koji se sarajevske izložbe Plava gitara Davida Hockneya sjeća.

U toku izložbe, umjetnik je bio okrenut svojim radovima, prilazio bi im i dodirivao ramove, kao da su se krivili pa ih je trebalo vraćati u propisnu vertikalu.

Napisao sam kratku bilješku i poslao je, mom drugu, Seni Musabegoviću, a onda mi je on istovremeno uzvratio kratkim videom djevojke koja pjeva. Potom mi se javio da objasni. Vratio se iz Barcelone, gdje je s familijom proveo sedam dana. U Gironi, čekajući voz, sreli su zbunjenu zabrađenu djevojčicu koja je tražila objašnjenje kako doći do Barcelone. Mlada Palestinka sa Zapadne obale izgubljena u bijelom svijetu, nasmijana im se obraća s molbom da joj pomognu da se u stanju izgubljenosti snađe.

"Poveli smo je sa sobom, i u vozu, pitam je: Znaš li za Fairouz?"

"Znam", rekla je, "hoćete da vam nešto otpjevam?", i ne čekajući odgovor, počela da pjeva.

Ima li usamljenije slike u ovom trenutku, u pustom bijelom svijetu?

I cijeli dan smo proveli skupa u Barceloni, kaže Seno, izišli na ručak, moje djevojčice nisu prestale ko vrapčići cvrkutati s njom, posjetili Picassov muzej u kojem trenutno traje izložba njegove plave faze, među platnima i Stari gitarist na koji se referiraju Wallace Stevens u svojoj pjesmi i David Hockney na svojim crtežima, o kojim pišeš u kratkom tekstu koji si mi poslao.

I odjednom, sve se umirilo, nastao je svijet u kojem postoji mjesto za mrtve i žive, za pjesnike i slikare, za jednu mladu Palestinku koja, uz kloparanje voza na potezu Girona – Barcelona pjeva omiljenu pjesmu od Fairouz, Ljudi su me pitali, i pjesmom potvrđuje svoje postojanje u svijetu. Ne mogu prestati gledati je na svom telefonu.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.