Savez kolumnista | Šaćir Filandra: Novi bosanski stav

U nakani teorijske kontekstualizacije rasprave o nacionalizmu, a u Deklaraciji takozvanog "svesrpskog sabora" o tome je riječ, prvotno se zapitati o osnovnim značajkama doba našeg življenja.

Piše: Prof. dr. Šaćir Filandra, za portal Radiosarajevo.ba

Samo iz jednog tokvog širokog zahvata možemo razumijeti i odrediti svoju poziciju u svijetu kao i poziciju aktera o kojima raspravljamo. Složiti se s karakterizacijom svijeta francuskog geopolitičara Dominika Mojsija da je 20. stoljeće, kao stoljeće ideologija, u našem stoljeću zamijenjeno stoljećem identiteta, uprkos tome što se njemu u znanosti dodjeljivalo 19. stoljeće.

Idenitet, osobni i kolektivni, postaje jednim od ključnih pitanje našeg vremena. Ovo pitanje je i ranije bilo prisutno ali nikada kao danas nije politizirano, ideologizirano i instrumentalizirano. To svjedoči i Deklaracija takozvanog "svesrpskog sabora", na koju se referiram.

Nacionalizam vs. modernizam

Dvije velike univerzalistitičke, egalitarne i sinhronijski usmjerene ideologije, mislim na ideologije liberalizma i marksizma, koje su obilježavale prošlo stoljeće, na socijalnoj ravni nisu iznašle plauzabilne odgovore na pitanja grupnog identiteta. Dodamo li tome činjenicu fluidne modernosti i fluidnog života, na način kako je to ove pojmove definirao sociolog Zigmunt Bauman, ne iznenađuje činjenica aktualnog preovladavanja političkog konzervativizma, tradicionalizma, restauratorskog duha i svjetonazorskih pitanja, što sve za posljedicu ima jačanje nacionalizma.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Kao u pravilu, što život postaje fluidniji, nesigurniji, globaliziraniji to nacionalizam postaje tvrdokorniji i izraženiji. Pri tome se složiti sa sociologom Sinišom Maleševićem da nacionalizam nije nikakva devijacija modernosti, već njen autentični izraz.

U fluidnom i medijaliziranom svijetu on atomiziranim i otuđenim pojedincima daje izvjesnu kontigenciju. Da zaključim, s nacionalizmom je, pa i srpskim, i dalje računati, i samo naivni postavljaju pitanje zašto je on danas toliko moćan.

Odgovor na sve nacionalizme i na njima zasnovane velikodržavne projekte, a za nas posebno na one u našem, bosanskom okruženju, i ovo je sada moj stav, nije vlastiti nacionalizam, već daljnji i dublji modernizam, tj. produbljenija politička, društvena, kulturna i ekonomska modernizacija. Sve drugo je iluzija, ili obmana sirotinje.

U potrazi za rješenjima

Da se konkretnije vratim na Deklaraciju tzv. "svesrpskog sabora", posebno na njene moguće implikacije. Disolucija Jugoslavije je formalno-pravno završen proces prerastanjem bivših republika u nacionalne i nezavisne države s tim da je međunarodno priznanje državnosti Kosova zakompliciralo i srpsku politiku ali, posljedično, i bosanskohercegovačku situaciju.

Jedan dio srpskog političkog tijela i dalje računa sa zaokruživanjem etničkih kao nacionalnih teritorija, odnosno, na pripajanje bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske postojećoj srpskoj državi kao navodnu kompenzaciju za gubitak Kosova, mada bosanska i kosovska državnost nisu ni u kakvoj kauzalnoj vezi. Analiza ove srbijanske radikalske politike spram Bosne i Bošnjaka u bosanskom i bošnjačkom javnom i akademskom diskursu je dugo prisutna i u osnovi završena.

Njeni ciljevi i metode su nam jasni, i nažalost dobro poznati. Nas, političke Bosance, kao objekte te politike, danas ne trebaju dalje primarno okupirati problemi, ovi i slični, već njihova rješenja, odnosno, iznalaženje načina i oblika djelatnog suprostavljanja takvoj politici.

U tome vidim mogućnost formiranja novog bosanskog stava u odnosu na tradicionalna emocionalizirana i deskriptivno-normativna odnošenja prema ovom pitanju. Taj iskorak bi značio zauzimanje proaktivnog odnosa prema srpskom nacionalizmu. I to kroz jačanje bosanskih društvenih i državnih kapaciteta, a što zavisi samo od nas, s jedne, i objektiviziranje tog pitanja kroz međudržavne, a ne međuetničke, razgovore, s druge strane.

Mi, Bosanci, smo danas Država, tako trebamo i nastupati, tako da je 49. stav Deklaracije sabora o nuđenju sporazuma o istorijskom pomirenju naroda, zakasnio. Drugi dio aktualnih srpskih politika, a njihov produkt je "svesrpski sabor",  najnovijom kategorijom "srpskog sveta" akcent stavlja primarno na homogeniziranje i identitarno ujednačavanje srpskog naroda, a ne prisvajanje tuđih državnih teritorija.

"Srpski svet"

Da li se u ovakvoj politici radi o pomjeranju akcenta s teritorija na stanovništvo, što bi značilo da se postojeće međudržavne granice ipak priznaju, ili je "srpski svet" samo alat u zadobijanju krajnjih teritorijalnih ciljeva, još je otvoreno pitanje. Geopolitički kontekst Zapadnog Balkana je trenutno takav da je i pomisao na nedemokratsko pomjeranje granica međunarodno priznatih država krajnje nepopularna i praktično bez rata neizvodiva radnja, što ne ide na ruku promicateljima velikonacionalnih projekta, ali je identitarno ujednačavanje i političko homogeniziranje, u ovom slučaju srpskog naroda, koji  živi u različitim političkim zajednicama, izvodivo i ono se izvodi.

U takvoj klimi granice između Srbije, Crne Gore i dijela bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske nastoje se učiniti poroznim i nevidljivim, budući se cijelim narodom praktički, mada ne i oficijelno, vlada iz jednog centra.

Kategorija "srpskog sveta" trenutno funkcionira na ovaj način. I jednog i drugog navednog političkog nauma krajnji cilj je u osnovi isti. Uspostavljanjem homogenog, standardiziranog i jedinstvenog etničkog kolektiviteta, tj. srpskog društva sa jedinstvenom investicijskom, energetskom, sigurnosnom i kulturnom politikom, uspostavlja se nova društvena realnost koja u pogodnom trenutku može da preraste u državnu.

Može, ali i ne mora, što je poziv za dodatnu suprotstavljenost demokratskih domaćih i međunarodnih snaga ovakvim i sličnim projektima. U srpskoj i srbijanskoj politici još su najslabije snage koje na liberalno-demokratskim načelima priznaju principe međunarodnog prava, pristajući u cjelosti na poštivanje novih državnih kao bivših republičkih granica.

Srbijanska politika još je u državno-pravnim pitanjima otvorena, nedovršena, pregovori sa Kosovom to najbolje ilustriraju, dok se samo nadati da će njen liberalno-demokratski i proevropski front političkih snaga vremenom jačati. No, ni njegovo jačanje, niti eventualna prevaga, neće automatski značiti isčezavanje velikodržavnih ambicija u pojedinim strukturama toga društva.

Ipak, svako otvoreno bosansko pitanje rješava se primarno u njoj samoj, među njenim građanima. Stoga fokus treba biti ne na osporavateljima Bosne - uvijek ih je bilo i bit će  - već na njenim braniteljima i zagovaračima. U cijeloj ovoj priči to pomjeranje akcenta sa osporavatelja na zagovaratelje, s izvanjskog na unutrašnji plan, mentalni je i politički iskorak kojeg bosanski politički blok tek treba dostići.

Dokidanje samoviktimizacije

Šta Bošnjaci sami mogu učiniti za preduprijeđenje okolnih velikodržavnih projekata? Mogu izmijeniti vlastito samorazumijevanje. Velika opasnost za Bošnjake dolazila je tokom agresije, pa i danas, od ogrtanja ideologijom žrtve. Ovaj viktimizacijski diskusr utoliko je opasniji što za njega kod Bošnjaka postoje realne pretpostavke.

Jedno je ne zaboraviti Srebrenicu, Foču, Štrpce, Prijedor, a drugo je sve to preraditi u svijest o sebi kao predodređenoj, bespomoćnoj žrtvi. Ideologija žrtve je u suštini poziv za neodgovornost, snisihodiljivost postaje tačka identifikacije, ona podrazumijeva prihvatanje sebe kao objekta tuđe mržnje ili tuđe samilosti.

Ova ideologija je tipično manihejsko metafiziciranje povijesti, stajalište kolektivnog fatalizma i nesretne svijesti, a odbacivanje subjektivizma, slobode i mogućnosti promjene. Na političkoj ravni ona za posljedicu ima pasivizam, konformizam i status quo, a na antropološkoj ravni guši nadu i porađa socijalnu depresiju, čega smo se posljednjih decenija u bošnjačkoj politici nagledali. To da je povijest bremenita mogućnostima, da u konačnici ovisi od Nas te da je društvena realnost kompleksna, društveni akteri nikada ne smiju izgubiti iz vida.

Bošnjaci mogu promijeniti i vlastitu političku praksu, posebno odnos prema svojim sunarodnjacima u entitetu Republika Srpska. Povratnička populacija u tom dijelu države je, najblaže rečeno, u ozbiljnoj krizi. Negativno populacijsko stanje, demografsko osipanje, starenje stanovništva, ekonomska nesigurnost, isključenost iz pristupa zapošljavanjima u javnom sektoru, neadekvatna socijalna zbrinutost, opća i pravna nesigurnost, osjećaj besperspektivnosti i napuštenosti, samo su neki od indikatora koji upućuju na nužnost radikalne rekonceptualizacije politike povratka.

Ovo pitanje smatram najvećim izazovom aktualne entitetske, federalne i bošnjačke, nacionalne politike. A njegovo rješavanje ovisi prvenstveno, made ne i jedino, od Nas. Ako se dosadašnji negativni trendovi nastave, a bez radikalne promjene politike hoće, politički izgledi za daljnje "soliranje" ovog dijela države će dodatno rasti, a za što će Bošnjaci biti suodgovorni.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba