Hrvatska u BiH ustrajava na pozicijama iz ratova, instrumentalizirani od HDZ

Hrvatska vanjska politika počiva na nerazumijevanju svijeta, nedostatku imaginacije i znanja, nezainteresiranosti i potkapacitiranosti, uskogrudnom nacionalizmu i propuštanju prilika za jačanje privrednog, kulturnog i političkog položaja, ocjenjuju stručnjaci i bivši diplomati u razgovoru za Novosti.

Piše: Jerko Bakotin za Portalnovosti.com

Andrej Plenković prošlog je tjedna prilikom Godišnje konferencije veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika ustvrdio da "Hrvatska danas ima najsnažniji vanjskopolitički položaj otkad je međunarodno priznata država". Tezu je dokazivao i nabrajanjem hrvatskih kadrova na važnim funkcijama u međunarodnim organizacijama, poput glavne tajnice Vijeća Europe Marije Pejčinović Burić ili Dubravke Šuice, potpredsjednice Europske komisije.

Plenkoviću je replicirala nekadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, ustvrdivši da osobe na tim pozicijama "ni ne vidite, ni ne čujete", dok je hrvatsku vanjsku poziciju ocijenila kao "relativno neuglednu". Već i kratki pogled na temu otkriva da je situacija i gora.

Nerazumijevanje svijeta, nedostatak imaginacije i znanja, nezainteresiranost i potkapacitiranost, uskogrudni nacionalizam, propuštanje prilika za jačanje privrednog, kulturnog i političkog položaja, obmanjivanje drugih, neutemeljena arogancija – ovako poznavatelji opisuju hrvatsku vanjsku politiku. Rezultati djelovanja su, suprotno premijerovoj retorici, porazni. Hrvatska se sama osudila na nebitnost, pa i – u slučaju Bosne i Hercegovine – izolaciju. Premda se neprestano ponavlja da je europska budućnost BiH prioritetni interes RH, politiku Zagreba se unutar Europske unije sve više doživljava kao problem.

Hrvatska je vanjska politika tijekom prva dva desetljeća postojanja zemlje težila ostvariti tri strateška cilja: nezavisnost, teritorijalnu cjelovitost i integraciju u euroatlantske strukture. Nakon što su te težnje uglavnom ostvarene 2013. primanjem u Europsku uniju, Hrvatska je izgubila jasnu orijentaciju. Analitičarka Senada Šelo Šabić čak je ustvrdila da se naša politika svodi na Srbiju i BiH – gdje je, dodajmo, uvelike ograničena ustrajavanjem na pozicijama iz ratova. Mimo toga "angažiranu vanjsku politiku ni nemamo, prema bilo kojoj trećoj temi".

"Počnimo od regije. Odnosi sa Sarajevom nisu dobri - govori Božo Kovačević, analitičar i nekadašnji ambasador u Moskvi", pa nastavlja:

"Hrvatska deklarativno tvrdi da je najveća prijateljica BiH, ali u stvarnosti se tako ne ponaša. Naša vanjska politika dopustila je da je u potpunosti instrumentalizira HDZ BiH, s čime ide i nepriznavanje sadašnjeg Predsjedništva. Tako se otežava put BiH ka EU. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, predsjednik Zoran Milanović i premijer Plenković ignoriraju institucije i posjećuju dijelove susjedne zemlje bez komunikacije s predstavnicima službenih vlasti. Odnosi sa Srbijom u stalnoj su napetosti. Odnosi sa Slovenijom smirili su se jer sadašnja vlada u Ljubljani ne izaziva probleme oko Pirana. Čini se da srdačne odnose imamo samo s Mađarskom", zaključuje Kovačević.

Hrvatska je više puta podržala ili barem nije osuđivala nacionalističku, ksenofobnu, autoritarnu i antiliberalnu vlast Viktora Orbána. Prilikom nedavne rezolucije Europskog parlamenta o osudi mađarskog zakona usmjerenog protiv sloboda i prava LGBTIQ populacije, HDZ-ovci su bili suzdržani. Slično se više puta ponovilo u slučaju rezolucija o Poljskoj, a HDZ-ovci su čak znali zajedno s europskom krajnjom desnicom glasati protiv grupacije kojoj pripadaju, Europske pučke stranke (EPP).

"Primjetan je odmak od europskih vrijednosti zapisanih u Lisabonskom ugovoru i svim relevantnim dokumentima. Time se Hrvatska pridružuje zemljama koje onemogućavaju konsolidaciju EU-a, u smislu stjecanja strateške autonomije. Politički razjedinjena Unija ne može biti međunarodno relevantan igrač", nastavlja Kovačević.

Takva se orijentacija donekle pokušala kompenzirati kupovinom francuskih vojnih zrakoplova Rafale, umjesto američkih. Kupovina dvanaest aviona teška milijardu eura predstavlja i nastojanje da se našoj zemlji osigura potpora Pariza. Hrvatska se desetljećima uglavnom oslanjala na potporu Berlina, dok je Francuska stavljala i prepreke na hrvatsko članstvo u Uniji. U tom je smislu izbor Rafala razumljiva politička i strateška odluka, ističe sugovornik. Međutim, po njegovom mišljenju kupovina borbenih aviona općenito sa stajališta nacionalnih interesa predstavlja "besmisleno i nepotrebno financijsko opterećenje".

Krajem 2018. objavljeno je istraživanje think tanka European Council of Foreign Relations, koje je pokazalo da Hrvatska ima drugi najslabiji koalicijski potencijal među svih 27 članica EU-a – lošije pozicioniran bio je samo Cipar. Uključenost u europske forume u kojima se odlučuje sigurno će se povećati s ulaskom u eurozonu i Schengenski prostor, međutim izgledno je da se situacija nije dramatično popravila. Jedino zaista ključno europsko pitanje u kojem Hrvatska igra ulogu izbjegličko je pitanje. A tu smo, bez makar i pokušaja formuliranja drugačije politike, rado prihvatili ulogu vojne krajine. Odnosi sa SAD-om deklarativno su srdačni. Analitičar ističe da je Hrvatska "ispunila očekivanja Amerike na međunarodnom sigurnosnom planu", međutim zbog navedene politike prema Balkanu nije ostvarila potencijal tog savezništva. A osim toga, "primjetno je da se naše predsjednike uglavnom ne poziva u Bijelu kuću".

"Udio Hrvatske u ukupnom stanovništvu i ekonomiji EU-a je beznačajan, pa ne čudi da je Hrvatska relativno zapostavljena. Mogla bi biti zapaženija i imati veći utjecaj ako bi vodila aktivniju politiku i postavila se kao pouzdan partner zemljama Balkana koje pretendiraju ući u EU. Time bi mogla povećati svoju važnost i za SAD, koji pod Bidenom ipak pokazuje interes za zapadni Balkan. To bi, međutim, pretpostavljalo suštinsku promjenu hrvatske politike prema regiji i shvaćanje dugoročnih interesa. Umjesto toga, hrvatska vanjska politika nakon ostvarenja članstva u EU-u više nema nikakve strateške ciljeve i gotovo da glavinja", sumira Kovačević.

Ovog tjedna se obilježava 60. obljetnica beogradske konferencije i utemeljenja Pokreta nesvrstanih. Hrvatska je imala priliku u znatnom opsegu naslijediti iznimno bogate i sadržajne odnose bivše Jugoslavije s brojnim zemljama, od kojih su neke danas značajne ekonomije sa stanovništvom koje se mjeri u desetinama i stotinama milijuna. Kao i niz drugih jugoslavenskih postignuća, Hrvatska je te veze gotovo u potpunosti odbacila.

"Jugoslavija se za nesvrstanost opredijelila imajući u vidu ono što mora biti središte svake vanjske politike, a to su interesi zemlje. Kao dio Jugoslavije, Hrvatska je za nesvrstanost imala i te kakvih interesa, jer je vlastitu ekonomsku reprodukciju ostvarivala i političkim ulaskom u brojne zemlje", govori Želimir Brala, nekadašnji veleposlanik u Portugalu i Angoli, koji je kao diplomat radio i u Brazilu.

"Devedesetih godina u Brazilu sam zatekao stotine Končarovih transformatora. U Angoli su hrvatske kompanije izgradile predsjedničku rezidenciju pored Luande, a INA je imala udjele u tamošnjim nalazištima nafte. Upropaštavanjem hrvatske privrede nestali su i razlozi za promišljeniju vanjsku politiku, dakle postoji veza unutrašnje situacije u svakoj zemlji i njene vanjske orijentacije. Grubo rečeno, zašto da se trudite otvarati druga tržišta, ako kod kuće niste u stanju izgraditi most, nego ga moraju graditi Kinezi? Zašto se truditi oko svjetskih problema, ako ne možete revitalizirati Liku ili Baniju?", pita se Brala.

Nije čudno, ističe, da je naša vanjska politika fokusirana na svega nekoliko država.

Što se vaneuropskih zemalja mimo SAD-a i Kanade tiče, sve ako i postoji, ta je politika toliko neprimjetna da je zanemariva. U najvažnijim zemljama Latinske Amerike – Argentini, Čileu i Brazilu – orijentirani smo isključivo na iseljeništvo. I te bi se veze, ako bi se aktivirale, mogle iskoristiti, ali sve se uvelike svodi na folklor i ritualne priče oko simbola. S drugim latinoameričkim zemljama nemamo ni to, pa je više riječ o formalnim no supstancijalnim kontaktima. Ni u subsaharskoj Africi, barem koliko je meni poznato – s obzirom na to da u diplomaciji nisam od 2007. – nemamo interesa ni izraženog zanimanja", nastavlja Brala.

Jedan od prioriteta trebalo bi biti jačanje kadrovskog potencijala, ne samo u MVP-u, nego u čitavom nizu znanstvenih i sveučilišnih institucija. Hrvatska bi se trebala posvetiti suradnji s perifernim zemljama EU-a bliskim po snazi, ekonomskom i demografskom kapacitetu, kao i zemljama mediteranskog bazena. Mogla bi artikulirati zajedničke interese, od okoliša do poljoprivrede. No Hrvatska, ističe Brala, ne ulaže ni u sveučilišnu suradnju u humanističkim znanostima, što ne zahtijeva velika ulaganja. Zbog toga izostaju znanstveni radovi, analize i promišljanja.

Dramatično se urušilo i vanjsko-političko novinarstvo, a s njim i kvaliteta informiranja: Vjesnik je svojevremeno imao dopisnike od Rio de Janeira preko New Delhija do Tokija, a danas se izvještavanje uglavnom svodi na prepisivanje stranih medija. Posljedice su da je naša zemlja uvelike izgubila know-how kada govorimo o razumijevanju svijeta i uspostavljanju uspješne suradnje. Kovačević će istaknuti da, kao što se aktualna država "pokazala potkapacitirana za održavanje privrednih objekata, arhitekture i kulturne proizvodnje naslijeđenih od SR Hrvatske, u jednakoj je mjeri potkapacitirana za proizvodnju novih vrijednosti i inventivnih politika".

Hrvatsku su neozbiljnim i tragikomičnim ponašanjem u više navrata sramotili njeni najviši dužnosnici. Javnost se 2017. smijala Kolindi Grabar-Kitarović kada je davala izjavu ispred ograde Bijele kuće. Inače bitno serioznija, Jadranka Kosor je tijekom sastanka s Obamom 2010. žicala autogram od predsjednika SAD-a, koji joj se potpisao na jelovniku. To je bilo ponašanje prikladnije ushićenoj tinejdžerici no državnici. Aktualni ministar Grlić Radman prošlog je tjedna sudjelovao na mostarskoj proslavi rođendana HDZ-ovog bosanskog feudalca Dragana Čovića. Istovremeno, međutim, nije našao vremena da narednog dana sudjeluje na telekonferenciji o Afganistanu inoministara zemalja NATO-a. Aktualni se ministar općenito doima potkapacitiranim: Kovačević kaže da ga odlikuje "izostanak ikakve vanjskopolitičke imaginacije" i da se više ponašao kao "ambasador Mađarske no kao ministar Republike Hrvatske". Plenkoviću, moguće, takav lakej i odgovara, s obzirom na to da premijer vanjsku politiku doživljava svojim područjem.

"Teško je shvatiti da premijer, koji sigurno zna kapacitete svog ministra, njega i dalje drži na toj poziciji. Možda to premijeru odgovara, ali Hrvatskoj sigurno ne. Postoji niz foruma na kojima ministar vanjskih poslova mora sudjelovati, za što mora biti kapacitiran. Grlić Radman to nije. Dapače, on je – od svih ministara vanjskih poslova do sada – daleko najnesretnije rješenje za to mjesto", komentira Brala za Portalnovosti.com.

Ističe i da je našim medijima uglavnom promakla činjenica da je Hrvatskoj, unatoč predsjedavanju EU-om, oduzeto vođenje pregovora o sedmogodišnjem proračunu Unije, što govori o ugledu zemlje i pouzdanju u njene sposobnosti. Neozbiljnost je demonstrirana i odnosom s Rusijom, jednom od najvažnijih svjetskih sila i stalnom članicom Vijeća sigurnosti. Unatoč svim problemima s Ruskom Federacijom, nedopustivo je da Hrvatska dvije godine nije imala ambasadora u Moskvi. Plenković potencira odnose s Ukrajinom, ali nuđenje mirne reintegracije Podunavlja predstavlja svjesno obmanjivanje javnosti, ističe Kovačević. Podunavlje je reintegrirano zahvaljujući suglasnosti Rusije i SAD-a te rezoluciji Vijeća sigurnosti, dok je u slučaju Donbasa situacija drastično različita. Ugled zemlje dodatno ruše i nezrele svađe predsjednika i premijera, a zahvaljujući njihovom neslaganju Hrvatska od siječnja ove godine nema veleposlanika u Parizu. Sve to pokazuje "neodgovornost i nedoraslost kreatora vanjske politike".

"Hrvatska je nevidljiva zemlja. Ona nema jasnu politiku prema nizu pitanja, od klimatskih promjena, preko izbjegličkog pitanja i Kine, pa do inicijativa koje su sami HDZ-ovci plasirali, poput "Tri mora", komentira povjesničar Tvrtko Jakovina.

"S kim mi imamo razmjenu mišljenja, tko nas, s izuzetkom sada Macrona, posjećuje? Ne znam po čemu smo u sjajnoj poziciji. Ugled Hrvatske vidi se i u odnosu konzervativne austrijske vlasti prema obilježavanju Bleiburga. Hrvatska je nevidljiva ne samo u svijetu i regiji, nego i u većem dijelu BiH. Stranim diplomatima tumačimo da ne razumiju kompleksnost Bosne, a to su ljudi koji se bave Afganistanom. Predlažemo agendu koja se bavi samo izbornim zakonom i Hrvatima, što je nedovoljno. Na koji način će se stanje u BiH popraviti ako Hrvati dobiju ono što HDZ traži? Na taj način moramo objašnjavati stvari europskim partnerima. Ako ne možemo biti faktor u Indoneziji ili Portugalu, možemo na Kosovu ili Makedoniji. Time ćemo osnažiti poziciju i drugdje", zaključuje sugovornik za Portalnovosti.com.

Svojedobno član Savjeta za vanjsku politiku nekadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, Jakovina kaže da je "teško voditi utjecajnu vanjsku politiku zemlji koja nije uspješna iznutra". Vanjski uspjeh zemlje uvelike ovisi o njenom gospodarskom razvitku, demokratskim dosezima, kulturnom i intelektualnom kapitalu. Ističe primjer Irske koja je u zadnje dvije godine otvorila desetak ambasada diljem svijeta.

"Hrvatska nije uopće razumjela pragmatičnost jugoslavenske nesvrstane politike. Nije jasno kako nam je bolje zato što smo se odrekli zemalja koje su sada bogate, a predstavljaju velika tržišta i dobar izvor tehnologija. Naša arogancija odraz je neznanja i besmislenog prezira. Kao nacija preziremo balkanske zemlje kao nedostojne, istočnoeuropske kao nekada manje razvijene, preziremo i vaneuropske zemlje, a snishodljivi smo prema onima koji nas ne trebaju, ako im nećemo znati nešto ponuditi. Morali bismo biti obrazovaniji, sposobniji i hrabriji. Austrija ili Danska također su male zemlje, pa imaju mjesto u svjetskoj politici. Bojim se da je naša irelevantnost posljedica naše neambicioznosti, da mi želimo biti takvi, jer tako imate manje posla i problema. Inače mislim da Plenković ne bi postavio ministra vanjskih poslova kojeg imamo", dodaje Jakovina.

Zaključio je da je Hrvatska odabrala autistični i zatvoreni put, dok je bivša zemlja bila prisutna posvuda i imala ambicije da radi najbolje na svijetu. Njeni liječnici odlazili su raditi na Maltu, a zagrebački muzičari Melita Lorković i Josip Klima osnivali su kairsku filharmoniju. Nekadašnja široka politika otvarala je horizonte, dok je našu današnju vanjsku poziciju uvelike odredio hrvatski nacionalizam. To je, ističe Jakovina, "nacionalizam slabih i ustrašenih".