Savez kolumnista | Adis Maksić: Pogled na Bosnu sa Kavkaza

U aprilu 2011. bio sam panelista na konferenciji Udruženja za izučavanje nacionalnosti (Association for the Studies of Nationalities), zbog koje svake godine stotine istraživača etnonacionalnih sukoba stižu na Univerzitet Kolumbija u Njujorku iz raznih krajeva svijeta.

Piše: Prof. dr. Adis Maksić, za Radiosarajevo.ba

S obzirom da je region bivše Jugoslavije vec dugo u centru ovakvih studija, konferencija je uključila i desetak panela koji su se bavili etno-političkim sukobima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Sjećam se da su učesnici iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova i Srbije predstavljali suprotne narative, vodili intenzivne akademske diskusije, a zatim ulazili u privatne razgovore, razmjenjivali brojeve i planirali buduću saradnju. Neki su čak iskoristili svoje slobodno vrijeme da zajedno dožive noćni život Menhetna.

Za razliku od Balkana, na dnevnom redu je bio samo jedan panel o Nagorno-Karabahu. Pošto je na listi učesnika bio ministar samoproglašene separatističke Republike Nagorno-Karabah (koju Armeni zovu Artsak), kao i profesor iz protivničke zemlje Azerbejdžana, odlučio sam da ga posjetim i bar na jedan sat izađem iz balkanskih koncepata i gabarita.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Nemogućnost dijaloga

Vrlo brzo, za svega desetak minuta, pokazalo se da je ovaj panel drugačiji od ostalih. Azerbejdžanski profesor i armenski ministar počeli su da prekidaju jedan drugog visokim tonom. Ubrzo se galama pretvorila u mahanje rukama, bacanje papira i na kraju udaranje dlanovima o sto. Panel je tek počeo, a već je bio prekinut!

Iako nije bilo akademske diskusije, ovaj pokušaj panela bio je dovoljan da postavi pitanja koja će rasplamsati moju fascinaciju sa konfliktom u Nagorno-Karabahu. Kakvi su to odnosi između Armena i Azerbejdžanaca ako ne mogu održati racionalan razgovor čak ni na elitnoj akademskoj konferenciji u dalekoj Americi?

Kakvi su, zapravo, etnički odnosi u Bosni i Hercegovini ako se ljudi sa suparničkih strana mogu međusobno šaliti na račun rata, iako je rat u Bosni i Hercegovini bio nekoliko puta krvaviji nego u Nagorno-Karabahu? Ne znači li to da naša situacija možda nije tako strašna? U narednim godinama sam periodično proučavao ovaj sukob na Južnom Kavkazu i dolazio do djelimičnih odgovora. Potpuniji odgovor stigao je prošlog mjeseca, u septembru 2024. godine, kada sam konačno posjetio Azerbejdžan i Armeniju i susreo se sa akademicima, aktivistima i običnim ljudima s obje strane.

Etničko nasilje u Nagorno-Karabahu izbilo je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka kada je ova pretežno armenska autonomna oblast Sovjetskog Azerbejdžana jednostrano pokrenula zahtjev za ujedinjenje sa susjednom Armenijom.

Masakr u Hodžaliju

Raspadom Sovjetskog Saveza sukobi su se pretvorili u opšti rat između sada nezavisnih država Armenije i Azerbejdžana, koji je trajao do 1994. godine i odnio između 20 i 30 hiljada života. Najstrašnija epizoda bio je masakr nekoliko stotina azerbejdžanskih civila u naselju Hodžali, koje Azerbejdžanci danas pamte kao svoju Srebrenicu.

Primirje potpisano 1994. godine potvrdilo je vojnu pobjedu armenske vojske, ostavljajući joj kontrolu nad jednom petinom međunarodno priznate teritorije Azerbejdžana. Bio je to i kraj duge historije mješovite etničke geografije Kavkaza, odnosno suživota Armena i Azerbejdžanaca. Na teritoriji pod kontrolom Armena nije ostao gotovo nijedan Azerbejdžanac, a isto važi i za hiljade Armena koji su do kraja osamdesetih živjeli u velikim gradovima Azerbejdžana.

U narednih četvrt vijeka biće održan niz pregovora koji su imali za cilj da se primirje iz 1994. godine transformiše u trajni mirovni sporazum. Paralelno sa neuspjehom ovih pokušaja, Azerbejdžan je profit od svog velikog bogatstva u prirodnim resursima usmjeravao na naoružanje i stjecanje vojne nadmoći.

Pad grada Susa

Ta moć se akumulirala sve do vojne operacije od prije četiri godine, u jesen 2020. godine, kada je Azerbejdžan povratio kontrolu nad većinom teritorije izgubljene prije 30 godina. Prošle godine je u blickrigu eliminisao i ostatke separatističke republike. Posljedica je bio egzodus cjelokupnog stanovništva karabaških Armena, više od 120.000 ljudi, koji su stotinama godina naseljavali ovo područje, a sada su našli utočište u Armeniji. Dok su njihova naselja postajala sela i gradovi duhova, život je počeo da se vraća u mjesta iz kojih su Azerbejdžanci izbjegli devedesetih.

Ako danas posjetite Azerbejdžan, lako ćete primjetiti da pobjeda u Karabahu izaziva snažan osjećaj nacionalnog ponosa.

U danima nakon iste slavilo se na ulicama. 8. novembar, datum zauzimanja grada Susa 2020. godine, zvanično je postao Dan pobjede. U večernjim satima glavni Grand Baku obasjavaju siluete azerbejdžanskih vojnika sa velikih staklenih nebodera u obliku plamena, koji su jedan od simbola azerbejdžanske prijestolnice. U samom Karabahu ubrzano se grade putevi i naselja za povratnike, a aerodrom i univerzitet su već izgrađeni i to u rekordnom roku.

Međutim, da bismo razumjeli sukob oko Nagorno-Karabaha, važno je prepoznati i ono što ostaje neizrečeno i nevidljivo. U slučaju Azerbejdžana, to je potpuni nestanak brojnog armenskog stanovništva koje je nastanjivalo ovu zemlju do prije tridesetak godina. Ova neprijatna činjenica rijetko se spominje, a kada se na nju ukazuje, relativizuje se kao reakcija na progon Azerbejdžanaca. Na armenskoj strani, skripta je ista. Činjenica da su hiljade Azerbejdžanaca živjele u Armeniji za vrijeme Sovjetskog Saveza predstavlja drevnu, zaboravljenu i beznačajnu historiju. Ako postoji nešto što spaja Azerbejdžance i Armene, to je da danas niko ne žali za bivšim komšijama, kolegama i prijateljima sa druge strane.

Ovakav odnos prema patnji običnog čovjeka posljedica je narativa koji opisuju kolektivni karakter ljudi s druge strane kao skup najgorih ljudskih osobina. U Azerbejdžanu je oslovljavanje osobe sa "Armen" najteži oblik uvrede.

U Armeniji identitet Azerbejdžanaca uopšte nije priznat, a oslovljavaju se kao "Turci" i opisuju kao "inferiorna rasa". Svakodnevica ne nudi ništa što bi moglo pružiti otpor ovim stereotipima.

Azerbejdžanci i Armeni govore različite jezike, a već 35 godina gotovo su hermetički odvojeni jedni od drugih. Od raspada Sovjetskog Saveza, kopnene granice su zatvorene, a letovi nikada nisu uspostavljeni.

Ogromna većina Azerbejdžanaca mlađih od 35 godina nikada nije srela Armena, a kod starijih je sjećanje na nekadašnji suživot izblijedjelo.

Moj najmlađi sagovornik, dvadesetsedmogodišnji azerbejdžanski aktivista čiji su roditelji izbjegli iz Karabaha, jedan je od rijetkih koji je vršnjake iz Armenije upoznao kroz djelovanje stranih nevladinih organizacija. Prisjeća se da ih je odmjeravao kada su se prvi put sreli, fasciniran time da su "ljudi od krvi i mesa, i da imaju ruke i noge".

Put u Gruziju

Napuštam Azerbejdžan letom za Gruziju, a zatim nastavljam autobusom do Jerevana, glavnog grada Armenije. Već na ulazu u Armeniju, graničar primjećuje azerbejdžanske ulazne i izlazne pečate u mom pasošu i ispituje me o razlozima mog boravka u neprijateljskoj zemlji.

Nakon kratkog zadržavanja, nastavljam svoje putovanje i počinjem sedmodnevni boravak u zemlji koja prostorno graniči sa Azerbejdžanom, ali čiji narativi, percepcije i emocije kao da dolaze iz drugog univerzuma.

Za razliku od azerbejdžanskog ponosa, u Armeniji pominjanje Nagorno-Karabaha izaziva bol i osjećaj poniženja. Izgubljena je pobjeda devedesetih godina, jedina u novijoj historiji Armenije, inače prožetoj najvećim strahotama i patnjama. Poraz posebno boli jer dolazi od naroda koji poistovjećuju sa Turcima, čiji su vladari sistematski ubili između 600 hiljada i milion i po Armena 1915. godine, u posljednjim godinama Osmanskog carstva.

Armensko kolektivno sjećanje na genocid iz 1915. vjerovatno je najveći uzrok sukoba koji su izbili osamdesetih godina u Nagorno-Karabahu. Trauma koju je ostavio za sobom najjači je dio armenskog nacionalnog senzibiliteta.

U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza proizvela je agresivni nacionalizam, vođen željom za osvetom i ispravljanjem "historijskih nepravdi", a u slučaju Aermena u Nagorno-Karabahu, i egzistencijalnim strahom.

