Mini-feljton | "Homogena Srbija": Ideološki planovi četničkog pokreta (V)

Četnički pokret tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine razvijao se u složenim ratnim i političkim okolnostima, ali je istovremeno bio snažno oblikovan ideološkim projektima velikosrpske državne koncepcije. Njegovi ideološki temelji, sadržani u programskim dokumentima i političkim instrukcijama vodećih ideologa pokreta, predviđali su radikalno preuređenje etničke strukture prostora koji je zamišljan kao dio buduće tzv. "velike Srbije". 

U ratnoj praksi to se manifestovalo kroz različite oblike političkog djelovanja, vojnih operacija i saradnje sa okupacionim snagama. Upravo kroz te procese moguće je jasnije sagledati mjesto Bosne i Hercegovine u strateškim planovima četničkog pokreta tokom rata. 

Piše: Mr. Đenan Galešić, za Radiosarajevo.ba

U prvom redu treba naglasiti da je četništvo produkt seoske sredine, te da je svojom tradicijom čvrsto vezano za selo. U vremenu stare Jugoslavije, procenat članova četničkih udruženja koji su bili iz ruralnih, nerazvijenih i primitivnih sredina, sredina u kojima su vladale duhovna i materijalna bijeda, iznosio je 69,98 posto.

Četnička velikosrpska ideologija operacionalizovana na terenu Bosne i Hercegovine potpuno je negirala njen istorijski pojam, bit i suštinu, pa svojim djelovanjem i operativnim akcijama na terenu, kao i propagandnim aktivnostima minimiziraju, omalovažavaju, bagatelišu i potpuno negiraju svaku bosansku materijalnu i duhovnu egzistenciju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Partizani u Hercegovini

Iako se centar četničkog pokreta nalazio na Ravnoj Gori, u Srbiji, on je masovni oblik poprimao u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, što je i logična konsekvenca masovnih zločina nad srpskim življem u ljeto 1941. godine. U Bosni i Hercegovini, to su u prvom redu bila područja istočne Bosne, istočne Hercegovine, te zapadne Bosne.

Na ustašku aktivnost u cilju realizacije etnički čiste i homogene NDH (preseljavanjem, pokatoličavanjem i masovnim pokoljima Srba), odgovoreno je srpskim ustaničkim pokretom, koji, treba to naglasiti, u početku nije bio ideološki "obojen" u četničkom velikosrpskom ili partizanskom narodnooslobodilačkom smislu. Ustanička aktivnost i njihova borba prvenstveno je imala za cilj eliminaciju ustaških punktova, samoodbranu, zaštitu sela, organizaciju zbjegova stanovništva i suzbijanje ustaških zločina nad srpskim stanovništvom.

Oružje se nabavljalo na razne načine, pa tako npr. hercegovački ustanici koji su bili slabo naoružani, kupovali su oružje koje su crnogorski ustanici donosili sa te strane. Tako se za jednu pušku davalo 3 do 5 ovaca sa jaganjcima, a za jedan puškomitraljez i do 220 kg pšenice.

Aktivnost KPJ među ustaničkim masama u istočnoj Hercegovini počinje u julu 1941. godine i paralelna je sa napadom Njemačke na Sovjetski Savez. U mnogim krajevima istočne Hercegovine komunistički partizanski izaslanici, koji su ustanike nastojali pridobiti za NOP, nisu dočekivani sa simpatijama.

Npr., među ustanicima gatačke oblasti vladalo je prilično nepovjerenje prema njima, nazivani su "komunističkim diplešama", a žene partizanke nazivane su "zle druge". Partizanski izaslanici i promotori među ustanicima su nastojali približiti im ciljeve i način svoje borbe, razvijati ideje koje su u tim patrijarhalnim, seoskim i zaostalim sredinama bile nepoznate. Tako su domaćicama pričali o slobodi i pravu žena, siromašnima o pravednoj raspodjeli bogataških imanja, bogatije su pridobijali pričom o visokim položajima koji ih čekaju, itd.

U ovakvoj konstelaciji dolazi do sudara dvije različite ideologije koje se trude da zadobiju povjerenje ustaničkih masa i stave se na njihovo čelo: jedna četnička pod parolom "za krst časni i slobodu zlatnu" ističući vjersku pravoslavnu komponentu kao svoj sastavni dio, i druga, komunistička, koja je pozivala na zajedničku borbu protiv okupatora i prizivala prosperitetnu zajedničku budućnost, stavljajući u drugi plan vjersku komponentu boraca u svojim redovima.

"Homogena Srbija"

Ustanički pokret je sa aspekta njemačke vojno-okupacione sile trebalo beskompromisno uništiti (bilo da se radi o ustanicima četničke, bilo NOP-ovske provenijencije), dok su Italijani pravili jasnu diferencijaciju ustaničkih snaga, pri čemu su četnicima pružali svakovrsnu pomoć, podršku i zaštitu, a NOP tretirali kao protivnike koje treba uništiti.

U ovom smislu ilustrativna je sadržina jednog četničkog dokumenta od 29. septembra 1942. godine, u kojem se navodi da Italijani naoružavaju, plaćaju, hrane i opremaju četnike na području Trebinja, Bileće, Gacka, Ljubinja, Nevesinja. Na ovaj način sprovođena je u djelo italijanska metoda razbijanja ustanka iznutra, koja se pokazala prilično efikasna. Italijani su se u tim aktivnostima oslanjali na antikomunističke, konzervativne, monarhističke i šovinističke snage među srpskim ustanicima, pružali su im svakovrsnu podršku, davali saglasnost za formiranje četničkih jedinica lokalnog karaktera, koje su potom snabdijevali i držali pod svojom kontrolom, itd., ukratko, pravili su oponenta komunističkoj liniji ustanka.

*

Memorandum "Homogena Srbija" sročio je i definisao banjalučki advokat Stevan Moljević, juna 1941. godine. Najvažnije njegove tačke su određivanje pravca i ciljeva djelovanja četničkog pokreta, a taj je: uspostava Velike Srbije koja će biti čista od nesrpskih elemenata. Moljević redefiniše granice Srbije i smatra da je i Kraljevina Jugoslavija imala jedan ključni problem – nisu se znale granice Srbije. Naravno, u Moljevićevim granicama Velike Srbije nalazi se čitava Bosna i Hercegovina i dobrim dijelom Hrvatska. Svoj dokument Moljević dodatno pojašnjava u decembru 1941. godine u pismu Dragiši Vasiću, takođe jednom od najvažnijih ideologa četništva. Moljević tada piše Vasiću da četničke snage trebaju zaposjesti glavna čvorišta, a zatim pristupiti čišćenju unutrašnjosti zemlje od nesrpskih elemenata, Hrvata i Muslimana, za što se trebaju iskoristiti izbjeglice u Srbiji kojih ima mnogo, a koji su uglavnom bježali od ustaških zločina u Bosni i Hercegovini, te koji su bili puni bijesa i revolta.

"Velika Srbija" i pozicije Bosne

Četničke jedinice su od samog početka izbjegavale vojnu konfrontaciju sa Nijemcima, što je bilo naređenje četničke ravnogorske komande, koje su u Bosnu i Hercegovinu donijeli prvi četnički emisari, oficiri koje je Draža Mihailović poslao, Jezdimir Dangić i Boško Todorović. Njihov je zadatak bio i to da postojeće ustaničke jedinice ideološki profiliraju u četničkom smislu i da šire i omasovljavaju četnički pokret među srpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine.

