Mini-feljton | Roko Markovina: "Oni koji su započeli rat, ne mogu stvarati mir" (I)

Na mostarskom stadionu Pod Bijelim Brijegom krajem januara srušen je spomenik posvećen 77 palih igrača Fudbalski klub Velež Mostar, koji su izgubili živote u borbi protiv fašizma. Skandalozan potez – koji je, s pravom, izazvao brojne i žustre reakcije. Ovaj događaj, nakon nedavnih koncerata Marko Perković Thompson u Široki Brijeg, pred oko 10.000 ljudi, gdje su se mogli vidjeti mladi koji nacistički pozdravljaju desnom rukom i uzvikuju ustaški poklič "Za dom spremni", dodatno je otvorio bolna pitanja: gdje je u Mostaru krenulo po zlu?

Kako je jedan od najljepših gradova naše domovine postao prostor trajnih tenzija, podjela i demonstracija relikata mračne prošlosti? I kuda sve to vodi? Mostar, grad koji je nekada bio simbol urbanosti, sportskog duha i suživota, danas se sve češće spominje kroz incidente koji poništavaju njegovo antifašističko naslijeđe. Rušenje spomenika igračima Veleža nije samo čin vandalizma – to je simbolički udar na sjećanje, identitet i historiju grada. Upravo zato ova priča nije samo priča o jednom srušenom spomeniku. Ona je pokušaj da se razumije kako smo došli dovde – i ima li Mostar snage da se vrati sebi.

U nastojanju da dođemo odgovora na neka od postavljenih pitanja, ili otvorimo nove dimenzije razgovora portal Radiosarajevo.ba objavljuje ekskluzivni mini-fetljton prof. dr. Roka Markovine. Po javnim anketama izabran je dva puta '90-ih za "najomiljenijeg Mostarca", bivši je višegodišnji direktor u Z.I. SOKO- Mostar, višegodišnji društveno-politički radnik, osnivač i prvi predsjednik Tenis kluba Mostar i vaterpolo kluba Velež....

Mini-feljton ispisuje čovjek, koji ima 81 godinu, doktor tehničkih znanosti, sveučilišni profesor u trajnone zvanju, sa ukupno 44 godine radnoga staža, koji se bavio jedno vrijeme i "visokom politikom"- želeći dokazati da politika nije "kurva", kako su je mnogi, tada, nazivali  već "fina dama" (a sa finom damom znaju i mogu samo "ljudi-džentlmeni"), pa kad je uvidio da se to u BiH (a niti "okolo") ne može postići- otišao iz politike "glavom bez obzira", ali i čovjek  koji je kroz život uvijek išao "putem kojim se teže ide", uvijek ispravno i uspravno, uvijek držeći do svoja "dva prsta obraza" i sve  što je postigao u životu, postigao je svojim rukama, svojom pameti i svojim radom, svemu usprkos...

Piše: Roko Markovina, za portal Radiosarajevo.ba

Ovo što se događalo (i događa) zadnjih dana u Mostaru, i njegovoj okolici, nije "od jučer". To je počelo još devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je počelo i "višestranačje" i kada je u SRBiH, nažalost, bilo dopušteno osnivanje i nacionalnih stranaka, a što je značilo "nož u leđa" jednoj  višenacionalnoj zajednici kakva je bila SRBiH, a posebno  njezinome načinu življenju "u komšiluku", kakvim je ona, stoljećima, naučila i znala živjeti. Pogotovo je ta, ishitrena i nerazumna,  odluka Skupštine SRBiH pogodila Mostar (pored drugih gradova i mjesta) u kojemu je bilo 42% tzv. "miješanih brakova" i u kojemu su bila (a to se, stalno, zaboravlja) koncem devedesetih i dva krvava rata.

Svi mostarski ratovi

"Prvi rat" u Mostaru je bio od 06.04.1992. do 17.06.1992., dok je "Drugi rat" bio od 09.05. 1993. do usvajanja Washingtonskoga sporazuma (29.03.1994.) zvanično, mada se on, sporadično, na određenim područjima RBiH vodio i dalje, sve do potpisa vojnoga sporazuma i konfederacije u Splitu između RBiH i Republike Hrvatske, odnosno do potpisivanja Daytonska sporazuma (14.12. 1995.). Prvi rat je bio agresija tzv. JNA i Srpskih paravojnih snaga (čitaj Republike Srbije, potpomognute rezervistima iz Crne Gore), kojoj su se suprotstavili zajedničkim snagama Armija BiH (Teritorijalna obrana) i Hrvatsko Vijeće Obrane (oružane snage novoformirane Hrvatske republike Herceg Bosna, u Zapadnoj Hercegovini, a nastale kao odgovor na već osnovanu Srpsku republiku na Palama), dok je Drugi rat bio agresija Hrvatske vojske potpomognut jedinicama Hrvatskoga Vijeća Obrane (dojučerašnjega saveznika i suborca Armije BiH u Prvome ratu u Mostaru).

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Važno je napomenuti da u Prvome ratu u Mostaru, agresorske snage nisu niti jednom ušle u dio grada na zapadnome dijelu rijeke Neretve, a niti su osvojile, u potpunosti, urbani dio istočnoga dijela grada.

Praljak nam je rekao: "Skačite u Neretvu!"

Taj Drugi rat u Mostaru, bio je daleko krvaviji i užasniji od Prvoga, po svemu, jer se vodio i u samome gradu (ulične borbe u zapadnome dijelu između dojučerašnjih saveznika uz dalekometna granatiranja) i bio je uzrokom velikoga broja zločina, ubijanja, paljenja, rušenja, zarobljavanja, oduzimanja stanova i zatvaranja "drugih i drukčijih", protjerivanja onih druge nacionalnosti (ali i svojih istonacionalnih neistomišljenika), što se danas ne spominje, a želi i "zaboraviti". I sām sam bio protjeran, stan mi je bio oduzet i dodijeljen časniku HVO-a, 13. 10. 1993., uz obrazloženje, "jer je napustio Mostar 12. maja 1992. nepoznata je boravka i najvjerojatnije na neprijateljskoj teritoriji", a ja sam, u to doba, rješenjem tadašnjega gradonačelnika i predsjednika Kriznoga štaba Mostara, Milivoja Gagre, do 16.06.1992. bio na funkciji Zapovjednika Civilne zaštite Grada, a nakon toga, sve do izgona, više od godinu dana, radio u Službi za obnovu grada, kao voditelj Grupe za obnovu metaloprerađivačke industrije, s obzirom da sam odbio biti pročelnikom za Civilnu zaštitu u Vladi HVO-a (a  što sam i rekao predsjedniku te Vlade, Jadranku Topiću, koji me je na to mjesto bio imenovao napisanim Rješenjem, za kojega sam, dan prije "inauguracije", mojim "kanalima", bio doznao).

Jer, u Prvome ratu smo svi zajedno branili i obranili grad i nakon protjerivanja agresora prema Nevesinju, udruženom akcijom "Lipanjske zore", kojom je potpuno bila oslobađana lijeva obala Neretve i punih 11 mjeseci  radili, kako napisah, poslove na obnovi Grada te počeli, više-manje, normalizirati život, radeći u poduzećima (u VI "Soko", u kojemu sam do početka rata bio zaposlen,  smo počeli raditi "Morski minibus"-polivalentni brod, namijenjen za obalnu stražu Republike Hrvatske kao i druge poslove na izradi aerodromske opreme), sve do petka, 07.05.1993., koji nam je bio i zadnji radni dan prije početka Drugoga rata u Mostaru. Ja sam, zajedno sa kolegom Farukom Dizdarevićem, dipl.inž., radio po 4 sata i u VI "Soko" i u Službi za obnovu grada). U tome Drugome ratu pokušavao sam prekinuti to "ratno ludilo" idući i do jedne i do druge "strane u sukobu", ukazivajući na svu besmisao i glupost međusobnoga ubijanja i rušenja grada, bilo kao zastupnik u Skupštini RBiH, bilo kao najomiljniji građanin Mostara 1990. i 1991. izabran prema javnim anketama, bilo kao zapovjednik Civilna zaštite grada u Prvome ratu, a kojega su, i građani i "vojnici" u Mostaru, svih nacionalnosti, dobro poznavali i uvažavali. Ali bez uspjeha.

Čak sam išao i kod moga gimnazijskoga kolege, tada generala HVO-a, Slobodana Praljka, sa još jednim našim generacijskim kolegom i prijateljem, Mehmedom Čerkićem, dipl. inž, ali, također, bezuspješno.

"Ima li kraja ovome?" - pitali smo ga, između ostaloga, tada.

"Nema kraja, dok ne dođemo do vode(Neretve)"- odgovorio je.

"A što ćemo mi koji se s tim ne slažemo?" - upitali sam ga.

"Skačite u Neretvu!" - odgovorio je, rezolutno.

U tome Drugome ratu granatama  je unakažena i ona čuvena zgrada Mostarske gimnazije "Aleksa Šantić", a njezin ulazni dio pretvoren je u "bunkersko sklonište i mitraljesko gnijezdo".

U ulaznome holu, tada, 1993. bila je razbijena "u paramparčad" i spomen ploča na kojoj su bili uklesani i vječni stihovi mostarskoga velikoga sina čije je ime do rata škola nosila: "I kad nam muške uzmete živote-grobovi naši boriće se s vama" s imenima 67 profesora.

i đaka koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma u Drugome svjetskome ratu.

Nakon ovoga rata škola je obnovljena i "proradila" kao "dvije škole pod istim krovom", ali ta ploča nikada nije iznova postavljena. Početkom siječnja/januara 2026. bagerima je srušen i sličan spomenik na Gradskom stadionu "Pod Bijelim Brijegom" (kojega su Mostarci gradili dobrovoljnim radom, a među njima i moji roditelji i ja, 1949., 1950. i 1951. dok smo stanovali u blizini ) sa imenima 77 igrača i funkcionera R.Š.D."Velež", koji su poginuli u Drugome svjetskome ratu, boreći se protiv fašizma, od kojih je bilo sedam narodnih heroja.

Legendarna Mostarska gimnazija

Deset Veležovih timova je dalo svoje živote u borbi protiv fašizma, kao i 67 profesora i đaka čuvene MOSTARSKE GIMNAZIJE, koja je iznjedrila čitavu plejadu velikih ljudi poput: Milojka Čišića, Sergija Lukača, Otona Župančića, Dušana Mučibabića, Hamze Hume, Abdurahmana Nametka, Ivana i Josipa Loose, Isidora Pape, Džemala Bijedića, Osmana Đikića, Tanje Peško, Avde Humu,  Vladimira Ćorovića, Halduna-Lea Hrvića, Katarine Loose, Nedjeljka Gvozdenovića, Himze Polovinu, Vinka Galića, Muhameda-Hame Voljevice, Dejana Čupine, Živojina Repovića, Zijada Krese, Izedina Pintula,  Božidara Gagre,  Borike Vanović,  Jozefa-"Pube" Škorja, Vesne Dabić-Šunjić, Predraga Matvejevića, Milivoja-"Minje" Pejković, Miše Pištala, Nikole Kovačine, Ismeta-"Isme" Salahovića, Džabira Delalića, Zlatka Kažinića, Đorđa-"Đokice" Kulišića, Behdžeta-"Bedže" Mesihovića, Želimira -"Dade" Miladina, Velimira Njirića, Damjana Šantića, Nedžada-"Ćiće" Popovca, i još mnoge, mnoge druge, za ponos. I naša je generacija, nastavljajući tradiciju svojih prethodnika, dala dosta istaknutih pojedinaca na raznim poljima, poput: Gorana Babića, Vesne Jukić-Oborina, Jožice Škorja-Govedarica, Dženana-"Đanija" Salkovića, Todora Pantića, Mirka Šagolja, Nikole Gašića, Zorice Marić-Desančić, Ratimira Andrijanića, Nevena Medina, Enesa Hodžića, Hakije Čatovića, Mehmeda Nazečića,  Mirsada Bubala, Mehmeda-"Mehe" Čerkića, Murata Penave, Fatime Ćustović-Bilal, Margarete Tiberio-Lujo, Jasminke Halilović-Torlo, Zlate Arpadžić-Jazvin, Mirjane Sudar-Petr, Katje Čorić-Flik i još mnogo drugih, pa i mene, na koncu.

Ali i Slobodana-"Bobišu" Praljka, jedinoga koji je "izdao" njezino učenje i obrazovanje. I odgoj koji su nam, davali njezini sjajni profesori…

Očito je ta ploča nekome smetala. I smeta, još uvijek.

Mora se naglasiti da se taj rat u BiH (1992.-1995.) (a unutar njega i ona dva krvava i rušilačka rata u Mostaru) sastojao iz složenih i kompleksnih sukoba, sa puno žrtava, i da se može (a i treba) višestruko obilježiti po svojim karakteristikama, s obzirom da i nije bio "običan sukob". Najprije, on je bio agresija od strane SRJugoslavije (kasnije nazvane RSrbija) i RHrvatske; potom i građanski rat raznih ideologija; zatim i Etnički rat (Srbi, Hrvati, Muslimani/Bošnjaci), pa, ponegdje čak i  povremeni religijski sukob (pravoslavlje, katoličanstvo, islam).

Pa i međunarodni sukob. Upravo zbog toga, istinsko i pravično pisanje (i govorenje) o tim sukobima jeste ključno, a za mnoge koji to nisu proživjeli, pogotovo za one koji ne znaju što se događalo u Mostaru ( pa i u Sarajevu, Bugojnu, Jajcu...) i neshvatljivo  te je, samim tim i  prijedlog, kao i procjena normalizacije života, nakon njegovog završetka gotovo nemoguća. Evo, prošlo je već 30 godina, a još smo na početku rješavanja konačnoga ustroja čak i države BiH, kao ZAJEDNICE RAZLIČITIH NARODA, NACIJA, ETNIJA.

Proživio sam i preživio (na sreću) sve to (jer sam razmišljao samo svojom glavom i svojom pameti i radio sam samo ono što sam mislio da je ISPRAVNO) duboko uvjeren da se više nikada neću ovim baviti, čak niti prisjećati. Ali eto...moji zapisi, koje sam vodio svakodnevno, svih tih godina (zlu ne trebalo), moja ljubav prema gradu Mostaru (makar da sam iz njega bio i protjeran), a ponajviše moja SAVJEST "natjerala" me je da sve to što se događalo posložim u knjige i u  njima prikažem svu istinu. Za one koji "ne znaju kako je bilo". Za buduće generacije, kada ne budu opterećene "drugim i drukčijim", kako ih sada uče.

Nekoliko puta sam, kao izabrani zastupnik/poslanik 1990. u Vijeću građana Skupštine RBiH, (kao član SDP-BiH iz reda Hrvata, koji mi je mandat trajao gotovo punih 6 godina i koji sam bio nazočan, aktivno, na svim sjednicama, na koje je, fizički, bilo moguće doći) osobno govorio i javno intervenirao, nudeći neka po mome sudu, kvalitetna i dobra rješenja (i SDP-BiH i ja), ali, kako smo bili u oporbi, vladajući to nisu htjeli prihvatiti.

Ponašali su se kao "rogovi u vreći" (SDA, HDZ-BiH i SDA) koje je, od početka, zanimala samo vlast,  funkcije i "lova"... i ništa drugo. A nisu ni bili, za pravo reći ( osim par časnih iznimaka) dorasli ni političkome, niti povijesnome trenutku u tome presudnome vremenu za BiH. I zato se sve tako i "odigralo".

I još se nije završilo. I ne zna se kada će, s obzirom na onu staru mudrost: "ONI KOJI SU ZAPOČELI RAT, NE MOGU STVARATI MIR".

Jer, da su znali...ne bi rat ni započinjali. Nacionalizam kod sva tri naroda u BiH počeo je uzimati svoj "danak", već početkom Drugoga rata u Mostaru, jer je stvorena međunacionalna mržnja, a i "zakon mača je počeo bivati pravilo življenja".

"Tko će ostati, ako se svi pokrijemo po ušima"...

Najprije se taj "mač" usmjeravao protiv "drugih i drukčijih", a potom i protiv "svojih koji razmišljaju svojom glavom", bilo njihovom fizičkom likvidacijom, bilo izgonom (u blažoj varijanti). Jer, svakoga tko nije bio privržen "plemenskome poglavici" i koji je"znao kako je bilo"… koji govori i piše istinu kako ju je vidio i proživio svojim očima, ovdje se, zapadno od Neretve, poprijeko se gledali (i gleda), i prijeti, i "razapinje na križ", bilo izravno po ulici, bilo putem društvenih mreža, naravno pod izmišljenim imenima. Jer, "Nacionalizam je, prije svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja... a nacionalisti su najveće kukavice i djeluju samo u oviru stada, jata ili krda" - kako je pisao veliki Danilo Kiš, još 1973.  Zato se, danas, velika većina, "poklopila po ušima i šuti", ili, u osami, potvrdno reagira,  kada je sigurna da ih nitko neće čuti.

A upitamo li se ikad pitanja kojega je javno postavio vukovarski heroj Siniša Glavašević, još 1991. prilikom opsade Vukovara:

"Tko će ostati, ako se svi pokrijemo po ušima i uvučemo u svoj strah"?

Sutra: Zašto sam odbio poziv Nijaza Durakovića

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba