Savez kolumnista | Jasmin Agić: Derviš Sušić - najbosanskiji od svih bosanskih pisaca

Mnogima nije bila razumljiva nevjerovatna popularnost Derviša Sušića čak i u vrijeme kada se o piscu i njegovom djelu moglo pročitati samo ono što su pisali zluradi bošnjački nacionalisti. Ocrnjen zbog svoje historijsko – esejističke studije Parergon kao svojevrstan "izdajnik naroda", Derviš Sušić bio je pisac koji je izazivao žustre javne polemike. Neuspješni stvaraoci nove bosanske kulture nastojali su umanjiti vrijednost Sušićevog djela nerijetko prešućujući njegov jedinstveni doprinos našoj književnoj tradiciji. Možda bi u namjeri da stvore novu pročišćenu i reduciranu historiju bosanske književnosti u tome i uspjeli da nije bilo intelektualca, koji su spremno učinili sve da osujete te besmislene nacionalističke namjere.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Jedan od onih koji je uvijek isticao i priznavao neponovljivu vrijednost Sušićevog djela bio je filozof Muhamed Filipović. Upravo je Filipovićevim uvidom u književnu aktuelnost osviještena važnost tri velika bosanska literata i prijelomnost 1966. godine za razvoj i potpunu afirmaciju autohtone bosanske književnosti. Uz pjesnika Maka Dizdara i romanopisca Mešu Selimovića ključnu emancipatorsku ulogu u potpunom samosvjesnom olbikovanju bosanske književnosti ima knjiga Pobune, Derviša Sušića, slučajno ili ne, to danas možemo samo nagađati, objavljena iste godine kada i druga dva djela savremene bosanske književnosti: zbirka pjesama Kameni spavač i roman Derviš i smrt.

Trending

Spomenik na Tjentištu kroz objektiv Borisa Trogrančića: Brutalističko remek-djelo u srcu prirode

Ono što, pored unikatnih estetskih i poetičkih vrijednosti, odlikuje Sušićeve Pobune, i njegovo okupno umjetničko shvatanje književnosti, jeste izrazito senzibilan i proaktivan odnos prema historiji Bosne. Po prvi put, kako to primjećuje Filipović u eseju Bosanski duh u književnosti – šta je to? umjetnici počinju oblikovati svoje estetske vizije u poptunosti svjesni posebnosti i neotuđivosti kontinuiteta bosanske historije. Nije to lukačevski historizam utemeljen na ideji velikog junaka epske priče nego osjećaj da ideja historije nadilazi njeno uobičajeno značenje. Kod Maka Dizdara to je bila unutrašnja potreba da se progovori o zabilježenim ostacima srednjovjekovne historije, kod Derviša Sušića nastojanje da se razumije historijski tok sa svim svojim povijesnim dramama i lomovima. Nije to umjetnička interpretacija prošlosti shvaćene kao velike sinteze mitskog i historijskog, to je prije umjetnički način da se razotkriju, objelodane i predstave sudbine ljudi koji su tu historiju svojim djelovanjem stvarali.

Pobune, u istoj mjeri Uhode i roman Hodža, Strah bez obzira na uporno i besmisleno anatemisanje Derviša Sušića kao antibošnjačkog pisca, kod običnog čitaoca, šta god ta glupava sintagma značila, ostaju iznimno popularne knjige za čitanje. Ta je popularnost dugo bila u direktnoj suprotnosti sa mišljenjem dijela bošnjačke i bosanske intelektualne javnosti koja je Derviša Sušića, pogrešno i zlonamjerno, svodila na pisca knjige Parergon. Slika Bosne, kao zemlje historijskog kontinuiteta, kod Sušića je dobila hegelovsko uozubiljenje i bila je to neposredna književna reakcija na procese negiranje bosanske kulturne autentičnosti, autohtonsoti i historijske državnosti. Snaga Sušićevih Pobuna je upravo pobunjenička, jer tom se knjigom Bosna pojavljuje kao autonoman duhovno – povijesni entitet, stvarnost dijalektičke zbilje koja neprekidno traje i opstaje uprkos svim pokušajima njenog negiranja.

Kada je tačno pola vijeka nakon objavljivanja Pobuna Muhamed Filipović pisao predgovor za izabrana djela Derviša Sušića ostao je duboko svjestan vrijednosti ne samo pomenute knjige, ili Sušićevog književnog djela općenito, nego i njegovog blagotovornog, možemo čak reći za Bosnu spasonosnog filozofskog pristupa u književnosti. O nizu proza koje su počele Pobunama i nastavile se Uhodama i romanom Hodža, Strah Filipović je kao zaključnu sintezu svog eseja zapisao: "Mi u našoj književnosti nemamo takvu jednu iole sličnu i pogotovo vrijednu seriju djela kakvu je stvorio Derviš Sušić i svakako da je ova freska, koja prikazuje naš svijet iz jednog izvornog ugla posmatranja, jedinstvena i utoliko izuzetno vrijedna".

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

U posljednjem desetljeću bosanske historije intelektualne elite počinju polahko mijenjati svoj odnos prema djelu i ličnosti Derviša Sušića. Mnogo se učinilo da se na pošteniji i objektivniji način prikaže ne samo naslijeđe njegove literarne zaostavštine nego i da se stvori jedan izbalansiraniji stav prema njegovom javnom i političkom djelovanju. Uz mnogo muke i truda javnost počinje polahko shvatati da su Sušićev antifašizam i njegova revolucionarna opredjeljenost prema komunizmu izrazi najljepšeg ličnog idealizma. O onima koji su skoro tri desetljeća kontinuirano napadali Derviša Sušića nije prilično govoriti, pomenućemo one koji su istrajavali u objašnjavanju da se ni jedno društvo ne smije odreći pisaca Sušićeve genijalnosti. Uz pomenutog Muhameda Filipovića, koji je to radio smjelo i otvoreno, tu je i desetine, stotine onih koji su Derviša Sušća neprekidno čitali, što je za jednog pisca, ako želimo biti pravedni, najljepši oblik odbrane.

Nije neophodno, ali navešćemo i nekoliko trivija vezanih za prvo, kultno izdanje Pobuna. Knjiga je objavljena u biblioteci Ars izdavačke kuće Veselin Masleša iz Sarajeva. Kao urednik je potpisan Izet Sarajlić, a u navedenoj biblioteci su, ranije, od istog pisca, kako piše na prednjem unutrašnjem dijelu ovitka, objavljene sljedeće knjige: S proleterima, hronika, iz NOB-e, 1950., Jabučani, pripovjetka, 1952., Momče iz Vrgorca, roman, 1963., Ja, Danilo, roman, 1960. i 1964., Danilo u stavu mirno, 1961. i Kurir, roman za djecu 1965.

Na kraju, što možda nije do kraja u tonu ozbiljnosti kolumne, prepričaću anegdotu koja najbolje oslikava stav bosanskog čovjeka prema Dervišu Sušiću. Dragi prijatelj, novinar i TV dokumentarist, Sead Kreševljaković bezbroj mi je puta govorio da je za njega Derviš Sušić "najbosanskiji od svih bosanskih pisaca", a njegova mi se sintagma tako duboko urezala u memoriju da je često dožviljavam kao vlastiti jezički konstrukt. A pošteno je reći da nije moj izum i da je za bezbrojne dobre bosanske ljude, kakav je i Sead Kreševljaković, pisac i partizan Derviš Sušić genij pripovjedanja i takav će ostati zauvijek, uprkos svim zlobnim objedama na njegovo plemenito ime.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.