Oni su tvrdili i objašnjavali četničkim jedinicama i srpskom narodu, da bi ratovanje sa Nijemcima srpski narod izložilo nepotrebnoj pogibelji, pa su ratne aktivnosti protiv Nijemaca odlagali na neodređeno vrijeme, kada u tom smislu opšta vojna situacija bude povoljna, kada savezničke snage poraze sile osovine na svim frontovima, itd., a do tada smisao četničke ratne strategije bila je da se sačuva srpski narod od eventualnih odmazda Nijemaca, te da se paralelno s tim drži otvoren front prema ustašama, muslimanima i partizanima, kao glavnim srpskim nacionalnim neprijateljima.

Tako je recimo u istočnu Hercegovinu početkom 1942. došla grupa oficira bivše vojske Kraljevine Jugoslavije, sa pomenutim majorom Boškom Todorovićem. Kakav je sraz i neprijateljstvo vladalo na samom terenu, ilustruje primjer upravo sa ovog područja, gdje su u proljeće 1942. vođu ustanka Miru Poparu uhvatili njegovi borci i predali Italijanima koji su ga strijeljali u Nevesinju.

Radilo se tu o demoralizaciji jednog dijela seljačkih ustaničkih masa i prevagi četničkih elemenata. Kao revanš, ubrzo je Vlado Šegrt sa svojim 1. udarnim hercegovačko-crnogorskim partizanskim bataljonom u Kifinu selu zarobio majora Boška Todorovića i likvidirao ga.

Za rezimirati je da su u prvoj fazi rata ustaničke mase, kada su poprimile četnički pravac djelovanja i ideološki se profilisale u tom smislu, kao strateške dokumente vodilje imale pomenuti memorandum Stevana Moljevića iz juna 1941. godine ("Četnička koncepcija homogene Srbije i trijalističke Jugoslavije"), te instrukcije Draže Mihailovića majoru Đorđu Lašiću i kapetanu Pavlu Đurišiću iz decembra 1941. godine.

U oba ova dokumenta zadatak četnika je ostvarivanje Velike Srbije u sklopu buduće monarhističke Jugoslavije, kroz plan čišćenja nesrpskog stanovništva (Bosne i Hercegovine od hrvatskog i muslimanskog življa, te Sandžaka od muslimanskog življa), dok je borba protiv Nijemaca i Talijana dobila sporedan karakter i odgođena je za budućnost.

Kako je Beograd "očišćen" od Jevreja

Kada je u pitanju 1941. godina, a radi boljeg i jasnijeg razumjevanja stvari, vrijedi napomenuti jedan događaj. Naime, u avgustu 1941. godine izašao je u javnost tzv. "Apel srpskom narodu", tj. poziv da se pomaže borba protiv komunista i ustanka. "Apel srpskom narodu" je dokument koji je potpisalo 546 osoba srbijanskog naučnog, te 181 vjerskog i političkog autoriteta. U dokumentu se narod poziva na poštivanje okupatorskog poretka. Isto tako, Beograd je promptno "očišćen" od Jevreja, a komunizam je anatemisan zbog navodne veze sa Jevrejima. Nije za zanemariti i podatak da je u Beogradu od 270.000 stanovnika, njih 9.000 bilo njemačkih doušnika.

*

Po neumitnim zakonima ratne logike i konstelacije, ispostavilo se da su partizani, zajednički i najopasniji neprijatelj i ustaša i četnika, što je ove dvije formacije prirodno upućivalo na saradnju u borbi protiv partizana.

Otuda i u tom smislu dolazi do zaključivanja četničko-ustaških sporazuma o kojima smo govorili. Ovim sporazumima je prekinuta konfrontacija četnika i NDH formacija, te su se i jedni i drugi usmjerili na borbu protiv NOP-a. Ovim sporazumima (kao i sporazumima i otvorenom saradnjom sa njemačkom i talijanskom okupacionom vojskom u Bosni i Hercegovini), četnički pokret se potpuno uklopio u sistem okupacije i definitivno otpao kao ustanički faktor.

U prilog ovome valja istaći i to da su četnici nudili Italijanima, Nijemcima i ustašama saradnju, sa njima potpisivali sporazume o saradnji, dogovarali zajednička borbena djelovanja protiv NOP-a, itd. Italijani i Nijemci su četnike snabdjevali oružjem, municijom, hranom, novcem (davali su im plate), transportnim sredstvima, sredstvima veze, liječili su se u okupatorskim bolnicama, itd. Četničke jedinice su se potčinjavale italijanskim i njemačkim komandama, obavljali su za njih izviđačku, obavještajnu i druge djelatnosti, za potrebe Nijemaca i Italijana četnici su obezbjeđivali i čuvali rudnike, industrijska i saobraćajna postrojenja, obezbjeđivali i vršili isporuku žita za III Reich, hvatali i izručivali savezničke oborene pilote, sprječavali britanske oficire pri četničkim štabovima da prikupljaju podatke o rasporedu, snazi i aktivnostima njemačkih i talijanskih jedinica, itd.

Dakle, saradnja četnika sa Nijemcima, Italijanima i svim kvislinškim strukturama na području Jugoslavije nije bila slučajna, lokalna epizoda, nego planirana, organizovana, opšteprihvaćena, kontinuirana i dosljedna aktivnost. Kolaboraciju su četnici provodili svuda, u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj.

Hrvati i muslimani

U kontekstu NOP-a, valja istaći da je na početku ratnih dešavanja KPJ u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim jugoslavenskim zemljama, imala priličan broj simpatizera i pristalica. Njena privlačnost proizlazila je iz političkih ideja koje je zastupala i promovisala, a koje su bile prihvatljive za mnoge slobodarski opredjeljene ljude (naročito mlade ljude), inače pripadnike različitih stratuma društva.

Njen utjecaj na mase naroda bio je u permanentnom porastu, naročito poslije sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine, prije svega zbog toga što je KPJ nudila časno, borbeno i dostojanstveno rješenje za izlaz iz situacije u kojoj se našla cijela zemlja. Program oslobođenja i beskompromisna borba protiv okupatora, koju je KPJ istakla u vrh svojih prioriteta, bio je privlačan za mnoge ljude.

Pošto je cilj NOP-a bio omasovljavanje pokreta, što se nije moglo izvesti računajući samo na srpski element, postalo je jasno da se NOP mora postaviti na širu političku platformu koja bi uključivala dvije stvari: beskompromisnu borbu sa četničkim pokretom za utjecaj na srpski narod u Bosni i Hercegovini i uključivanje u NOP muslimana i Hrvata (koji su do tada rijetko prilazili NOP-u iz različitih razloga).

Naime, Srbi su u prvoj fazi rata sačinjavali ustaničke snage, a Hrvati i muslimani zanemarivo. Neznatnost priključenja Hrvata i muslimana ustanku ima svoje zakonitosti koje se ogledaju u dva faktora: 1) Hrvati i muslimani nisu 1941. godine bili izloženi teroru i zločinima ustaša; 2) odbojan i vrlo negativan stav ustanika prema Hrvatima i muslimanima.

Ustanku su se priključivali samo oni Hrvati i muslimani koji su razumjevali njegove društvene i političke ciljeve i koji su bili spremni podnijeti sopstvenu žrtvu u ostvarenju tih ciljeva, a to su uglavnom bili članovi i simpatizeri KPJ. Međutim, oni su primani u ustaničke (srpske) mase sa nepovjerenjem, od toga da su negdje morali napustiti ustanički teritorij, negdje su razoružani, a negdje čak i ubijani.

Hrvati i muslimani su prema ustanku ispoljavali rezervisanost i podozrenje sve dotle dok je sopstvene anomalije on sam manifestovao, tj. dok je ustanak ispoljavao "slabost" kroz dejstvo unutar sebe šovinističkih, radikalnih, ekstremnih, velikosrpskih elemenata.

"Slabosti" ustanka su postepeno eliminisane, kako je organizaciju ustanka i njegovog ideološkog i političkog profilisanja preuzimala i provodila KPJ. Svojim distanciranjem od velikosrpskih snaga i odlučnom borbom protiv četnika, NOP se otvorio prema hrvatskom i muslimanskom stanovništvu.       

