Savez kolumnista | Jasmin Agić: Jedan dan u Gusinju i mezar četiri partizana

Posljednja stvar, koju smo kolega lingvist Haris Ćatović i književnik Bajram Redžepagić napravili u Plavu, prije odlaska na jednodnevni izlet u Gusinje, bilo je ispijanje duge, opuštene jutarnje kahve u najpoznatijoj plavskoj slastičarni. Gazda, vispren Albanac, koji enterijer lokala namjerno nije mijenjao decenijama, prisjećao se davnog napuštanja svog rodnog Prizrena i dolaska u grad podno Prokletija. Nama, dvojici Bosanaca nije dozvolio da napustimo poslastičarnicu, a da ne probamo specijalitet kuće – hladni kačamak. Za mene je to bio pvi put da jedem poslasticu koja se pravi miješanjem sladoleda i slatke smjese od koje se oblikuje šampita, ali Haris mi je objasnio da je hladni kačamak već ranije probao i da je to specijalitet koji se služi u svim slastičarnama u Ulcinju.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Za Gusinje smo pošli rano ujutro, jer nam je Bajram rekao da ima dosta zanimljivih stvari koje moramo obići. Odlučili smo da krenemo starom cestom, uz obalu Plavskog jezera, danas obnovljenu i asfaltiranu, uz koju su načičkana mnoga mjesta zanimljivih imena. "Ovo je predio na kojem se odigrava dobar dio mojih romana", priča Bajram a meni odmah na pamet padne glavni junak njegova dva glasovita romana Pobunjenik i Pustinjak. Dok nas Haris vozi krivudavom cestom, usječenom između strmih padina Prokletija, s jedne strane, i divlje obale Plavskog jezera, s druge, razmišljam o tome koliko je odvažan morao biti glavni junak pomenutih romana, Tahir Kadunić kada je odolio zovu prirodne ljepote i odvažio se upustiti u socijalnu pobunu.

Trending

Uznemirujući prizor kod Travnika: Medvjed iskopao mezar, tijelo u ćefinima pronađeno izvan njega

Na toj cesti nalaze se sela sa većinski albanskim stanovništvom i svi su natpisi dvojezični, meni su u pamćenju ostali toponimi slični onim u Bosni: Višnjevo i Kruševo. Na toj strani nalazi se i selo Hakanj, veoma važno za ovu priču iz jednostavnog razloga. Noć ranije, na Danima dijaspore, u Plavu, upoznali smo živopisnog, rječitog i obrazovanog Albanca Veseli Rugovu, koji nam je besjedio historiju svoje porodice i bratstva Rugova. Odmah je potvrdio da je u bliskim rodbinskim vezama sa Ibrahimom Rugovom, velikim borcem za autonomiju i nezavisnost Kosova. U te krajeve, objasnio nam je, bratstvo Rugova, kojem on pripada, doselili su iz Rugovske doline na Kosovu. Veseli, prijatan sagovornik, nimalo nametljiv, ali lucidan i detaljan, pripovjedao nam je kako je iz svog rodnog Hakanja odselio u Sjedinjene Američke Države i cijeli radni vijek proveo u New Yorku.

Starom cestom za Gusinje direktno se dolazi do znamenitih Ali-pašinih izvora, prirodnog kompleksa sa ogromnom količinom pitke vode. Bogati iseljenici iz tih krajeva, u mjestima koja okružuju izvorski fenomen, izgradili su velelepne kuće u američkom stilu i gotvo na svakoj kući istaknuta je albanska zastava. Uz put, mimošili smo se i sa nekoliko vozila koja su imali kosovske registarske oznake, a ljubazni planinar, koji se predstavio kao Me'meti, objasnio nam je da ovo podneblje, i njegove prirodne ljepote, posjećuje dosta turista iz Kosova i Albanije. Ali – pašini izvori nepresušan su rezervat pitke vode, ali neuređen i nekultivisan, što mu daje određeni šarm.

U vrijeme kada smo Haris, Bajram i ja posjetili Ali – pašine izvore bilo je dosta smeća, u ukolini, i bačenih praznih staklenih flaša u neki od izvorskih odvojaka. Jednog posjetioca, za kojeg sam ispravno pretpostavio da je neka vrsta lokalca, pitao sam za razloge takve nebrige i dobio pomalo volšebno objašnjenje. Reče mi da je dan prije tu održan vašar, ili teferič i da je prljavština ostala iza ogromne mase ljudi koja se tu veselila. Uz sam izvor nalazi se poljoprivredno gazdinstvo a stoka je, u velikom ograđenom toru, pasla slobodno, što je cijelom mjestu dalo jednu dodatnu dozu šarma i pitoresknosti. Taj nam lokalac reče da obavezno posjetimo vodopad na rijeci Grlje, a do mjesta nas je navigirao Kosovar u luksuznom terenskom vozilu vozeći brižno ispred automobila u kojem smo bili nas trojica.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na mjestu vodopada, danas ograđenog ogradom sa rukohvatom, Bajram Redžepagić nam je održao kratki čas historije i geografije. Rijeka Grlja na tom mjestu, kako reče, ponire ili uvire, a kada ponovo izbije iz zemlje spaja se sa vodama Ali - pašinog izvora i formira rijeku Vruju. Sve te vode, na koncu, završe u Plavskom jezeru iz kojega, na drugoj strani, ističe Lim koji na svom dugom, krivudavom putu, prođe kroz mnoga mjesta dok se, kod Višegrada, ne ulije u veliku i moćnu Drinu.

U Gusinje smo došli nekada malo iza podneva, zrak je bio topao, a čaršijom se i dalje razlijegala vesela graja okupljenog naroda. Za razliku od Plava, s kojim je do prije desetak godina činilo jedinstvenu opštinu, Gusinje ima izgled prave, male otomanske čaršije. Najstarija i najljepša gusinjska džamija svakako je Vezirova džamija, koju je, kako nam tumači Bajram Redžepagić, izgradio skadarski vezir iz porodice Bušatlija. Prekrivena šindrom i sa drvenom munarom Vezirova džmija zanimljiva je i po još jednom detalju. U njenom haremu nalaze se grobovi četiri gusinjska anntifašista: Šabana Omeragića, Jusufa Redžepagića, Beća Bašića i Alja Hota. Nisam siguran da sam ikada prije, negdje, vidio ili svjedočio da su antifašisti pokopani u džamijskom mezaristanu, a ispred nadgrobnih spomenika, sa crvenim petokrakama i bronzanim reljefima njhovih likova, postavljena je mala ploča sa znakovitim natpisom: Za socijalizam i slobodu pali su bratski zagrljeni.

Kuriozitet je i da Gusinje, pored svojih džamija, može da se pohvali i sa dvije crkve. Pravoslavna crkva nalazi se u istoj ulici u kojoj su smještene Vezirova džamija i katolička crkva Svetog Antona. Jednobrodna, crkva Svetog Đorđa napravljena je u vrijeme kralja Aleksandra, a pored nje je sazidan i zvonik. Katolička crkva Svetog Antona nalazi se nešto niže uz cestu, tačno na mjestu gdje put pravi oštru krivinu udesno i ulazi u živopisnu dolinu Grebaje, danas nacionalni park i jedno od najomiljenijih mjesta svih posjetilaca Plava i Gusinja. Dolina Grebaje najviše me podsjetila na prizore iz starih western filmova, a prva asocijacija koja mi se javila u mašti, dok smo se vozili živopisnim predjelima, bila je ona na film Koliko je bila zelena moja dolina američkog režisera Johna Forda. Pomislio sam kako je cijeli predio savršen da bude kulisa filma kojem je radnja smještena u vrijeme osvajanja američkog divljeg zapada.

Šta još reći o Gusinju a da bude kratko, jezgrovito i smisleno. Grad je zadržao svoju arhaičnu ljepotu i bajkoviti izgled, a posebno se ističu kamene kuće i kule. Najpoznatije su Nekovića kula, kula Fera Radončića i obnovljena Sahat – kula, koja se nalazi na samom ulazu u Gusinje. Kamene kuće nalikuju stambenim objektima, koji se mogu vidjeti u Hercegovini, a posebno u Dalmaciji. Monumentalne su, ali u nekom metaforičnom smislu i pomalo opore i sjetne. Svojom nijemom impozantnošću svjedoče o vremenu kada se živjelo i umiralo drugačije, govore dosta i o karakteru lokalnog naroda – nepopustljivom, odlučnom i smjelom. Ni jedna fotografija ni jedan kratki video, koji se mogu vidjeti na stranicama za reklamiranje turističkih sadržaja ili društvenim mrežama, ne mogu očarati ljepotu gusinjske čaršije. To je mjesto rođeno da prkosi stereotipima, jer za Gusinje se može reći da ga bolje opisuje bujica oduševljenih riječi, svakog njegovog posjetioca, nego hladna slika fotografskog framea.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.