Ja mislim | Sejo Sušić: Kada država ignoriše vlastiti Ustav

Bosna i Hercegovina već dugo ne živi u ustavnom nesporazumu. Ona živi u stanju svjesnog i sistemskog kršenja vlastitog Ustava – i to kršenja koje je postalo normalizirano. (Prelazni) Ustav Bosne i Hercegovine, uspostavljen Aneksom IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, sadrži jednu od najjačih odredbi o zaštiti ljudskih prava u savremenom ustavnom pravu. Član II(2) izričito propisuje da se Evropska konvencija o ljudskim pravima i njeni protokoli direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Piše: Sejo Sušić*

Ta formulacija nije politička poruka, niti deklarativna fraza. Ona je pravna zapovijed. Ona znači da nijedan zakon, nijedna institucija – pa ni sam Ustav – ne smije proizvoditi diskriminaciju. Uprkos toj normativnoj jasnoći, Bosna i Hercegovina se godinama nalazi u stanju trajnog neizvršavanja presuda koje nalažu upravo ono što Ustav već propisuje.

Sud presudio, politika odlučila drugačije

Presude koje je donio Evropski sud za ljudska prava u predmetima Sejdić–Finci, Zornić, Pilav i drugim nisu ostavile prostor za različita tumačenja. Sud je jasno utvrdio da postojeće ustavne i izborne odredbe proizvode sistemsku diskriminaciju građana na osnovu etničke pripadnosti i mjesta prebivališta. Još važnije, izričito je potvrđeno da ni ustavne norme ne mogu biti izuzete od standarda Konvencije.

U svakoj pravnoj državi, takav zaključak znači jedno: obavezu hitnog i odlučnog djelovanja.

U Bosni i Hercegovini, značio je – ništa.

Presude su "primane na znanje", "analizirane" i "stavljane u kontekst". Godine su prolazile, ustavni poredak je ostajao nepromijenjen, a diskriminacija je postala dio institucionalne rutine. Danas više nije moguće govoriti o složenosti sistema ili nedostatku kapaciteta. Ovdje je riječ isključivo o političkoj odluci da se pravo ne provodi.

Sudovi nisu problem. Politika jeste

Važno je to jasno reći: problem nije u sudovima. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više navrata potvrdio da Konvencija ima prioritet i da se direktno primjenjuje. Sud je nedvosmisleno naglasio da su svi organi vlasti – zakonodavni, izvršni i sudski – dužni postupati u skladu s njenim standardima.

Ali sud ne može zamijeniti političku volju. On može utvrditi povredu, ali ne može natjerati zakonodavce da poštuju vlastiti Ustav ako su odlučili da to ne čine.

Upravo tu leži suština problema: Bosna i Hercegovina nema manjak prava, već manjak političke volje i odgovornosti.

Mit o "rušenju Dejtona"

U javnom prostoru se uporno ponavlja teza da bi provedba presuda Evropskog suda "srušila Dejton". Posebno se iz Republike Srpske insistira na narativu da bi izbor državnih funkcionera na nivou cijele BiH predstavljao egzistencijalnu prijetnju entitetu.

Riječ je o jednoj od najupornijih i najopasnijih političkih neistina.

Dejtonski ustav nikada nije bio zamišljen kao konačni demokratski model. On je bio mirovni kompromis, postkonfliktni minimum, osmišljen da omogući tranziciju ka funkcionalnoj i nediskriminatornoj građanskoj državi. Upravo zato je u njegov tekst ugrađena Evropska konvencija o ljudskim pravima – kao korektiv, kao ograničenje etničke dominacije i kao instrument demokratizacije.

Tvrdnja da poštivanje ljudskih prava ruši Dejton zapravo znači nešto drugo: da je diskriminacija proglašena temeljem ustavnog poretka. A to nije pravni argument – to je političko priznanje.

Evropska unija: strpljenje ima granicu

Provedba presuda Evropskog suda za ljudska prava predstavlja ključni i neizostavni uslov za punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. Evropska komisija je još 2019. godine, u svom Mišljenju (Avis), definisala 14 ključnih prioriteta, među kojima je provedba presuda ESLJP-a jedan od centralnih zahtjeva.

Iako su pregovori formalno otvoreni u martu 2024. godine, zatvaranje ključnih poglavlja – posebno tzv. "Temelja" – nemoguće je bez ustavnih reformi koje bi eliminisale diskriminaciju. Delegacija EU u BiH tokom 2025. godine kontinuirano naglašava da su ove reforme hitne i neizbježne.

Svaki dan u kojem se presude ne provode znači da Bosna i Hercegovina funkcioniše u stanju trajne neustavnosti. To nije "specifičnost" niti nužna posljedica složenog društva. To je pravni skandal. U tom kontekstu ne može se zanemariti ni odgovornost Ureda visokog predstavnika, koji je, prema Aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma, konačni autoritet in theatre za tumačenje civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma. To uključuje pravo da odlučuje šta spada u civilnu implementaciju i kako se ona provodi.

Pored toga, visoki predstavnik raspolaže tzv. Bonskim ovlaštenjima, koja su mu dodijeljena odlukama Vijeća za implementaciju mira (PIC) u Bonu 1997. godine. Ta ovlaštenja mu omogućavaju da, radi osiguranja provedbe Mirovnog sporazuma, donosi obavezujuće odluke, uključujući:

• nametanje zakona i odluka,
• suspenziju ili smjenu izabranih i imenovanih zvaničnika,
• uklanjanje pravnih i političkih prepreka provedbi sporazuma.

Ako trajna diskriminacija, institucionalna blokada i otvoreno ignorisanje sudskih presuda nisu prepreka miru i stabilnosti, onda se s pravom postavlja pitanje: šta jeste? Neutralnost prema neustavnosti nije neutralnost. To je prešutno odobravanje.

Umjesto zaključka: Između ustavnih garancija i političkih blokada

Ustav Bosne i Hercegovine, nastao kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, ugradio je Evropsku konvenciju o ljudskim pravima u samo srce domaćeg pravnog poretka, dajući joj prioritet nad svim drugim zakonima. Time je postavljen jasan kriterij: ili će se država razvijati kao ustavna demokratija zasnovana na jednakosti građana, ili će ostati zarobljena u sistemu političke diskriminacije pod krinkom "ustavne realnosti".

Ignorisanje obavezujućih presuda Evropskog suda za ljudska prava i kontinuirano odbijanje da se ustavni poredak uskladi s vlastitim normama znači samo jedno – normalizaciju kršenja prava kao modela vladanja. U takvom ambijentu, pravo prestaje biti korektiv politike i postaje njen talac. Država koja ne primjenjuje vlastiti Ustav ne narušava samo povjerenje svojih građana, već potkopava i samu suštinu ustavnog poretka.

Zato je pogrešno govoriti o "kompromisima" kada su u pitanju osnovna prava. Između jednakosti i diskriminacije nema sredine. Postoji samo jasna razlika između države koja poštuje svoj Ustav i političkog sistema koji opstaje na stalnom izvanrednom stanju – bez da je ikada zvanično proglašeno, ali s vrlo stvarnim i teškim posljedicama za svakodnevni život građana.

Ako Bosna i Hercegovina želi budućnost koja nije vječno odgađanje, onda se rasprava mora pomjeriti s pitanja šta Ustav znači na pitanje zašto se on ne provodi. Sve dok politički akteri ne budu suočeni s punom odgovornošću za sistemsko kršenje ustavnih obaveza, svaka priča o reformama, evropskom putu i demokratskim vrijednostima ostat će prazna retorika.

U tom smislu, izbor je krajnje jednostavan, iako politički neugodan: ili će Ustav postati stvarni temelj zajedničkog života, ili će se otvoreno priznati da je Bosna i Hercegovina država u kojoj su prava zapisana, ali ne važe. Između te dvije opcije ne postoji treći put – postoji samo vrijeme koje neumitno ističe.

Krajnje je vrijeme da se stvari nazovu pravim imenom. Bosna i Hercegovina se danas ne suočava s problemom tumačenja prava, već s problemom njegove provedbe. Ima Ustav koji garantuje jednakost, ali političke elite koje tu jednakost doživljavaju kao prijetnju. Ima pravni okvir koji omogućava demokratiju, ali sistem koji je svjesno blokira.

Član II (2) Ustava BiH nije simbol niti ukras. On je test političke zrelosti države – test na kojem država već godinama uporno pada. Pravo je reklo svoje. Sudovi su rekli svoje. Presude postoje. Izgovori su potrošeni. Ostaje samo pitanje koje se predugo izbjegava: ko je spreman preuzeti političku odgovornost i konačno provesti vlastiti Ustav – ili javno priznati da Bosna i Hercegovina svjesno pristaje na stanje trajne nepravde?

*Autor je profesor na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Islamabadu na Odsjeku za šerijat i međunarodno pravo

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba