'Prozor' - Priča nobelovke Olge Tokarczuk o izolaciji i pandemiji

Radiosarajevo.ba
'Prozor' - Priča nobelovke Olge Tokarczuk o izolaciji i pandemiji
Facebook / Olga Tokarczuk

Sa svog prozora vidim bijelu murvu, drvo koje me fascinira i koje je bilo jedan od razloga zašto sam se uselila ovdje. Murva je darežljiva biljka – cijelo proljeće i ljeto hrani desetine ptičjih porodica svojim slatkim i zdravim voćem. Ipak, sad murva nema lišća, pa vidim dio tihe ulice, kojom rijetko ko prolazi na putu ka parku.

Piše: Olga Tokarczuk, Frankfurter Allgemeine Zeitung

Vrijeme u Wroclawu je skoro ljetnje, sija osljepljujuće sunce, nebo je plavo, a zrak čist. Dok sam danas šetala s psom vidjela sam kako dvije svrake tjeraju od svog gnijezda sovu. Pogledale smo se sa sovom u oči sa tek dva metra udaljenosti. Imam dojam da i životinje čekaju na ono što će se dogoditi.

Meni je već neko vrijeme svijeta bilo previše. Previše, prebrzo, preglasno. Nemam dakle „traume izolacije“ i ne patim zbog toga što se ne susrećem s ljudima. Nije mi žao što su zatvorili kina, svejedno mi je što ne rade tržni centri. Brinem se samo kad pomislim na sve one koji su izgubili posao. Kad sam čula za preventivni karantin osjetila sam nešto kao olakšanje i znam da se mnogi slično osjećaju, mada se toga stide. Moja introvertnost, dugo prigušivana i maltretirana diktatom hiperaktivnih ekstrovertika otresla je prašinu sa sebe i izašla iz ormara.

Gledam kroz prozor susjeda, pravnika koji puno radi, kog sam još nedavno viđala kako ujutro odlazi u sud sa togom prebačenom preko ramena. Sad se u vrećastoj trenerci bori s granom u vrtu, valjda je počeo uređivati. Vidim par mladih ljudi kako izvode starog psa, koji od prošle zime jedva hoda. Pas kleca, a oni ga strpljivo prate i hodaju najsporijim korakom. Smetljarski kamion s velikom bukom nosi smeće. Život ide dalje, a kako drugačije, ali u sasvim drugom ritmu. Napravila sam reda u ormaru i iznijela pročitane novine u kantu za papir. Presadila sam cvijeće. Uzela sam bicikl sa popravke. Prija mi kuhanje.

Uporno mi se vraćaju slike iz djetinjstva, kad je bilo mnogo više vremena i moglo ga se „gubiti“ satima gledajući kroz prozor, promatrajući mrave, ležeći pod stolom i zamišljajući da je to arka. Ili čitajući enciklopediju. A da se ne radi možda o tome da smo se vratili u normalan ritam života?

Da virus nije poremećaj norme, nego baš obratno – onaj kaotični svijet prije virusa je bio nenormalan? Pa virus nas je podsjetio na ono što smo tako strasno potiskivali – da smo krhka stvorenja, građena od najnježnijeg materijala. Da umiremo, da smo smrtni. Da nismo odijeljeni od svijeta svojom „čovječnošću“ i posebnošću, nego je svijet jedna vrsta velike mreže u koju smo upleteni, povezani s drugim bićima nevidljivim nitima međuzavisnosti i uticaja. Da zavisimo jedni od drugih i neovisno od toga iz kakvih smo dalekih zemalja, kakvim jezikom govorimo i kakva je boja naše kože, jednako se razbolijevamo, jednako se bojimo i jednako umiremo.

Osvijestio nam je da, kako god se osjećali slabi i nezaštićeni pred opasnošću, oko nas ima ljudi koji su još slabiji i trebaju pomoć. Podsjetio nas je kako su krhki naši stari roditelji i djedovi i kako im je potrebna naša briga. Pokazao nam je da naša grozničava pokretnost ugrožava svijet. I vratio ono pitanje koje smo si rijetko imali hrabrosti postaviti: Šta zapravo tražimo?

Strah od bolesti vratio nas je s puta pretvorenog u omču i iz nužde podsjetio na postojanje gnijezda iz kojih potičemo i u kojima se osjećamo sigurno. I čak i da smo ne znam kako veliki putnici, u situaciji kao što je ova uvijek ćemo hrliti nekom domu.

Samim tim shvatili smo tužnu istinu – da se u trenutku opasnosti vraća mišljenje u zatvarajućim i isključujućim kategorijama naroda i granica. U ovom teškom momentu ispostavilo se kako je u praksi slaba ideja evropske zajednice. Unija je zapravo predala utakmicu bez borbe, prepuštajući odluke u vremenu krize nacionalnim državama. Zatvaranje državnih granica smatram najvećim porazom ovog ružnog vremena – vratili su se stari egoizmi i kategorije „našeg“ i „tuđeg“, dakle ono protiv čega smo se zadnjih godina borili s nadom da nam nikad više neće formatirati umove. Strah od virusa je automatski vratio najprimitivnije atavističko uvjerenje da su krivi neki stranci i oni uvijek odnekud donose opasnost. U Evropi je virus „odnekud“, nije naš, tuđi je. U Poljskoj su sumnjivi postali svi oni koji se vraćaju iz inostranstva. 

Talas s treskom zatvaranih granica, monstruozni redovi na graničnim prelazima sigurno su bili šokantni za mnoge mlade ljude. Virus podsjeća: granice postoje i dobro se drže. Također se bojim da će nas virus uskoro podsjetiti na još jednu staru istinu, kako smo jako neravnopravni. Neki od nas će odletjeti privatnim avionima u kuću na otoku ili u šumsku izolaciju, a drugi će ostati u gradovima da rade u elektranama i vodovodima. Treći će rizikovati zdravlje, radeći u prodavnicama i bolnicama. Jedni će zaraditi na epidemiji, drugi izgubiti životnu ušteđevinu. Kriza koja dolazi sigurno će dovesti u pitanje one principe koji su nam izgledali stabilni; mnoge države se neće izboriti s njom i usljed njihovog raspada probudit će se novi poredak, kako to često biva poslije kriza. Sjedimo kući, čitamo knjige i gledamo serije, ali se u stvarnosti spremamo za veliku bitku za novu stvarnost, koju ne umijemo ni zamisliti, polako shvaćajući da više ništa neće biti isto kao prije. Situacija prisilnog karantina i zatvaranja porodice u kući može nam osvijestiti ono što uopće ne bismo htjeli priznati: da nas porodica muči, da su bračne veze odavno sagorjele. Naša djeca će izaći iz karantina ovisna o internetu, a mnogi od nas će postati svjesni besmisla i neplodnosti situacije u kojoj ostaje mehanički i po inerciji. A šta ako nam poraste broj ubojstava, samoubojstava i psihičkih bolesti?

Pred našim očima nestaje kao dim civilizacijska paradigma koja nas je oblikovala zadnjih dvjesto godina: da smo gospodari postojanja, možemo sve i svijet pripada nama. Dolazi novo doba.

S poljskog prevela Tanja Miletić Oručević, Abrasradio.info 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije