Maja Bajević: Mit i buđenje

Mitsko vrijeme stoji, obnavlja se kroz ritual, pa se čini kao da ljubav, evo sad opet, baš sad zazveči, zamanta, začini i potčini. A čovjek sretan, žena zanesena, djeca zadovoljna. Voz za bolju budućnost krcat. Po kupeima se mezi pohovano pile, kuhana jaja, solet ponekad, i legende.  

Piše: Maja Bajević, savremena umjetnica 

U toj kolektivnoj opijenosti, jedino se trijezni čine  sumnjivim. I smutljivim. Oni koji ne sanjaju mit, ti unutrašnji neprijatelji, ti koji sumnjaju uvijek i svugdje, ti koji neće i ne daju drugima da vjeruju bez rezerve i rezervacije. Nevjernici koji uz ženu uvijek imaju ljubavnice, ili bar flertove, za "nikad se ne zna". Kontrolori, nadzornici, sudije. Znaju oni da mit neće opstati. Znaju oni da je mit samo opijum za narod, znaju oni da iza mita ima mito koje sva vrata otvara, pa cak i srca. Cinični pajaci, šejtanove sluge, frustrirani moćnici. To su oni momci koji se nikada ne bi usudili prići naj-djevojci, oni koji kao neće, a mrze. Mrze iz dna duše. A dno tih duša baš je duboko. I muljevito.

To su oni koji poslije derneka jedini znaju prepričati, i prepričavaju li prepričavaju, jer oni jedini nisu nikada ni vjerovali u dernek. Ni u dert. Dert je dio mita, integralni, kao kruh koji džipasi nauce jesti. Sve nauče, a ništa ne znaju.

To su oni koji, teško bi bilo reći vjeruju, jer oni baš ni u šta ne vjeruju, ali koji ljude dijele po vjeri i interesu, a ne po moralu, ne po čojstvu.

Vladaju zavadom. I kokainom. Neopijeni ljubavlju, racionalno kasape i naplaćuju. Svoju tzv. tragediju, tuđe istinske tragedije, izmišljene tragedije - zar je bitno? Koliko džipova za jednu tragediju? Koliko vila za linčovanje? Koliko prezrivih osmijeha za koliko uništenih mladosti?

A kome će ostaviti vile, džipove i cinizam? Je li se to danas zove religijom? Je li u toj religiji baš nikakve veze nema što se generacije "svojih" odgajaju nemoralno? I kako se naplaćuje beznađe?

Sarajevo je mali grad. Mali, ali bio veliki. Mitski. Svi "neprijatelji" su to znali.

Sarajevo se branilo mitom, kada je bio rat, jedan, drugi, treci. Ratovi prolaze, ljudi se razvode, ljubavi se mijenjaju. Mitovi ostaju. Ako ih ne unište. A kada unište mit, ni Indexi, ni Delibašić, ni Ismeta Krvavac, pa ni Jadranka, više ništa ne vrijede.

A bez mita, ostade mali grad, jako mali, beznačajan. Nema više Valtera, nema New Primitivs, nema ljepotice. Nema uspomena, nema mitskog vremena, sve je svejedno. Bilo bi bolje da je Karlsruhe ili Dubai.

U redu, ja sam iz drugog vremena i mita. Izbrisite sve sto sam ja bila i sto jesam. Napravite svoj, novi mit. Sve sa zatvorom i disidentom. Ali osim prevlasti džipova koji bezskrupulozno gaze slabije i kićerskog dočeka 11 jula, te djece koja vjeruju ili u džipove ili u bijeg, šta je duhovno dala ta vaša mitologija, ako je ima?

Kada sam odrastala, čak su i jalijaši konama nosili kese sa pijace. Vašima se kone gade, jer su slabe. Sve što je slabo im se gadi, pa i ljubav, najslabija od svih mana i vrlina, pa i mit.

Lako bi meni, nevjernici, bilo s vama vjernicima, da imate imalo morala.

U  moje "nevjerničko" vrijeme su se žene poštovale kao žene. Ljudi su se cijenili po osobinama, a ne po rođenju, djeca su se učila da je važno biti ispravan, prav i pravedan. U moja "nevjernička" vremena je bilo samilosti, ljudskosti, ispravnosti. U davna mitska vremena, činilo se da bih i ja, ako bih imala hrabrosti, ginula za pravdu. Ljudsku pravdu.

Sada su svi spremi, nadrogirani do besvijesti, da se svete, svima i svakom, za svašta. Kome i za šta mlado meso, drogirano, raznosite kao petarde, u ime džipova i vila? Ako ste stvarno vjernici - koji je to Bog koji cinizam, sebičnost i silu cijeni više od koninih cekera? U koje ime, čije ime širite takav strašan nemoral, pa je li vas, ljudi, starh Boga?

Ili ste vi u stvari ti koji u Boga ne vjerujete, pa vas nije strah dzipom srusit', slomit', ponizit', a mene, "nevjernicu", eto jeste?

Zbog vas, evo, ne dišem, ne zato što u vašeg Boga ne vjerujem, nego zato što u nekog Boga vjerujem, u neki moral i pravdu. I stidim se u vaše ime.