Uzeiraga Hadžihasanović i Avdo Humo

Treba reći i to da su u pokušaju da pronađu rješenja za probleme izazvane ratnim sukobima, bosanskohercegovački muslimani tražili put spasa i opstanka u NOP-u, ustašama, četnicima i saradnji sa Nijemcima. Činjenica je da su oni pred izbijanje ratnih sukoba, a i tokom trajanja sukoba, bili najnezaštićeniji narod.

S tim u vezi interesantno je navesti razmišljanja i stavove jednog od najutjecajnijih muslimanskih figura u Sarajevu, najbližeg saradnika Mehmeda Spahe u godinama prije Spahine smrti, glavnog političkog stratega JMO, Uzeirage Hadžihasanovića, sa kojim je u okupiranom Sarajevu u jesen 1942. godine razgovarao Avdo Humo. Na tajnom sastanku koji je aranžirao jedan ugledni sarajevski advokat, Humo je Hadžihasanoviću izlagao ciljeve NOP-a i na svojevrstan način elaborirao o dotadašnjoj realizaciji tih ciljeva.

Humo mu je govorio o tome kako su muslimanske mase na terenu zbunjene držanjem i stavovima pojedinih muslimanskih prvaka iz JMO, te da se njihova kolebljivost, neaktivnost i dezorijentisanost, loše odražava na muslimanske mase i kod njih stvara nedoumicu u smislu šta dalje. Humo je naglašavao i to da većina muslimana sa ruralnih područja gaji simpatije prema partizanima, ali još nisu spremni da pristupe partizanskom pokretu i uključe se u borbu. Uglavnom žive u strahu od četničkih pokolja i sve su svjesniji da im NDH ne može pružiti zaštitu.

Humo je isticao da partizani, koliko im to dozvoljavavaju snage i stil borbe koju vode, nastoje da im pruže zaštitu, ali je to nedovoljno i biće nedovoljno sve dotle dok muslimanske mase ne stupe u oružanu borbu protiv četnika, ustaša i okupatora. Humo je cijenio da je odgovornost muslimanskih vođa iz vremena Kraljevine Jugoslavije (u koji krug je spadao i Hadžihasanović) za trenutno držanje i kolebljivost muslimanskih masa velika i da to može po njih biti fatalno u daljem toku rata, jer su muslimani po svojoj brojnosti smetnja velikosrpskoj četničkoj ideji, dok ih velikohrvatska elita vlasti u NDH prisvaja, i njih i njihovu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Humo zaključuje da igra koja se vodi oko Bosne i Hercegovine, uz eskalaciju međunacionalnih odnosa, može dovesti muslimanske mase gotovo do uništenja, ukoliko i dalje ostanu pasivne i kolebljive prema ratu koji se vodi.

Formiranje "Župe Bosne"

Hadžihasanović je na Humin monolog odgovorio stavom da partizani u tekućem ratu ne mogu pobijediti, da u ratu ne mogu savladati Nijemce i Italijane, a da im kasnije pobjedu neće "dati" ni Saveznici, jer Čerčil nikada neće dozvoliti da se na Balkanu stvori komunistička država. Iskazao je poštovanje prema partizanskoj borbi za ideju bratstva i jedinstva, te muslimansku zahvalnost, ali je naglašavao da su partizani "mali i nejaki" da bi mogli stvoriti državu, već će buduću državu "krojiti" veliki, Amerikanci i Englezi.

Za boljševike (Sovjete, Ruse, op.a.) je smatrao da će toliko oslabiti u ratu da će im biti "dosta samih sebe". Hadžihasanović je isticao da se muslimani ne trebaju priključivati nijednoj strani u sukobu, za četničko divljanje nad muslimanima smatrao je da ih može osakatiti, ali nikako uništiti, te dodao da je on lično poručio Mustafi Mulaliću u Beograd da se priključi štabu Draže Mihailovića kako bi otupio četničku oštricu prema muslimanima.

Rekao je i to da radi na organizaciji i naoružavanju muslimanskih milicija i da će te formacije, zajedno sa muslimanima domobranima biti jedina realna snaga muslimanske politike kada se bude krojila sudbina buduće države. Hadžihasanović je vjerovao u propast Njemačke i NDH i pobjedu savezničkih snaga, ali je smatrao da muslimani moraju imati svoje oružane snage, kao što ih imaju Srbi (četnici) i Hrvati (ustaše), te da te muslimanske snage ne trebaju oružano sarađivati sa partizanima. Slagao se sa tim da muslimanske milicije pomažu partizane, ne pucaju na njih, propuštaju ih preko svoje teritorije, ali saradnja u borbi ne dolazi u obzir, jer bi ona značila utapanje muslimana u pokret u kojem bi oni izgubili svoju posebnost.   

Interesantno je navesti i to da je ubrzo nakon ovog razgovora, u novembru 1942. godine, krug muslimana oko Uzeirage Hadžihasanovića, Adolfu Hitleru poslao "Memorandum" u kojem se ističe neriješeno muslimansko pitanje. Navodi se gotsko, tj. neslavensko porijeklo muslimana, te naglašava specifičnost Bosne i opisuje istorijat ataka na nju.

Od Hitlera se traži formiranje "Župe Bosne" sa sjedištem u Sarajevu, a čijeg bi guvernera imenovao sam Hitler. Traži se i formiranje tzv. "Bosanske straže", tj. vojske ovako formirane župe, na čijem bi čelu bio Muhamed Hadžiefendić, a koju bi snabdijevala i obučavala Njemačka. Traži se i obustava svih ustaških aktivnosti na području tako formirane župe. Inače, Hadžiefendić je u tom vremenu bio na čelu vojne formacije pod nazivom "Muslimanska legija" ili "Hadžiefendićeva legija" koja je brojala 5-6 hiljada ljudi, a operativno je djelovala u tuzlanskoj regiji. Od Hitlera se traži i to da "Župu Bosna" priključi evropskim teritorijama koje su pod njegovom zaštitom, sa identičnom samostalnošću koju imaju tvorevine u njenom okruženju (NDH i nedićeva Srbija).

(Sutra: Antifašizam i "bosanska filozofija života")

Napomena: Knjiga "Profili neprijatelja Bosne i Hercegovine (sinteza 20. vijeka) – Bakamlučki eseji o ratu i miru" dostupna u knjižarama "Svjetost Commerce" u Sarajevu i Mostaru, te  knjižari "Mutevelić" u Mostaru).

O autoru
Đenan Galešić (Mostar, 1972.), studirao je i diplomirao na Pravnom fakultetu, te magistrirao historiju na FHN, Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru. Polje njegovih akademskih zanimanja i posvećenosti su: historija Bosne i Hercegovine (sa naglaskom na njen pluralni religijski identitet), procesi osvješćivanja naroda zapadnog Balkana u nacijskom smislu, odnos religijskih naslijeđa prema razvoju nacionalnih ideologija na zapadnom Balkanu, te svi oblici postojanja bosanskohercegovačke države u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa posebnim akcentom na razobličavenje i razotkrivanje onih aspiracijskih ideologija iz bosanskog susjedstva koje su baza i temelj nastanka pokreta i njihovih nosilaca, kojima su bosanskohercegovačka država i bosanskohercegovački narod, te njegovo vjekovno pluralno postojanje, glavna smetnja u ostvarenju ciljeva: nacijskog homogenog i "čistog" jedinstva, te cijepanje i prisvajanje bosanskohercegovačke historijske državne teritorije. Galešić je od 1993. godine profesionalno angažovan u obavještajno-sigurnosnom sistemu Bosne i Hercegovine.  Oženjen je i otac dva sina. Živi i radi u Mostaru.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.