Savez kolumnista | Mekanski sporazum: Šta je zaista potpisano, a šta tek treba da se vidi

Saudijska Arabija, Turska i Pakistan su u petak, 7. augusta 2026. godine, u Meki potpisali sporazum koji analitičari već nazivaju jednim od najznačajnijih sigurnosnih dogovora u regionu u posljednjih nekoliko decenija. Sporazum, poznat kao Mekanski sporazum o zajedničkoj odbrani (Mecca Joint Defence Agreement, u pojedinim prevodima i Mecca Joint Deterrence Agreement), potpisali su saudijski prijestolonasljednik i premijer Mohammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i pakistanski premijer Shehbaz Sharif, uz prisustvo ministara vanjskih poslova i odbrane sve tri države.

Piše: Dr. Sejo Sušić, za Radiosarajevo.ba

Dokument dolazi u trenutku kada je region već mjesecima pod pritiskom eskalacije između Irana i Izraela/SAD, a Saudijska Arabija je bila meta ponovljenih iranskih i huthijskih napada. Upravo ta neizvjesnost, te sumnje u pouzdanost dugogodišnjeg američkog sigurnosnog kišobrana nad Zaljevom, predstavljaju politički kontekst sporazuma – čije su pripreme, prema turskom ministru vanjskih poslova, trajale gotovo tri godine.

Trending

Filmska pljačka na Jadranu: Maskirani razbojnici ukrali 320.000 eura iz marketa

Šta je zvanično objavljeno?

Važno je odmah razgraničiti tri nivoa informacija koje kruže javnošću, jer se u medijskom izvještavanju često nekritički miješaju.

Prvo, puni pravni tekst sporazuma, uključujući detaljne odredbe o njegovoj vojnoj implementaciji, prema svemu što je do sada dostupno – nije objavljen javnosti.

Drugo, dostupna je zajednička izjava kojom je sporazum najavljen, a koja sažima njegove osnovne ciljeve i principe. Prema toj izjavi i izvještajima Reutersa, sporazum:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

● ima za cilj jačanje kolektivnog odvraćanja od svakog čina agresije;

● predviđa da će se oružani napad na bilo koju od tri potpisnice smatrati napadom na sve tri;

● eksplicitno navodi da nije usmjeren protiv Irana niti bilo koje druge konkretne države;

● ostavlja otvorenim pitanje konkretnog oblika i obima pomoći u slučaju napada, koji će biti predmet međusobnih konsultacija;

● predviđa osnivanje ministarskog komiteta;

● najavljuje uspostavu generalnog sekretarijata sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji;

● ostavlja mogućnost da se u budućnosti prošire i na druge regionalne države, pri čemu se kao mogući budući član spominje Egipat.

Treće, postoje izjave zvaničnika triju država – ministara vanjskih poslova, vlada i samih lidera – koje dodatno pojašnjavaju namjere i tumačenja sporazuma, ali koje same po sebi nisu pravno obavezujući tekst, već politička objašnjenja.

Reuters posebno naglašava da početna zajednička izjava ne precizira detaljne obaveze koje je svaka država prihvatila. Drugim riječima, javnosti je predočen politički okvir, a ne operativni vojni protokol – razlika bitna za svaku ozbiljniju pravnu analizu.

Fidanovo poređenje sa članom 5 NATO-a

Najkonkretnije javno tumačenje prirode obaveza do sada je ponudio turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan. Govoreći za Anadoliju, Fidan je izjavio da je Mekanski sporazum, u tehničkom smislu, uporediv sa članom 5 Sjevernoatlantskog ugovora – klauzulom o kolektivnoj odbrani na kojoj počiva NATO.

Fidan je, međutim, naglasio i ključnu razliku: obaveze koje proizlaze iz sporazuma ne podrazumijevaju automatizam. Umjesto toga, tri vlade bi se, u slučaju napada na jednu od njih, međusobno konsultovale kako bi utvrdile stepen, oblik i način potrebne pomoći. To znači da formulacija "napad na jednu državu predstavlja napad na sve" ne povlači nužno automatsku objavu rata ili automatsko upućivanje vojnih snaga – konkretan odgovor ostaje predmet naknadnog političkog dogovaranja, a ne unaprijed definisane vojne procedure.

Fidan je također istakao da sporazum ne cilja na bilo koju konkretnu prijetnju "u pisanom obliku" i da tri države nisu ekspanzionističke sile, te da bi se okvir vremenom mogao proširiti izvan tri potpisnice – u skladu sa Erdoganovom vizijom šireg regionalnog "kišobrana" sigurnosti.

Saudijska strana je, sa svoje strane, nastojala umanjiti percepciju da je riječ o formiranju vojnog ili sektaškog bloka. Saudijski zamjenik ministra za javnu diplomatiju Rayed Krimly poručio je da sporazum ne predstavlja namjeru izgradnje vojne osovine niti sektaško-vjerskog bloka, te da nije povezan ni s nuklearnim ambicijama ni s trkom u naoružanju, već sa izgradnjom održivih, samostalnih odbrambenih kapaciteta.

Regionalni kontekst i motivi potpisnica

Za Rijad, sporazum dolazi kao odgovor na dvije paralelne stvarnosti: sve agresivniji Iran i sve vidljivije granice američkog sigurnosnog angažmana u regionu. Saudijska Arabija je posljednjih mjeseci više puta bila meta napada iz Irana, kao i huthijskih snaga iz Jemena i šiitskih paravojnih grupa iz Iraka, što je ugrozilo njen naftni izvoz i ambiciozne razvojne planove.

Turska u sporazumu vidi priliku da ojača svoju ulogu regionalne sile, oslanjajući se na dugogodišnje članstvo u NATO-u kao model za novi aranžman. Pakistan sporazumom nadograđuje već postojeći Strateški sporazum o zajedničkoj odbrani sa Saudijskom Arabijom, potpisan u septembru 2025. u Rijadu, čime svoju ulogu regionalnog sigurnosnog partnera – uključujući posjedovanje nuklearnog oružja – dodatno pozicionira.

Simbolika mjesta potpisivanja – Meka, najsvetiji grad islama – dodatno je pojačala političku težinu sporazuma, a mediji su ga, uz dozu pretjerivanja, prozvali "islamskim NATO-om". Analitičari Atlantic Councila, međutim, upozoravaju da sporazum, prema onome što je do sada javno poznato, nije institucionalizovana alijansa poput NATO-a, već prije svega instrument pojačanog političkog odvraćanja.

Iran ili Jemen: protiv koga je sporazum zapravo usmjeren?

Pitanje da li je sporazum prvenstveno odgovor na iransku prijetnju ili na huthijske napade iz Jemena zaslužuje poseban osvrt, jer neposredan povod potpisivanja i dublji strateški motiv nisu nužno isto. Sporazum je potpisan samo dan nakon što su huthijske snage napale saudijsku vojnu bazu u istočnom Jemenu, i dan nakon što je huthijski napad na provinciju Marib odnio najmanje pet života – njihov najsmrtonosniji napad u posljednjih nekoliko godina. Primirje iz 2022. godine između Huthija i saudijski podržane jemenske vlade, koje je do tada uglavnom držalo, raspalo se mjesec dana ranije.

Ipak, huthijski i iranski front teško je posmatrati odvojeno. Rat koji je počeo 28. februara 2026, nakon američko-izraelskih udara na Iran, doveo je do koordiniranih napada na Saudijsku Arabiju i druge zaljevske države od strane samog Irana, huthijskih snaga u Jemenu i šiitskih paravojnih formacija u Iraku. U tom smislu, Jemen se u dostupnim analizama tretira kao jedan od frontova šireg iranskog pritiska, a ne kao samostalan izvor prijetnje. CNN je sporazum otvoreno opisao kao poruku upozorenja Teheranu – da bi ozbiljniji napad na Saudijsku Arabiju mogao aktivirati pakt i uvući Tursku i Pakistan u širi sukob.

Ovdje je, međutim, potreban oprez. Turska zvanično insistira da sporazum "nije usmjeren ni protiv koga", što je uobičajena diplomatska formulacija, ali je ne treba u potpunosti odbaciti. Analitičari Atlantic Councila, kao i stručnjaci citirani na Al Jazeeri, upozoravaju da uopće nije jasno da li bi izolovan huthijski napad na Saudijsku Arabiju automatski povukao vojnu reakciju Turske i Pakistana – što sugeriše da sporazum, barem za sada, funkcioniše prije svega kao instrument političkog odvraćanja nego kao operativna vojna obaveza s jasno definisanim okidačem.

Poruka Washingtonu?

Treće pitanje koje se prirodno nameće jeste da li sporazum predstavlja signal Sjedinjenim Državama da je vrijeme za povlačenje iz regiona. Više analitičara zaista povezuje pakt sa erozijom povjerenja u američke sigurnosne garancije. Bivši američki ambasador je za CNN izjavio da sporazum signalizira gubitak povjerenja u pouzdanost SAD kao regionalnog garanta sigurnosti, dok analitičarka Kayla Toossi ocjenjuje da Rijad, umjesto oslanjanja prvenstveno na Washington, očigledno širi svoja sigurnosna partnerstva i postavlja temelje unutar - regionalnih aranžmana. Turski komentator Ercan Mumlu to smješta u širi trend: sve više država se, uprkos i dalje prisutnim američkim bazama i partnerstvima, pita u kojim krizama i u kojoj mjeri će SAD zaista biti spremne preuzeti odgovornost.

Ovu tezu ipak treba precizirati. Nijedna zvanična izjava ne traži američko povlačenje niti raskid postojećih saveza – američko vojno prisustvo u Zaljevu ostaje netaknuto, a Turska i Pakistan su i dalje formalni saveznici Washingtona. Riječ je prije o diversifikaciji nego o otkazu savezništva. Vrijedi napomenuti i da tezu o "nepouzdanim SAD" najglasnije zastupaju izvori bliski kineskoj i ruskoj državnoj propagandi, sa očiglednim interesom da prikažu slabljenje američkog uticaja – što je ne čini netačnom, ali nalaže dodatan oprez.

Otvorena pitanja

Nekoliko ključnih pitanja ostaje bez konačnog odgovora dok se ne objavi puni tekst sporazuma. Nije jasno kakav bi bio stvarni sadržaj vojne pomoći u slučaju napada – direktno vojno angažovanje, isporuke naoružanja, obavještajna razmjena ili isključivo diplomatska podrška; Fidanova izjava sugeriše da će to biti predmet ad hoc konsultacija, što daje fleksibilnost, ali i ostavlja neizvjesnost u trenutku krize. Otvoreno je i pitanje kompatibilnosti sporazuma sa postojećim savezničkim obavezama, prije svega turskog članstva u NATO-u, koje Fidan koristi kao argument u prilog paktu, ali čiji pravni odnos nije detaljno razjašnjen.

Ostaje neizvjesno i hoće li i kada Egipat, ili neka druga regionalna država, zaista pristupiti sporazumu – Fidan navodi da se radi na rješavanju "tehničkih pitanja", bez preciziranja. Najvažnije, dok god detaljni tekst ne bude javno dostupan, svaka procjena njegovog stvarnog dometa – uključujući i ovu – nužno počiva na deklarativnim izjavama, a ne na obavezujućim pravnim odredbama.

Zaključak

Mekanski sporazum o zajedničkoj odbrani predstavlja značajan iskorak u sigurnosnoj arhitekturi Bliskog istoka – tri države sa značajnim vojnim i demografskim kapacitetima, od kojih jedna posjeduje nuklearno oružje, obavezale su se na princip kolektivnog odvraćanja. Istovremeno, ono što je javnosti trenutno dostupno jeste politički okvir, a ne operativni ugovor. Dok se ne objavi puni pravni tekst, ostaje prostor i za tumačenje o rađanju nove regionalne sigurnosne arhitekture, i za oprezniju procjenu da je riječ prije svega o simboličkom signalu odvraćanja – upućenom Iranu, a djelimično i Washingtonu – bez čvrstih, unaprijed definisanih obaveza.

Bibliografija:

1. Reuters. "Saudi Arabia, Türkiye, Pakistan Pledge Mutual Defence as Middle East Turmoil Escalates." August 7, 2026. https://www.reuters.com.

2. Republic of Türkiye Ministry of Foreign Affairs, "Press Statement by Minister Hakan Fidan on the Makkah Joint Defence Agreement," August 7, 2026, https://www.mfa.gov.tr.

3. Ministry of Foreign Affairs of the Kingdom of Saudi Arabia, "Statement by Ambassador Rayed Krimly on the Makkah Agreement," August 7, 2026, https://www.mofa.gov.sa.

4. Panikoff, Jonathan. "Decoding the Makkah Joint Defence Agreement." Atlantic Council, August 7, 2026. https://www.atlanticcouncil.org.

5. CNN. 2026. "US Allies Seek Regional Alternatives Amid Shifting Middle East Security." August 8, 2026. https://www.cnn.com.

6. Mumlu, Ercan. 2026. "The Declining Assurance of US Security Guarantees." TRT World, August 8, 2026. https://www.trtworld.com.

7. Toossi, Kayla. 2026. "Strategic Autonomy in the Gulf: The Makkah Agreement." Stimson Center, August 8, 2026. https://www.stimson.org.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

*Autor je profesor na Odjelu za pravo Međunarodnog islamskog univerziteta Islamabad (IIUI)

(Sutra: Paradoks Daytonskog ustava, anglosaksonska pravna tradicija, međunarodne obaveze, svjedočanstva Petritscha i Zahar, zaključna analiza)