ReferenDUM i suze moga Bilala
Bilal je odličan učenik u školi, voli igrati fudbal, igrati se kompjuterskih igrica, dječak kao i svaki drugi iz njegove generacije male raje.
Ali on se ipak razlikuje u jednome od svojih vršnjaka, a to je njegova nevjerovatna senzibilnost i emocionalnost koja je uzrokovana ranijim dešavanjima u njegovoj porodici. Pošto živimo jedan do drugog, kuća do kuće, navikao sam da svaki dan dolazi kod svog kuma da se igramo, pričamo, hranimo ribice ili barem da uzme koju marku za čips i sok. Međutim, posljednjih dana Bilal ne dolazi.
Zovem svoju tetku Zinetu (Bilalovu nanu) da pitam šta je, što Bily ne dolazi. Tetka je kazala da je nasekiran (koliko god to smiješno zvučalo za dječaka njegovih godina). Istina je sljedeća, Bilal je čuo da se priča o referendumu, mogućem ratu i od tada Bilal ne izlazi iz svoje sobe i samo gleda televizijske vijesti i kada god spomenu rat Bilal počne plakati.
Umjesto da najbliže bude ratu kroz igranje Call of Dutyja, Counter Strikea, Battlefielda, on sa svojih osam godina mora strahovati da ne završi kao većina vojnika iz spomenutih igara bez mogućnosti replaya ili restarta.
Pokušao sam prekinuti ovu tragikomičnu situaciju ubjeđivanjem da neće biti rata, da mu se ništa neće dogoditi, da će sve biti super i da se ne smije sekirati i strahovati. Samo je, plačnih očiju, kazao: “Dobro!“
Sutradan, Bilal dolazi mojoj kući, ja presretan jer je izašao i što nastavlja sa svojim dječijim ritualima. Ali ne! Bilal je došao da me zamoli da ga, ako bude rata i ako se on bude umorio bježeći od granata i metaka, ponesem na leđima, da ne ostane sam.
P.S. Nemam zaključka, nemam ni želje da pišem poruku onima koji zveckaju našim sudbinama. Samo ću kazati da pokušate Bilala i druge Bilale, Ivane, Jovane učiniti sretnim, a ne tužnim i plačnim!
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.