Savez kolumnista | Fahrudin Kladničanin: Historijski korak ka jedinstvu muslimana u Srbiji

Raskol u Islamskoj zajednici u Srbiji dogodio se u oktobru 2007. godine, kada je grupa imama, uz aktivnu političku podršku Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka i tadašnjeg državnog režima oličenog u Vladi premijera Vojislava Koštunice, odlučila da formira paralelnu islamsku zajednicu.

Piše: Fahrudin Kladničanin, za portal Radiosarajevo.ba*

Novouspostavljenoj strukturi, sa uporištima u Novom Pazaru i Beogradu, u punom kapacitetu priključila se i porodica Jusufspahić. Bio je to početak jednog od najdubljih i najtežih sukoba unutar Islamske zajednice u Srbiji, posebno u Sandžaku, u kojem je vjersko pitanje veoma brzo postalo neraskidivo povezano sa političkim sukobima i interesima tog vremena.

Teret raskola

Tokom gotovo dvadeset godina, koliko je trajao raskol, život vjernika bio je opterećen tenzijama i sukobima koji su, naročito tokom prve decenije, postali gotovo svakodnevica muslimana u Sandžaku. Podijeljeni su vjernici, prekidane porodične, prijateljske i komšijske veze, a pripadnost jednoj ili drugoj Islamskoj zajednici nerijetko je određivala odnose među ljudima i izvan vjerskog života.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

U atmosferi takve duboke podjele izricane su fetve kojima se vjernicima sugerisalo da ne nazivaju selam onima koji ne pripadaju "jedinoj legitimnoj" Islamskoj zajednici, dok su sa obje strane dolazile teške riječi kojima su pripadnici druge strane diskreditovani, ponižavani i omalovažavani. Ostala je upamćena i gotovo antologijska izjava da su oni koji na hadž odlaze preko Rijaseta Islamske zajednice Srbije zapravo "kukolj hadžije", uz objašnjenje da se tako "kukolj odvaja od žita".Da li je među muslimanima u Sandžaku postojala mržnja? Jeste. I nema potrebe da danas, gotovo dvije decenije kasnije, tu činjenicu ulepšavamo ili prećutkujemo. Ona je dobrim dijelom bila ukorijenjena u dubokom nepovjerenju i nipodaštavanju onih koji su 2007. godine pokušali da izvrše svojevrsni puč unutar Islamske zajednice, preuzmu prostorije Mešihata, džamije i vakufsku imovinu.

Ti događaji odvijali su se uz snažnu političku podršku, zbog čega raskol od samog početka nije mogao biti posmatran samo kao unutrašnji sukob uleme. Iz tog vremena posebno je ostala upamćena rečenica Sulejmana Ugljanina, tadašnjeg gradonačelnika Novog Pazara.

Gostujući u programu televizije koja je u tim godinama bila jedan od glavnih medijskih oslonaca njegove politike, Ugljanin je samouvjereno poručio: "Mešihat više ne postoji."

Mešihat je, međutim, nastavio da postoji i ta rečenica ostala je možda najkraća ilustracija političke atmosfere u kojoj se raskol odvijao - vremena u kojem se vjerovalo da se jedna vjerska zajednica može ukinuti političkom odlukom, policijskom asistencijom ili prostim proglašenjem njenog kraja pred televizijskim kamerama.

Muftija Muamer Zukorlić bio je centralna figura Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i čovjek koji je u godinama nakon raskola personifikovao borbu za očuvanje njenog institucionalnog kontinuiteta. Tu borbu kasnije je prenio i na politički teren, smatrajući sebe i institucije koje je stvarao ključnom branom u odbrani Islamske zajednice od političkog uticaja i pokušaja njenog preuzimanja.

Tokom godina bilo je više inicijativa čiji je cilj bio prevazilaženje podjele među muslimanima u Srbiji. Međutim, osnovna pozicija koja je dolazila iz Mešihata bila je jasna: raskol se ne može rješavati stvaranjem neke treće ili potpuno nove strukture, već povratkom pobunjenih imama u, kako se insistiralo, njihovu legitimnu i jedinu Islamsku zajednicu.

Za Mešihat to nije bilo samo pitanje pomirenja dvije sukobljene strane, već pitanje vraćanja institucionalnog poretka koji je nasilno narušen 2007. godine.

U godinama nakon raskola inicirano je nekoliko ozbiljnih pokušaja posredovanja u pomirenju. U proces je bio uključen turski Dijanet (Uprava za vjerska pitanja Republike Turske, op.ur.), posredovao je Ahmet Davutoglu, tadašnji ministar vanjskih poslova Turske, a značajnu ulogu imao je i tadašnji reis-ul-ulema dr. Mustafa Cerić. Prema kasnijim izjavama muftije Zukorlića, razgovori su vođeni u Turskoj, ali i u još dvije arapske zemlje. Nijedna od tih inicijativa, međutim, nije dovela do konačnog dogovora.

Uloga Turske u čitavom procesu bila je posebno složena. Dok je Ankara povremeno pokušavala da se nametne kao posrednik između dvije strane, turska Uprava za vjerske poslove - Dijanet istovremeno je pružala snažnu institucionalnu i finansijsku podršku Rijasetu Islamske zajednice Srbije. Ta podrška obuhvatala je finansiranje aktivnosti, plata, prostorija i različitih segmenata vjerskog života. Zbog toga je Turska istovremeno bila i posrednik u pokušajima pomirenja i važan faktor održavanja strukture nastale nakon raskola.

Želja za ujedinjenjem

Međutim, godine su donijele mudrost, kako među ulemom, tako, možda još više, među vjernicima. Gotovo dvadeset godina paralelizma umorilo je ljude i vremenom je postajalo sve manje važno ko je kome šta rekao u godinama poslije 2007., a sve snažnija potreba da muslimani ponovo imaju jednu Islamsku zajednicu.

Podijeljene džamije polako su ostajale iza nas, kao i okrenute glave, neodgovoreni selami, porodične rasprave i prijateljstva prekinuta zbog pripadnosti jednoj ili drugoj strani. Sve je manje bilo spremnosti da se teret 2007. godine prenosi na nove generacije koje sa tim sukobom nisu imale ništa.

Među vjernicima je sazrijevalo ono što politika i institucije godinama nisu uspijevale da proizvedu - jednostavna potreba da se jedna iscrpljujuća podjela konačno završi. I upravo je ta tiha promjena među običnim ljudima možda bila najvažnija pretpostavka da se, poslije gotovo dvije decenije, ponovo ozbiljno počne govoriti o jedinstvu Islamske zajednice.

Ključni impuls ovom procesu dali su muslihuni, ugledni bošnjački privrednici koji su, koristeći svoj autoritet, ugled i povjerenje koje uživaju unutar zajednice, preuzeli na sebe možda i najteži zadatak - da razgovaraju sa obje strane. Bez velike pompe, javnog nadmetanja, dosta skriveno, pokušavali su da približe stavove, otvore prostor za razgovor i pronađu rješenje koje bi bilo prihvatljivo za sve.

Njihova prednost bila je upravo u tome što nisu nastupali kao još jedna politička ili vjerska strana u sukobu, već kao ljudi kojima je bilo važno da se jedna preduga i iscrpljujuća podjela konačno završi.

Podrška procesu stizala je i iz Bosne i Hercegovine i Turske, ali je važno pomenuti i Beograd. Aktuelna vlast u Srbiji, za razliku od političkih okolnosti koje su pratile događaje 2007. godine, posljednjih godina nije se otvoreno miješala u sam proces približavanja dvije strane.

Ipak, budimo potpuno iskreni: teško je zamisliti da bi pitanje ovakvog institucionalnog i političkog značaja u Srbiji moglo biti rješavano bez makar prešutne saglasnosti Beograda.

To ne znači da je Beograd vodio proces niti da mu pripadaju zasluge za pomirenje, već da ovog puta iz državnog aparata nije došla prepreka koja bi ga zaustavila. U tome možda leži jedna od važnih razlika između 2007. i 2026. godine: tada je politika bila jedan od generatora podjele, dok je danas, makar time što nije stala na put procesu, ostavila prostor ulemi, vjernicima i ljudima koji su preuzeli ulogu posrednika da pokušaju da tu podjelu konačno prevaziđu.

Historijski trenutak

Potpisivanje Povelje o jedinstvu Islamske zajednice predstavlja jedan od najvažnijih trenutaka u novijoj historiji Sandžaka. Saglasnost sa njenim principima svojim potpisima potvrdili su predstavnici uleme Mevlud Dudić, Senad Halitović, Abdurahman Kujović, Rešad Plojović, Bajazit Nicević i Muhamed Demirović, zajedno sa muslihunima - uglednim bošnjačkim privrednicima koji su ovaj proces pokrenuli, vodili i istrajno radili na približavanju dvije strane. Potpisivanju su prisustvovale i delegacije iz Bosne i Hercegovine i Turske, ali je najveću simboličku težinu imao prizor uleme koja je, nakon gotovo dvije decenije podjela, stajala na istom mjestu i iza istog dokumenta. 

Povelja, naravno, sama po sebi ne može preko noći izbrisati gotovo dvadeset godina podjela, niti jednim potpisom riješiti sva institucionalna, imovinska i kadrovska pitanja koja su se tokom tog perioda nagomilala. Ali njen značaj upravo je u tome što je prvi put jasno potvrđena zajednička volja da se ta pitanja više ne rješavaju jednih protiv drugih, već zajedno. Poslije gotovo dvadeset godina raskola postalo je jasno da nijedna strana ne može eliminisati drugu, ali i da nastavak institucionalnog paralelizma više ne proizvodi ništa osim novih podjela među vjernicima. Upravo zato Povelja predstavlja važnu promjenu: umjesto višegodišnje borbe za legitimitet i dominaciju, otvoren je prostor za izgradnju jedne Islamske zajednice u kojoj neće biti pobjednika i poraženih.

Politički gledano, možda je još važnije to što se prvi put stvara ozbiljna mogućnost da Islamska zajednica izađe iz političkih podjela koje su je gotovo dvije decenije pratile. Godine raskola učinile su da se pripadnost jednoj ili drugoj strukturi često povezivala sa političkim opredjeljenjem, pa su se podjele iz politike prenosile među vjernike, a podjele unutar Islamske zajednice vraćale u politički prostor. Zato će pravi domet Povelje biti mnogo veći od formalnog ujedinjenja institucija ukoliko Islamska zajednica uspije da izgradi autonomiju u odnosu na dnevnu politiku. To ne znači odsustvo komunikacije sa državom, političkim partijama ili drugim društvenim akterima, već sposobnost da sa svima razgovara, a da ne pripada nikome. U tome vidim najveću vrijednost ovog procesa. Ne samo u tome da poslije dvadeset godina ponovo postoji jedna Islamska zajednica, već da ona postane dovoljno institucionalno snažna da njeno jedinstvo više nikada ne zavisi od odnosa među političkim partijama, promjene vlasti u Novom Pazaru ili političke volje Beograda. Tek tada će raskol iz 2007. godine zaista biti završen.

*Autor teksta je izvršni direktor Akademske inicijative "Forum 10" iz Novog Pazara

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba