Savez kolumnista | Jasmin Agić: Šta je Kusturica bez Sidrana?

Sve istinske ljubitelje filmske umjetnosti obradovala je vijest da Emir Kusturica počinje snimanje novog filma. Određeno je mjesto snimanja, postavljen je generalni vremenski okvir, odabrani su glumci, napisni su scenarij i knjiga snimanja. Ali, već u prvom govoru o svom novom sineaističkom projektu, Kusturica je dao naslutiti da film, koji snima, neće biti organska priča ponikla u našem podneblju.

Piše: Jasmin Agić, za portal Radiosarajevo.ba

Naime, reditelj je odlučio adaptirati roman "Posljednji trenuci" ruskog pisca Valentina Rasputina s jasnim odmakom od originalne priče najavljenog već u radnom naslovu filma. Kusturičina filmska priča, osim što neće biti situirana u Rusiju, ima i naziv koji metonimijski treba da govori o tome kakva će biti filmska fabula.

Trending

Ubistvo u Beogradu usred dana: Ubica ušao u kafić, rukovao se sa žrtvom, a zatim mu pucao u glavu

Posljednji trenuci su nestali, a u viziji balkanskog filmskog rapsoda pojavljuje se "Čuružanka" pretpostavljamo najstarija stanovnica malog vojvođanskog sela Čuruga, u kojem se film snima i koji je, kako se da naslutiti, mjesto odvijanja filmske fabule.

Sidranova uloga

Nepristojno je, u najmanju ruku, pisati o filmu o kojem imamo tek nekoliko šturih informacija, ali je sasvim prirodno zapitati se kakav novitet u filmskoj poetici Emira Kusturice donosi ovako složen umjetnički podhvat. Reditelj je, zajedno sa Davidom Jakovljevićem, adaptirao priču u nove kulturne uslove i napisao scenarij vjerovatno nastojeći novom lokalizacijom događaja potencitrati univerzalnost originalne književne priče.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Kako će složena ideja transponovanja običaja, osjećaja i koncepta života biti realizirana tek treba da vidimo, ali ono o čemu možemo razmišljati jeste koliko je ovakav filmski postupak svrsishodan, posebno sagledavajući Kusturičinu bogatu filmografiju.

Nije uopće originalna ideja ona kojom se tvrdi da je vrhunac svoga filmskog umijeća Emir Kusturica ostvario sarađujući sa bosanskih piscem i scenaristom Abdulahom Sidranom. O tome ne treba, isključivo, da govore samo međunarodna filmska priznanja, koja su filmovi "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" osvojili, nego više opšti utisak da je tim filmovima postavljena umjetnička dijagnoza vremena o kojem se u filmovima govori i vremenu u kojem su nastajali.

Oba filma dosegli su prepoznatljivo visok nivo filmske estetike, ali ono što ih je učinilo vanvremenski važnim jeste uspjeh da oblikuju filmske priče koje su ponikavši iz lokalnog kolorita progovorile o najuniverzalnijim temama ljudske egzistencije.

To lokalno, sarajevsko, sidranovsko, Emir Kusturica učinio je vizualno i rediteljski spektakularnim, ali ponajviše odličnim odabirom da svoju rediteljsku ekstravaganciju kontrolira do mjere da njegov vizuelni pristup stvarima filma nikada ne naruši integritet scenarističke priče. Oba filma složena su historijsko – društvena freska o načinu na koji vrijeme, epohoa i politički sistem melju pojedinca i u tom permanentnom kontrapunktiranju individue i historije izgrađena je zavodljivost i veličina filmskih naracija koje, do danas, ostaju snažne i potresne.

Već sljedeći film pokazao je da odmak od onoga što je organsko u njegovom umjetničkom i kulturnom habitusu Kusturici otvara više problema nego što donosi estetske i poetičke koristi.

"Dom za vešanje" vizuelno je veličanstven film, to je rapsodija dobro osmišljenih sekvenci i maestralno postavljenog filmskog mizanscena u kojem su dinamika i tempo filmske priče dovedeni do usijanja. U "Domu za vešanje" nema predaha u filmskom pripovijedanju, nema kadra koji nije ispunjen prenapregnutom događajnošću, ali ono što cijeloj priči nedostaje su kohenrentnost i autentičnost. Odlučivši da perspektivu filmskih zbivanja postavi u središte romske zajednice, Kusturica je napravio kardinalnu grešku nesvjestan da je to lažno autentično mjesto filmskog pripovijedanja mnogo više kliše nego su tradicionalni filmski stereotipi. Scenarist Gordan Mihić i Emir Ksuturica u romsku zajednicu dolaze, ipak, kao stranci, a čak i odluka da većina filma bude odigrana na romskom jeziku ne može kamuflirati činjenicu da je film strašno negativno konotiran orijentalisitčkim i ransim stereotipima. Kao ilustraciju navešćemo činjenicu da se u cijelom filmu ne pojavljuje niti jedna složena, obrazovana ili osoba koja na bilo koji način iskače iz negativnog stereotipa povezanog sa romskim zajednicama na Balkanu.

Insistiranje na rediteljskoj egzibiciji Kusturica je pretovrio u svoj osnovni filmski credo, što se najbolje vidi u filmovima u kojima se više računa vodilo o spektakulranosti filmskog izražaja nego potrebi da se ispripovijeda elementarno razumljiva priča. Filmovi "Život je čudo", "Arizona dream" i posebno "Crna mačka beli mačor" pokazuju da je redateljva sklonost groteskonm nadrealizmu zajsenila osnovni nagon njegovog filmskog bivstovovanja.

15.11.25. 08:30

Čestitamo: Bosanski autori u izboru za prestižnu nagradu Fric u Zagrebu!

Filmski junak potpuno je potisnut u drugi plan filmske priče, a burlesknost svake filmske situacije garantovala je da u Kusturičinoj poetici više nema mjesta za ispitivanje dubljih ljudskih emocija. U tim je filmovima dinamika događajnosti preuzela mjesto dubinskom propitivanju odnosa među likovima, a filmski mizanscen samo je pozornica za izvođenje složenih rediteljskih scenskih prohtjeva.

U toj fazi posebno mjesto zauzima film "Podzemlje", onaj koji se izdvaja ne zbog činjenice da je nagrađen zlatnom palmom Kanskog filmskog festivala nego zbog jednostvne istine da se u njemu Kusturica ponovo bavio temama o kojima je znalački umio govoriti filmskim jezikom. Iako je priča Duška Kovačevića fundamentalno kriptohistorijska i donosi jedan posve nakaradan pogled na našu recentnu historiju nedvojbeno je riječ o priči koja se bavi odnosom pojedinca, politike i vlasti. Samo, za razliku od Sidrana, treba odmah jasno to istaći, Duško Kovačević ispisuje scenarij, koji donosi vodviljski pogled na taj zlokobni odnos i u njemu nema one prepoznatljive sidranovske tragike pojedinca. Kako god, treba reći da je "Podzemlje" film čarobnog filsmkog jezika, ali konotativno pomalo nedorečen, a karnevalizacija cjelokupnog pripovijednog plana omogućila je Kusturici da izbjegne jasno autorsko određenje prema historiji, koju u filmu tematizira.

25.05.26. 07:45

Savez kolumnista | Agić o Danu mladosti: Položili zakletvu Titu, a onda pljunuli na vlastitu riječ

Sklonost ka egzibiciranju

U sličnu zamku Kusturica je zalutao i sa filmom "Na mlečnom putu", samo što je u njemu izostala crnohumorna dimenzija Kovačevićevog oblikovanja filmskih sadržaja. Stiče se dojam da je Kusturica, scenarist i reditelj filma, što nije nimalo nevažno podcrtati, podsvjesno razumio da lokalno, historijski utemljeno i filmski neposredno igraju presudnu stvar u kreiranju koherentnog filmskog sadržaja.

Međutim, sada već previše sklon filmskom egzibiciranju, ratnu priču preobrazio je u grotesku, gdje su se prostor i vrijeme potpuno izgubili u potrebi da se priča što više poopći. Bilo bi mnogo svrsishodnije, u perspektivi realizovanja filmske priče, da je cijeli kontekst mnogo razumljiviji, da se tačno zna ko su filmski pozitivci a ko negativci, na kojem se prostoru filmska radnja odvija i koja je to neprijateljska ideologija protiv koje se vode borbe.

Priča bi zasigurno dobila na autetničnoj umjetničkoj dubini da je, hipotetički, jasnije naznačeno da se radnja filmske priče odvija na razdiobi Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine, na nekom dobro poznatom lokalitetu sukoba dviju vojski u istočnoj Hercegovini i da je nesreća glavnih junaka zapravo ratna tragedija lokalnog srpskog stanovništva. Iz ove perspektive, stiče se dojam da je, bez Sidranove opsesivne potrebe da svoje priče učini što više lokalno životnim, Kusturica zanemario osnovni postulat filmskog pripovijedanja – osim što se mora znati šta likovi rade, nepotrebno je pokazati zašto to rade i, što je još važnije, ko su oni zapravo.

Prazna ljuštura

Prve informacije o novom filmu Emira Kusturice daju naslutiti da će se reditelj koristiti istim postupkom. Lokalno, topografsko, dublje identitetsko izgleda da će biti samo prazna ljuštura, a priča transponovana iz ruske književnosti u navodno savremenu srpsku kulturu, vjerovatno, neće imati pitoresknost neophodnu da dočara umjetničku autentičnost. S druge strane, moguće da je reditelj svjestan problema pa je to razlog što je angažovao koscenaristu, čovjeka koji bi trebao da bezbrojim deskriptivnim detaljima "udahne" autentičnost jednoj suštinski stranoj priči. Nije nikakav novitet u sagledavanju filmografije Emira Kusturice uvid da su upravo filmovi nastali u saradnji sa Abdulahom Sidranom ostvarili najveći umjetnički uspjeh.

Razloga za to je, naravno, bezbroj, ali jedan od najvažnijih jeste organska autentičnost priča, koje su napisane iz života, koje su govorile o životu u historijskom kontekstu, a kojem su, da budemo pravični, scenarist i reditelj pripadali biološki, geografski, historijski, metafizički i simbolički. "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" filmovi su snažno povezani sa historijskom i ličnom stvarnošću autorskog dvojca, to su priče ne nužno njihovih porodičnih mitologija, već porodične hronike mnogih bosanskih komunističkih porodica. Baš zato je u njima filmska istina dosegla razinu koju kasnije Kusturica nikada više nije uspio ispisati u svom, po svemu, originalnom filmskom pismu.

Naslov ovoga teksta sugeriše kako je filmska umjetnost Emira Kusturice pomalo izblijedila onog trenutka kada je donio odluku da prekine saradnju sa Abdulahom Sidranom.

Nije to bio, kako se pogrešno razumijeva, samo prekid sa piscem i scenaristom, to je bila svjesna odluka da se rediteljska pažnja odmakne od topografske, ali još više od simboličke povezanosti sa savremenom historijom Sarajeva. Zbog toga, jednoznačnog odgovorana na pitanje šta je Kusturica bez Sidrana nema, neće ga nikada ni biti, ali svako ko dovede u pitanje rediteljsko umijeće Emira Kusturice, u najmanju ruku, je diletant i neznalica. Isto tako, ne bi se trebalo ustručavati isticati istinu, onu koja je postala sadržaj filmskih enciklopedija. A ta istine je da je umjetnička saradnja Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice proizvela dva filmska remek djela, do danas, u mnogim stvarima filmske umjetnosti nenadmašna.

*** Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.