Kako su Rusi pustili "braću" niz vodu

Nije ostavljala nimalo mjesta za kompromis, prepoznavanje noviteta situacije, i uvazavanje međunarodnog prava. Upravo borba protiv ovakvog nacionalizma glavni uzrok konsolidacije azerbejdžanskog nacionalnog identiteta, do tada slabašnog i rastrkanog raznolikim osjećajima pripadnosti.

Dinamika neodoljivo podsjeća na velikosrpski nacionalizam u Bosni i Hercegovini iz devedesetih, potaknut traumom stravičnog stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, a usmjeren prema grupi koju su, također, nazivali "Turcima". Upravo je otpor toj politici, i žrtve koje su zbog nje podnijeli muslimani Bosne i Hercegovine, glavna osovina zbog koje je današnji bošnjacki identitet konsolidovan i neupitan.

Ako svemu tome dodamo da je kulturna distanca između Armena i Azerbejdžanaca velika, da su jedni mahom muslimani, a drugi pravoslavci, te da im jezici nisu ni na koji način povezani, vrlo lako možemo upasti u zamku da je po srijedi sukob civilizacija.

Međutim, ako pogledamo širu geopolitiku sukoba, vidjet ćemo da je slučaj Nagorno-Karabaha primjer upravo suprotnog. Iako većina muslimana u Azerbejdžanu pripada šiizmu, baš kao i oni u Iranu, politike dviju zemalja su u koliziji oko najosjetljivijih identitetskih pitanja. Rastuća regionalna moć Azerbejdžana za Iran predstavlja prijetnju od mogućih teritorijalnih pretenzija na istoimenu regiju unutar Irana. S druge strane, Iran ima značajnu armensku manjinu i koristi svoje dobre veze sa Armenijom kao protivtežu svom šiitskom susjedu.

Još jedna važna karika koja pokazuje da geostrategija Južnog Kavkaza ne prati kulturne i vjerske linije je i uplitanje Izraela, koji podstiče vojni rast Azerbejdžana i time balansira regionalnu moć Irana.

Patnje Palestinaca nisu spriječile Azerbejdžan da objeručke prihvati pomoć Izraela i uspostavi strateško savezništvo. Ovdje možemo dodati i da je pravoslavna Rusija odlučila da ne priskoči u pomoć pravoslavnoj Armeniji u posljednjoj epizodi sukoba koji je rezultirao gubitkom Nagorno-Karabaha. Pustila je Armene "niz vodu" pred najezdom Azerbejdžana, kaznivši ih za zaokret njihove vanjske politike prema Zapadu pod vodstvom sadašnjeg premijera Nikola Pašinjana.

Posmatrajući dubinu i intenzitet animoziteta između Armena i Azerbejdžanaca, lako možemo pomisliti da je po srijedi vjekovni sukob između nekompatibilnih etničkih grupa. I u ovom aspektu, slučaj Nagorno-Karabaha u stvarije primjer suprotnog. Armeni i Azerbejdžanci nisu se mrzili oduvijek, a prvi sukobi sa posljedicama po današnje odnose dogodili su se početkom 20. vijeka.

Tamo gdje dijele ljude...

Nakon osnivanja Sovjetskog Saveza nastavili da žive zajedno, a ljudi koji pamte sovjetski period pričaju o dobrim odnosima, prijateljstvima i mirnoj svakodnevici koji su trajali sve do početka raspada zajedničke države. I danas se mogu pronaći slični znakovi suživota između pripadnika dvaju naroda koji žive u Gruziji, zemlji u kojoj su i jedni i drugi manjina i gdje nisu došli u politički sukob.

Dakle, na kraju se vraćamo na važnost politike. Obostrana politika etničkog čišćenja i zatvaranja granica, u kombinaciji sa jezičkom barijerom, omogućila je da narativi i stereotipi u potpunosti formiraju percepcije o ljudima na "drugoj strani".

U takvom kontekstu sasvim je očekivano da rijetki kontakti Armena i Azerbejdžanaca ponekad počnu promatranjem da li oni drugi imaju "ruke i noge", i da završavaju sa nekontroliranim izlivom emocija čak i na akademskoj konferenciji u dalekom New Yorku.

Iskustvo potpune razdvojenosti objašnjava i zašto je moje sagovornike iznenadilo saznanje da među mojim studentima u Bosni ima Srba i Hrvata, da hiljade ljudi svakodnevno prelaze entitetske granice, a da etničke i političke linije ni danas ne prekidaju prijateljstva.

Iako naši problemi nama djeluju najstrašnijim, ovaj pogled sa Kavkaza nam govori da itekako imamo i šta da izgubimo.

Pogotovo jedna stvar koja je preživjela sve naše sukobe počinje djelovati neprocjenjivo - saznanje da se na drugoj strani nalaze ljudi.