Marija Hudolin: Kako sam rađala djecu u četiri države (drugi dio)

Nakon iskustva u Beogradu slijede još tri: Heidenheim u Njemačkoj, Brisel u Belgiji i Sarajevo u Bosni i Hercegovini.

Piše: Marija Hudolin na blogu motherhud.com

Važno je da spomenem da sam se sva četiri puta porađala kao privatni osiguranik. U Njemačkoj i Belgiji to zaista nešto znači. Bolja usluga, malo manje čekanja, ili nimalo, malo više pažnje, malo više izbora. Ipak, bila privatno osigurana ili ne, usluge za porodilje se manje više podudaraju, jer sistem funkcioniše.

U Njemačkoj sam se porodila uz ambijentalnu muziku i svjetlo, uz osmijehe doktora, sestara i babice, opuštena i sigurna u sebe. Dobila sam, kao i sve porodilje, otisak svog velikog stomaka u gipsu za uspomenu. Markus je došao na svijet, i odmah su mi ga stavili na grudi. Tu u Heidenheimu sam prvi put u životu pojela bolnički ručak, a koliko je bio dobar, vjerujte, zamalo nisam tražila repete!

Prvi dio teksta pročitajte ovdje: Marija Hudolin: Kako sam rađala djecu u četiri države

Nakon godinu i po dana uhvatila sam zadnji mogući let koji je dozvoljen u kasnoj trudnoći. Letjeli smo za Brisel, naše novo odredište. Tri sedmice prije termina, krenule su i kontrakcije. U Briselu je prisustvo očeva na porođaju poželjno i to bez maski, mantila, analiza, briseva ili papirologije. Suprug Steffen mi je pružao podršku u porođajnoj sobi sve do poslednjeg momenta njegove izdržljivosti. Kada je počeo da se preznojava, i kada je njegov izraz lica govorio da više ne može, dogovorili smo se da ipak ide kući. To što smo u istom gradu samo po sebi je premija!

I opet sam se porodila uz ambijentalu, u atmosferi punoj smijeha, zezanja, podrške. Pritom je beba bila okrenuta karlično. Stavili su mi Piu na grudi a onda je doktor uzeo moj telefon i počeo da nas slika, za tatu. Ni postporođajni boravak u bolnici nije bio ništa drugačiji. Pažnja i njega sestara koje su me obilazile tri puta dnevno zajedno sa porođajem ostale su mi u sjećanju kao neko nadrealno iskustvo. Najviše mi je u glavi bila slika same sebe kako neprestano govorim “merci, merci, merci”, a njima nije bilo jasno zašto se toliko zahvaljujem, jer oni samo rade svoj posao.

U Briselu je porođaj koštao 6.000 eura, u Njemačkoj 3.000, u Beogradu 1.500.

I, konačno, Sarajevo. Svi su me odgovarali od ideje da se porodim u Sarajevu, međutim, željela sam jednu “Bosanku” u našim redovima.

Kada sam bila u devetom mjesecu trudnoće sa Elisabeth, selili smo se iz Brisela nazad za Beograd, otišli na more, i na moju radost dočekala sam termin u Sarajevu. Pošto je suprug već  počeo raditi u Beogradu, na porođaj su me ispratili mama, brat i najveći paničar među njima, moj tata, koji je sve vrijeme bio pod blagom tenzijom.

Dok sam ulazila na odjeljenje, i mene je počeo odjednom da hvata strah, počela sam i da se preispitujem da li sam izabrala pravo mjesto za porođaj! Međutim, sve je krenulo, a i završilo se kako treba. Moj doktor je taj dan bio dežurni, i to mi je davalo dodatnu sigurnost. Dok sam ležala u pretporođajnoj sali, šefica odjeljenja je sve vrijeme nadgledala trudnice, a i sestre su stalno bile na raspolaganju. Bolnica i soba nisu izgledale bajkovito kao prethodne dvije u kojima sam se porađala, ali nedostatak sredstava u Sarajevu definitivno je nadomjestio ljudski faktor: velika podrška osoblja i ljubazan pristup.

Porod bez epidurala je bio jako bolan, možda najbolniji do sada. Toliko emocija, bola, straha nikada nisam doživjela. Svi oko mene u porođajnoj sali pružali su mi podršku. Sjećam se da sam stisnula ruku jednoj mlađoj doktorici, da smo se posle porođaja obje smijale koliko joj je ruka pomodrila. Stavili su Elisabeth na moje grudi, i ja sam bila najsretnija mama na svijetu.

Porođaj u Sarajevu koštao nas je 150 eura. Isto privatno osiguranje kao u Beogradu (1.500), Briselu (6.000) i Heidendeimu (3.000). E sad, ako prihvatimo da Sarajevo ne može da se mjeri sa Briselom i Heidendeimom po logistici, infrastrukturi, od Beograda sigurno ne zaostaje. Takođe, ako tome dodamo posvećenost i ljubaznost doktora i sestara, onda se Beograd u ovoj mojoj priči zasigurno ne može mjeriti sa Sarajevom.

I tako, ovo ispade tužan kraj jedne lijepe priče.