Prof. dr. Kenan Dautović: Sigurnosni aspekt pandemije koronavirusa u BiH  

Sigurnost je pojam koji danas ima vrlo široku primjenu pa, posljedično, ima i mnoštvo značenja. Iako postoji nekoliko relevantnih definicija ovog pojma koje, uglavnom, potenciraju stepen zaštićenosti ljudi i njihovih institucionalnih oblika organiziranja od različitih oblika ugrožavanja na globalnom, regionalnom, državnom i individualnom nivou, ipak je za ovu kratku analizu bitnije razumijevanje sigurnosti kao stanja, funkcije, organizacije, ali i percepcije.

Piše: Prof. dr. Kenan Dautović

Sigurnost kao stanje predstavlja stepen zaštićenosti nekog dobra a kao funkcija, ona je nerazdvojni atribut države ili nekog drugog oblika ljudskog organiziranja. U organizacionom smislu, sigurnost se odnosi na postojanje sistema čiji su elementi tako organizirani da odgovore na sve sigurnosne izazove obavljajući svoju osnovnu funkciju iz domena sigurnosti. No, stvarna efikasnost sistema sigurnosti mjeri se subjektivnim osjećajem ključnih konzumenata, a to su ljudi-građani. U tom kontekstu, i ova kratka analiza ima ambiciju da postavi pitanja efikasnosti i uređenosti sistema sigurnosti BiH u odgovoru na izazov pandemije Korona virusa te na percepciju građana BiH u vezi sa njihovim osjećajem zaštićenosti od tog sistema sigurnosti?

Rizici i prijetnje

Savremeni sigurnosni kontekst nastao procesom globalizacije, sa sobom je donio mnoštvo izazova, rizika i prijetnji koji su svojim sadržajem i obimom toliko veliki da nijedna država na svijetu nije u stanju da se sama izbori sa njima. Istovremeno, savremeno shvatanje pojma sigurnosti već odavno ne podrazumijeva privilegirani položaj vojnog i političkog sektora već je potrebno njegovo razumijevanje u svim segmentima ljudskog življenja, što zahtjeva sveobuhvatan pristup i posljedični odgovor.

Zbog toga je danas koncept sveobuhvatne sigurnosti postao dominantan unutar okvira sigurnosnih studija. Ovaj koncept sigurnost izmješta i u druge sfere kao što su ekonomska, ekološka, socijalna, pravna, finansijska, društvena, zdravstvena, obrazovna, kulturna, informacijsko-komunikacijska i slično.

Sama riječ „pandemija“ zasigurno spada u vrstu transnacionalne prijetnje koja je, kao nikada do sada, ostvarila snažan devastirajući efekat na cijeli svijet i kao takva je globalnog karaktera, ali s najvećim posljedicama po države i njihove građane kao pojedince.

Zbog toga su države širom svijeta ovaj izazov shvatile kao sopstvenu obavezu i, kako je jedino ispravno, upravljanje krizom se vrši od najodgovornijih nivoa najvišeg nivoa državne vlasti. Ipak, dosadašnja rasprava o ovoj pojavi u BiH dominantno se odvijala u zdravstvenom i diskursu fizičke sigurnosti građana da bi se tek ovih dana ozbiljno otvorila debata o ekonomskim aspektima nastale krize. 

Iako se ozbiljnost opasnosti koju sa sobom nosi Korona virus mogla razumjeti već u decembru 2019. godine na osnovu devastirajućih efekata koje je pretrpjela NR Kina, BiH nije bila ni u prvom valu, sada već pandemije, koji je zahvatio evropski kontinent. I dok se Korona virus, na krilima globalizacije, nezaustavljivo širio po cijeloj zemaljskoj kugli Italija je predstavljala najbolji primjer podcjenjivanja ove zdravstvene, ali i sigurnosne prijetnje. 

U svakom slučaju, BiH je bila među posljednjim evropskim državama koja je bila zahvaćena ovom pošašću. Ipak, visoko fragmentirani i neuvezani sistem sigurnosti BiH, u mnogim segmentima nije uspio da odgovori na mnogobrojne izazove koji su nastali sa dolaskom Korona virusa u BiH. 

Liderske pozicije 

Slijepo prateći koncept subsidijarnosti, posebno na entitetskom nivou, onemogućio je jednoobrazan i koordiniran odgovor sa nivoa države. Daleko  je bilo važnije pokazati da je entitet, posebno entitet Republika Srpska, sposoban da se sam izbori sa ovim problemom nego zadejstvovati sve kapacitete koje država BiH posjeduje na svim nivoima. 

Također je primjetno da su čak i segmenti koji su spontano pokazali izuzetnu funkcionalnost za vrijeme krize izazvane katastrofalnim poplavama 2014. godine, posebno u segmentu funkcioniranja Operativno-komunikacijskog centra 112 i vodeće uloge Ministarstva sigurnosti u tom periodu kao i poduzimanju niza aktivnosti „međuentitetskog“ karaktera, ovaj put onemogućeni da ispolje bilo kakvu inicijativu. 

Tako je, na primjer, Koordinaciono tijelo Vijeća ministara BiH kao najviši organ zadužen za koordinaciju svih aktivnosti u BiH u slučaju nastanka ovakve prijetnje zadejstvovan tek nekoliko dana nakon prvih registriranih slučajeva zaraze dok se ni do danas još uvijek nije nametnuo kao ključni organ upravljanja ovom krizom. 

Nadalje, Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju regulira da se svi zahtjevi za pomoć državnog nivoa, posebno Oružanih snaga BiH, usmjeravaju preko Operativno-komunikacijskog centra (OKC) 112 Ministarstva sigurnosti BiH koje je nadležno za koordinaciju svih aktivnosti zaštite i spašavanja u BiH između različitih nivoa vlasti, korištenje ovog mehanizma se maksimalno izbjegava iako ozbiljnost situacije snažno sugerira maksimalno njegovo korištenje. I danas, kada se obilježava mjesec dana od kada je registriran prvi zaraženi građanin BiH, o OKC 112 i njegovoj funkciji državnog „komandnog mjesta“ za upravljanje krizama nema ni pomena.

Iako ova problematika nije ustavna nadležnost Predsjedništva BiH bilo bi logično da najviši nivo izvršne vlasti preuzme lidersku poziciju u pojedinim oblastima, posebno u segmentu vanjske politike kao svoje izvorne nadležnosti. Umjesto toga, primjetno je da se član Predsjedništva iz entiteta RS ne ponaša kao član „kolektivnog šefa države“ već gotovo isključivo kao predstavnik entiteta i naroda iz kojeg dolazi čime je utjecaj ove institucije svedene na minimum jer je uvjet njegovog djelovanja postojanje konsenzusa. 

Uloga Parlamenta BiH 

Parlament BiH je i prije ove krize bio blokiran u smislu donošenja bilo kakvih odluka pa se ovo stanje samo nastavilo u vrijeme krize tako da se zapravo radi o gotovo potpunoj sterilnosti zakonodavne vlasti. Stoga, iako proglašenje vanrednog stanja jeste isključiva nadležnost ovog nivoa vlasti na nivou BiH ono se ipak odnosi na stanja koja prijete opstanku države. 

No, kako god, Parlament BiH kao vrhovni izraz demokratske volje građana BiH morao je pronaći svoje mjesto i ulogu u odgovoru na ovu krizu bez presedana. Suvišno je napomenuti da ovaj zakonodavni segment vlasti, i bez vanrednog stanja, nije donio nijedan zakon koji bi zahvatio i regulirao ovakvu i slične situacije, kojih će svakako biti i u budućnosti. 

Vijeće ministara BiH kao ključni segment izvršnog dijela vlasti je, također, slijedom prethodno donešenih političkih odluka bilo blokirano u smislu donošenja odluka pa, samim tim i svog rada dok je ovih mjesec dana obilježilo svega nekoliko sjednica i rad predsjedavajućeg i nekoliko ministara isključivo na etničkom i entitetskom nivou. 

Jedini prihvatljivi najmanji zajednički sadržioc odnosio se na potraživanje finansijskih sredstava koja se na drugi način nisu mogla osigurati. A o kakvom intenzitetu i efikasnosti se zapravo radi, najbolje govori apel Ministarstva sigurnosti svim potencijalnim konzumentima pomoći da što prije dostave svoje specifikacije potreba za medicinskom i drugom vrstom pomoći kako bi objedinjen zahtjev bio razmatran od autoriteta Europske unije. 

Zajednički odgovor 

Kada su u pitanju sigurnosne agencije i institucije na nivou države BiH, Granična policija BiH zbog dugogodišnje zapuštenosti nije bila kapacitirana da se suoči ni sa migrantskom krizom koja, uzgred, još uvijek traje i na koju nema odgovora, pa se ovo stanje nastavilo reflektirati i u vrijeme pandemije Korona virusa. 

Ova zapuštenost se, prije svega odnosi na nedostatak personala, što za posljedicu ima visok nivo poroznosti državne granice u svakom pogledu a to se posebno odnosi na kontrolu dolaska ljudi u BiH iz zaraženih područja širom Evrope i svijeta. Osim toga, i kada bi bila u potpunosti popunjena i opremljena, GP BiH ne bi sama mogla odgovoriti ovom izazovu jer se organizacijska struktura bazira na mirnodopskim obavezama i potrebama dok kriza zahtjeva zajednički odgovor svih nivoa vlasti u BiH istovremeno onemogućavajući drugim komplementarnim agencijama u BiH da priteknu u ispomoć, gotovo isključivo iz političkih razloga. 

Tako, na primjer, iako su OS BiH po odluci Predsjedništva BiH (ali ne i zahtjeva Koordinacionog tijela VM BiH) uspostavile šatorska naselja na 10 graničnih prijelaza u cilju izoliranja ljudi koje u BiH ulaze nakon donošenja odluke o obaveznoj izolaciji svih koji ovih dana ulaze u državu, ta šatorska naselja nisu stavljena u funkciju jer nedostaje organizacija upravljanja i osiguranja ostatka infrastrukture od nadležnih civilnih institucija pa se bilježi masovan povratak bh. građana iz pandemijom zahvaćenih evropskih zemalja bez mogućnosti adekvatne kontrole. Do ovog momenta, samo su šatorska naselja na tri granična prijelaza stavljena u funkciju, a i to bez adekvatnog nivoa koordinacije i odgovornosti. 

Nadalje se kao dogovor na ovaj izazov najavljuje uspostavljanje entitetskih kontrola na granici (ili odmah iza nje) što, onda, umjesto efikasnog odgovora otvara diskusiju o nadležnostima i suverenitetu. Dakle, iako u Koordinacionom tijelu VM BiH težišno učestvuju predstavnici entiteta ipak se preferira entiteski odgovor koji je mnogo ograničeniji i manje efikasan. 

Analizirajući odgovore na izazove koji se javljaju u drugim oblastima ljudske djelatnosti opća je ocjena da se radi o spontanom i ad hoc djelovanju i to, na početku različito čak i na nivoima lokalne zajednice, da bi vremenom došlo do konsolidacije pristupa na entitetskom i nivou Brčko distrikta. 

Tako, na primjer, iako su entitet RS, kantoni entiteta FBiH te Brčko distrikt BiH nadležni za obrazovanje ipak je odluka o privremenom obustavljanju nastave bila odluka iz nadležnosti vezane za javno zdravlje i nije bilo potrebe da se pojedini kantoni „opiru“ ovoj odluci i da demonstriraju svoj „suverenitet“, a da se ne govori o obustavi nastave uz istovremeno omogućavanje rada kafića, salona zabave, igara na sreću i sl. 

Iako bi strukture CZ, pored institucija javnog zdravstva koji zaista rade sve što je u njihovoj moći, trebale biti maksimalno vidljive i aktivne, njihov rad se niti osjeti niti je vidljiv. 

Beskonačno sjedenje u kriznim štabovima bez angažiranja specijaliziranih jedinica i svih povjerenika CZ, naprosto ne predstavlja adekvatan odgovor. Vanredna situacija ili stanje nesreće zahtjevaju sveobuhvatan i snažan odgovor svih subjekata sistema zaštite i spašavanja ali i svih građana. Ovo je izvrsna prilika da se ranije (ne)uspostavljeni sistem u potpunosti stavi u funkciju. 

Efekt globalizacije 

Konačna kulminacija ovog decentraliziranog i nadasve, na državnom nivou, nekoordiniranog pristupa uslijedila je proglašenjem, prvo vanredne situacije a zatim i vanrednog stanja na nivou entiteta RS te vanrednog stanja nesreće na nivou entiteta FBiH. Ovakav pristup nije samo omogućio asimetrična rješenja u ovoj oblasti već je u potpunosti stvorio prostor za zaokruživanje sopstvenog sigurnosnog sistema koji bi se, pored postojeće pandemije, mogao koristiti i u drugim situacijama. Pri tome je, više nego jasno, da je bh. entitet Republika Srpska napravio daleko bolji posao u stvaranju sopstvenog sistema sigurnosti. 

Istovremeno, dok su ovih dana entitetske vlade prevashodno fokusirane na ekonomske aspekte i posljedice koje proizvodi pandemija Korona virusa i dok je vrlo teško pronaći adekvatna rješenja i zbog efekata globalizacije, posebno u segmentu globalnog tržišta, drugim aspektima društvenog života se bave nadležni organi na način gotovo potpune „prepuštenosti samih sebi“. 

I konačno, u današnje vrijeme vrlo moćni instrument strateške komunikacije, posebno u vrijeme upravljanja krizom, umjesto da doprinosi stabilizaciji i smirivanju efekata krize kombinacijom seta adekvatnih mjera i primjerenog narativa ova oblast dodatno doprinosi zbunjenosti građana i služi kao poligon za ličnu promociju pojedinaca. 

Tužno je gledati kako odgovorni novinari preuzimaju i ovu državnu funkciju u nastojanju da popune prazan prostor koji je kreiran u odnosu sa javnosti. 

Ukratko, odgovor na prethodno postavljeno pitanje o uređenosti i efikasnosti sistema sigurnosti BiH u odgovoru na ovu, ali i slične krize, nikako ne može biti pozitivan. Međutim, ovaj negativni odgovor se manje odnosi na preduzimanje mjera od svih nivoa koje, kumulativno, ipak daju prilično dobre rezultate u poređenju sa drugim državama. Ovaj negativni odgovor se ponajprije odnosi na nepostojanje zaokruženog sistema sigurnosti, kako u funkcionalnom tako i u organizacijskom smislu a onda, posljedično, nepostojanje adekvatnih strategija, akcijskih planova, opremanja i obučavanja za ovakve i slične situacije. 

Sve ovo sasvim je jasno građanima BiH i odatle, zapravo, dolazi njihov strah. Strah kao psihološka kategorija najviše biva pojačavan stanjem neizvjesnosti, posebno onoj koja traje dugo. A građani BiH su izloženi ovoj neizvjesnosti još od početka devedesetih prošlog stoljeća što, u zavisnosti od toga kada je ko rođen, čini skoro 30 godina intenzivne neizvjesnosti. A neizvjesnost je u direktnoj vezi sa nesigurnošću. Stoga ne treba čuditi dominantna percepcija građana BiH da se ne osjećaju sigurno. 

(Autor je profesor na Odsjeku za sigurnosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu)