Savez kolumnista | Jasmin Agić: Put u Plav i mjesec veličine tepsije za pitu

U svim pričama, koje sam slušao prije odlaska u Plav, grad se spominjao kao mjesto koje se nalazi na samom kraju svijeta. I to opažanje nije sasvim bez osnova, ali kada sam nakon višesatnog putovanja napokon stigao u čaršiju, smještenu uz obalu Plavskog jezera, nisam mogao ne osjetiti ljutnju. Istina je, gradić je smješten negdje daleko na planinama, tik pod samim oblacima, ali svaki proputovani kilometar vrijedio je truda, jer malo je tako šarmantnih, bajkovitih i pitoresknih mjesta, na dunjaluku, kakav je Plav.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Prva rečenica, koju svaki putnik namjernik čuje kada dođe u tu čaršiju, smještenu pod samim Prokletijama, jeste "Plav ima dušu". To je tvrdnja koja se nakon samo nekoliko dana boravka u mjestu u potpunosti pokaže kao istinita. Poslovično, narod je srdačan, blagonaklon i gostoljubljiv, a njihova potreba da od svakog događaja ispredaju priču epskih razmjera atmosferi daju jednu posebnu dimenziju. Dok slušate Plavljane kako vezu priče iz svojih porodičnih historija osjetite kako uranjate u stvarnost koja je neki čudni amalgam zbilje, historije i književnosti, jer u Plavu jasnih granica između besjede, činjenice i zapisa gotovo da i nema.

Trending

Od Grbavice do Dobrinje: Veliki broj sarajevskih ulica u srijedu i četvrtak ostaje bez struje

U Plavu sam boravio s dragim prijateljima, lingvistom Harisom Ćatovićem i književnikom Bajramom Redžepagićem, povod je bilo akademsko veče posvećeno bogatom i raznovrsnom djelu ovog drugog. Kao svaki dobar domaćin, Bajram nam je davao odgovor na svako postavljeno pitanje ne propuštajući objasniti historijski kontekst i društvenu pozadinu svakom fenomenu, koji je bio predmet njegove opservacije. Sam je pisac romana u kojima je tematizirao bogatu, ali složenu povijest grada i njegove okoline pojašnjavajući kako su se odluke velikih sila, posebno nakon Berlinskog sporazuma, odrazile na svaku plavsku kuću ponaosob.

Te su kuće i kule u Plavu jedinstvene po mnogim stvarima, najviše po svojoj autentičnosti i ljepoti, a najljepša i najznačajnija je upravo kula Redžepagića, najutjecajnijeg i najbrojnijeg plavskog bratstva. Prisustvovali smo i okupljanju bratstva, koje se održalo tik uz kulu i na tom sam neobičnom skupu prvi put, u razgovornom jeziku, čuo leksem bratstvenici, koji sam do tada susretao samo u literaturi i publicistici. Među govornicima, koji su besjedili o slavnoj prošlosti bratstva, kule i Plava bio je i Bajram Redžepagić, jedan od prvih prozaista koji je historiju podneblja opisivao u svojim romanima.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Redžepagići, uz kulu, imaju džamiju i mnoge druge impoznatne zgrade i kuće, sve ogledan primjer osmanske urbane gradnje. Inače, gospodske kuće u Plavu građene su od kamena, velike su i prostrane, one u užem gradskom jezgru sa manjim, a one na periferiji sa većim avlijama. Oko Redžepagića kule još uvijek ima kaldrmisane ceste, u ostalim dijelovima grada gotovo potpune iščezle, a blizina džamije i ruševne kuća Redžepagića, koja se nalazi neposredno uz ulaz u kulu, stvaraju poseban urbano–stambeni kopleks.

Naš dolazak u grad koincidirao je sa vrhuncem manifestacije "Dani borovnice", pojašnjava nam domaćin Fiko Canović. U ovo vrijeme godine gužva je najveća, jer u grad i njegovu okolinu dođe mnogobrojna plavska i gusinjska dijaspora. Duže od pola vijeka najdraža destinacija za emigriranje stanovnika Plava i Gusinja je New York. Mnogi od tih imigranata su do Sjedinjenih Američkih Država dolazili ilegalno, prolazeći po život opasne puteve, nadajući se da će u Novom svijetu pronaći mjesto u kojem mogu dostojanstveno živjeti. Statistika govori da su uspjeli, jer je plavsko–gusinjska dijaspora u New Yorku mnogobrojna i ekonomski izuzetno snažna. Njihovi potomci, koji su u prvim danima augusta, preplavili Plav jasno su prepoznatljivi. Djeca slijede logiku ponašanja svojstvenu najurbanijem mjestu na svijetu, govore savršen engleski jezik i djeluju kao neki nadrealni dodatak tom mjestu još uvijek uspavanom u svojoj otomanskoj ljepoti.

Plavska dijaspora, u gradu svojih predaka, je bučna, otvorena, moderna i liberalna, možda malo i previše slobodnog ponašanja za ukus Plavljana i Plavljanki, koji više drže do tradicije i adeta nego ličnog i porodičnog bogatstva. Književnica Senada Đešević kada joj se spomenu promjene, koje potomci plavskih iseljenika donose u grad, tokom svojih jednogodišnjih posjeta, samo neodobravajući odmahne rukom. Za nju je tradicija, kako ponosno ističe, temelj identiteta i sve promjene u ponašanju, koje dolaze u Plav i Gusinje, treba kritički da se prihvataju. Senada je srdačna i rječita i baš poput Fike Canovića ne suspreže svoje emocije niti uskraćuje pitaocu odgovor na svaku njegovu sitnu znatiželjnost.

Dok stojimo ispred kulturnog centra, nazvanom po velikom plavskom literatu Huseinu Bašiću, objašnjava kako je zgrada, napravljena još u vrijeme jugoslovenskog socijalizma, duša svih kulturnih i umjetničkih dešavanja u gradu. S ponosom objašnjava kako centralna sala, sa skoro četiri stotine sjedećih mjesta, već decenijama privlači razne pozorišne trupe, koje u Plav dolaze iz cijele bivše Jugoslavije. To je mjesto, kaže, na kojem je svoj posljednji koncert održao i veliki interpretator sevdalinke Himzo Polovina. Odmah po završetku koncerta mu je pozlilo, nakon čega je naprasno, od srčanog udara, umro. Senada je svoj život posvetila izučavanju i promovisanju kulturnog naslijeđa svog grada i osim što je autorica knjige priča Ajšino čevre, vrijedna je skupljačica autentične usmene lirike plavsko–gusinjskog podneblja.

Plavsko jezero nalazi se doslovno u središtu grada i svojevrstan je prirodni fenomen. To je ledničko jezero, u njega se ulijeva rijeka Ljuča, a iz njega ističe Lim, koji na svom putu prođe kroz Andrijevicu, Berane, Bijelo Polje, Prijepolje, Priboj i Rudo, a pored mjesta Međeđa, u Višegradu, ulijeva se u Drinu. Kupanje u Plavskom jezeru je poseban doživljaj, voda je, na površini, tamno zelena, i hladna. Kupače, koji nikada nisu bili u Škotskoj, a vole praviti analogije utemeljene na imaginarnim vezama, kakav sam i sam, Plavsko jezero podsjeća na mitski Loch Ness. Kada sam utiske sa kupanja prepričavao Plavljanima na moje asocijacije su se samo smijali, ali su me spremno odveli da se okupam i na Limu, nekih stotinjak metara od mjesta na kojem rijeka ističe iz jezera.

O Plavu bih mogao napisati knjigu, ali forma reportaže zahtjeva da se već na ovom mjestu zaustavim. Ono što mi je bilo jako zanimljivo jesu temperaturne varijacije. Danju je u Plavu bilo jako vruće, a plaža na jezeru bila je puna kupača, ali čim sunce zađe za vrhove Prokletija temperatura naglo padne i noći budu prijatno svježe, čak i prohladne. Gore, u Plavu, u mjestu gdje su nebesa bliže čovjeku nego u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije i mjesec je drugačiji. U dolini rijeke Bosne, u Zenici, odakle sam došao, mjesec je veličine osmanskog dukata i imam osjećaj da bi ga, kada bih ga uzeo u ruku, baš kao u posljednjoj sekvenci Kusturicinog Doma za vešanje, mogao staviti čovjeku na kapak oka. U Plavu mjesec je veći, okruglastiji i dok ga čovjek posmatra, u gluho doba noći, nalikuje užarenoj tepsiji za pitu, a kada bi ga skinuo sa nebesa ne bi mogao biti pokrivalo za oko nego možda neki čarobni štit nekom mitskom junaku, kakvih je u plavskim pričama više od bezbroj.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.