Historija | 154 godine od rođenja Safvet-bega Bašagića: Život i smrt velikana Bosne

Porodica Bašagić čiji su se članovi, sudeći prema povijesnim izvorima, u Nevesinje doselili početkom 18. stoljeća, decenijama je imala iznimno veliki uticaj i značajnu ulogu u društvenom i političkom životu Hercegovine. Naslijeđeni društveni status uglednijih pripadnika begovata učinio ih je nezaobilaznim figurama u procesima kulturnog, ekonomskog i političkog razvoja Bošnjaka.

Piše: Mr. Alen Zečević, za portal Radiosarajevo.ba

Uz stolačke Rizvanbegoviće, trebinjske Resulbegoviće i vitinske Kapetanoviće, porodica Bašagić je svoju društvenu dominaciju Hercegovinom održavala sve do polovine 19. stoljeća. Dala je veliki broj uglednih, društveno angažiranih pojedinaca, ali je jedan, po dometima svoga rada i djela, u povijesti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka ostavio najpostojaniji trag: Safvet-beg Bašagić, velikan bošnjačke književnosti, orijentalista i duh bošnjačkog kulturnog preporoda.

Ugledna porodica

Safvet-beg, rođen 6. maja 1870. godine u Nevesinju, bio je jedno od šestero djece rođenih pod krovom porodične Bašagića kuće. Otac mu, Ibrahim-beg, obrazovan i vrlo učen čovjek, zauzimao je izuzetno visoke državničke položaje u osmanskoj administraciji. Njega su, u svojstvu zastupnika Hercegovine, izabrali za poslanika osmanskog medžlisa u Istanbulu. Povjeravane su mu dužnosti musellima (upravnika) pivsko-nevesinjske oblasti, te kajmekama u Ljubuškom, Foči i Pivi. Od uspostave austrougarske vlasti nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. pa do 1882. godine je radio kao kotarski predstojnik sa sjedištima u Konjicu i Stocu.

Oženio je Almasa-hanumu, unuku opjevanog Smail-age Čengića. Sa Ibrahim-begom je, osim Safvet-bega, imala još tri sina: Teufik-bega, Osman-bega i Muhamed-bega, te dvije kćerke: Munira-hanumu i Kanita-hanumu. Porodica Bašagić decenijama je slovila za najimućniju aristorkatsku porodicu u Hercegovini.

U osvit Prvog svjetskog rata u njihovom vlasništvu evidentirano je čak 213 selišta. Generacije Bašagića gradile su manje ili veće komplekse građevina bosansko-orijentalnog stila u Nevesinju, dajući mu novu urbanu fizionomiju. Mahala, porodična kuća i lokalitet na koje su bili ti objekti, podizani najvećim dijelom iz sredstava porodičnih vakufa, nosila je u narodu ukorijenjen naziv - begovina.

Mladost i obrazovanje Safvet-beg Bašagića

Priroda očevog posla, koji je uslijed preuzimanja odgovornih pozicija u državnoj službi često mijenjao adresu stanovanja, uslovila je i selidbu cijele porodice u mjesta gdje je bio raspoređen. U Konjicu i Mostaru je stekao prva mektebska iskustva, te pohađao i završio osnovno obrazovanje. Svoje uspomene na dane provedene u mektebskim klupama opisao je stihovima u pjesmi Kratak pregled mog života, objavljenoj 1926. godine:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Pamtim hodžu u Konjicu, kada sam u mekteb došo
Prvi put u kundurama – udari mi deset štapa
Ali je i on zapamtio mene, jer je loše prošo
Da me bolje poznavao, prošao bi se tog sevapa.

Po okončanju očeve službe u Konjicu i Stocu 1882. godine mladi Safvet-beg, koji je tad imao dvanaest godina, sa porodicom se preselio u Sarajevo. Tu je upisao ruždiju (srednja škola), gdje je pokazivao talenat za izučavanje osmansko-turskog, perzijskog i arapskog jezika.

Međutim, dodiri sa Orijentom porodila su kod njega veliku strast prema povijesti, osobito u vrijeme dok je pohađao sarajevsku Gimnaziju (1885. – 1895.). Nesvakidašnju intelektualnu širinu pokazivao je tekstovima koji su tretirali pitanja iz bosanskohercegovačke političke i kulturne prošlosti. Pod uticajem djela alhamijado književnosti, te poezije koju su pisali njegovi zemljaci iz vremena osmanske uprave, već u drugom razredu stidljivo ispisuje svoje prve pjesme.

Godine 1895., upisom na Filozofski fakultet Univerziteta u Beču, započinje studij orijentalnih jezika i povijesti. "Za vrijeme studija u Beču" - bilježio je Hamdija Kreševljaković – "mnogo je radio, a i živio životom o kakvom pjeva u svojim pjesmama".

U velikom gradu piše pjesme, uređuje ih i 1896. godine objavljuje kao svoju prvu rodoljubivu zbirku poezije naslovljenu kao Trofanda iz hercegovačke dubrave.

Sljedeće godine, u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, je publikovan njegov prvi ozbiljniji znanstveni rad Najstariji ferman begova Čengića. Nova sredina pružila mu je mogućnosti uvida u mnoge arhivske depoe Beča, velike čitaonice gdje se upoznavao s djelima svjetski priznatih naučnika i književnika. Tamo je, najvećim dijelom, kompletirao svoju povijesnu studiju Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463. – 1850.), a štampao je 1900. godine u Sarajevu. Djelo je, i decenijama kasnije, predstavljalo referentnu tačku za historiografska istraživanja bosanskohercegovačke povijesti.

Predvodnik kulturnog i nacionalnog preporoda

Koncem 19. i početkom 20. stoljeća razvijala se nova generacija bošnjačke inteligencije koja je svoje djelovanje na polju kulturne emancipacije i razvoja nacionalne svijesti, bazirala na duhu i spram izazova novog vremena. Ta plejada intelektualaca različitih profila, okupljena oko Safvet-bega Bašagića, činit će okosnicu kulturnog i preporodnog pokreta koji je Bošnjake nastojao uvesti u savremene tokove evropskog Zapada:

"Mora i naš narod polagano rasti, ne smije se vraćat u djetinjsko doba. Mora i naš narod polagano cvasti, ne smije se vraćat u položaj roba. Epsko doba mi smo proživjeli davno i krvavo doba bacismo za leđa, od toga nam osta samo samo ime slavno i junački spomen naših silnih pređa. Mi stojeć’ na pragu našeg preporoda radimo za sreću doma i naroda – radimo koliko od ruke nam ide", pisao je Bašagić. 

U tom smislu, zajedno sa saradnicima i književnicima Edhemom Mulabdićem i Osman Nuri Hadžićem pokreće časopis Behar – list za pouku i zabavu, koji će iz štampe izlaziti od 1900. do 1911. godine. Prvim urednikom imenovan je Safvet-beg Bašagić.

Osnivanje časopisa, što se vidi iz zvaničkog dopisa upućenog Zemaljskoj vladi u Sarajevu, motivirano je misijom "moralno-vjerskog odgoja muhamedanskog pučanstva". U programskoj osnovi djelovanja časopisa, što se i pokazalo u prvim brojevima, bila je afirmacija bosanskoj jezika, slavenskog identiteta Bošnjaka i njihove nacionalne samobitnosti. Bašagić se na poziciji glavnog i odgovornog urednika Behara zadržao samo jednu godinu, ali je ostao prisutan u svim kulturnim i političkim procesima od značaja za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake.

Početkom 20. stoljeća postajao je sve veći interes bosanskoherecgovačkih studenata za odlazak na studije u Beč. Kada je jednoj grupi bošnjačkih studenata, zbog njihovih protesta protiv kontrole i ograničavanja političkih sloboda, u Beču onemogućena finansijska pomoć i boravak u Inštitutu za bosanskohercegovačke visokoškolce, prvi je reagirao Safvet-beg Bašagić.

Na njegov prijedlog je pokrenuta inicijativa za osnivanjem društva koje će pomagati obrazovanje bošnjačkih đaka. U prostorijama muslimanske kiraethane (čitaonice) na Bentbaši u Sarajevu održana je 20. februara 1903. Osnivačka skupština Gajreta: društva za potpomaganje đaka muslimana na srednjim i višim školama.

Na skupštini, koja je okupila najuticajniju intelektualnu elitu Bošnjaka tog vremena, za prvog predsjednika društva izabran je Safvet-beg Bašagić. Sa djelovanjem je počeo istoimeni list, dok je društvo imalo širok spektar društvenog rada. Širom Bosne i Hercegovine u gradovima su izgrađeni konvikti, čitaonice, biblioteke, organizirane pozorišne predstave i priredbe na kojima se prikupljao dobrovoljni prilog za đake iz socijalno najugroženijih porodica.

Gajretovi đački domovi osnovani su u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Foči, Trebinju, Novom Pazaru, Pljevljima, Beogradu, te drugim mjestima. Koliku je ulogu Gajret imao u prosvjećivanju bošnjačkog naroda najbolje govori podatak da je do 1941. godine zahvaljujući radu ovog društva obrazovano dvije trećine bošnjačkih intelektualaca. Edhem Mulabdić, Bašagićev prijatelj i najbliži saradnik, tvrdio je da je "osnivanje Gajreta najveće Safvet-begovo djelo na kulturnom polju njegovog djelovanja". Svoju zbirku pjesama Misli i čuvstva objavio je 1905. godine. 

Bašagić kao znanstvenik i političar

Istovremeno s pokretanjem časopisa Behar na adresu Bašagićeve kuće u Sarajevu stigao je jula 1900. godine dekret Zemaljske vlade kojim je postavljen na mjesto profesora arapskog jezika u sarajevskoj gimnaziji. Tu je radio punih šest godina. Vrijeme je koristio istraživanjem bosanske povijesti, osobito osmanskog perioda. Potaknut nekim povijesnim događajima napisao je drame Boj pod Ozijom i Abdulah-paša. 

Godine 1908. i 1909. odlazi u Beč, gdje se posvetio izučavanju i interpretaciji izvora za svoju doktorsku disertaciju koju će kasnije, pod naslovom Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebeiete der Orientalischen Literatur (prev. Bosanci i Hercegovci na području orijentalne literature), uspješno odbraniti 20. maja 1910. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču. Iste godine, kao kandidat ispred građana Banje Luke, izabran je za zastupnika bosanskog Sabora, a nakon iznenadne smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je prvim predsjednikom Sabora.

Od 1918. do 1927. godine, kada je penzionisan, Bašagić je bio zaposlen kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Njegov dolazak u najznačajniju nacionalnu instituciju nauke u zemlji izazvao je samo najbolje kritike. Osobito značajna ocjena njegove uloge u Zemaljskom muzeju su riječi Ćire Truhelke, potpisnika Bašagićeve preporuke na mjesto kustosa, koji je, između ostalog, rekao o Bašagiću:      

"Izvrstan orijentalista, komu je ime poznato i priznato i izvan Bosne. Njegov stručni književni rad bio je uspješan, a ti uspjesi bit će povoljnijim radnim prilikama, koje nalazi u muzeju, još uspješniji. Kako je on jedini koji ima punu kvalifikaciju za proučavanje starina i spomenika turske periode u Bosni, imade pred sobom obilno polje rada na kome će se moći uspješno djelovati."

Posljednji dani: odlazak velikana

Posljednje godine života, suočen sa bolešću, povukao se iz javnog života. Zbog privatnih je razloga i teškog zdravstvenog stanja rasprodao svoju impozantnu biblioteku, sačinjenu od mnoštva raritetnih i neprocjenjivih zbirki, dokumenata i rukopisa na orijentalnim jezicima.

U njoj je, kao očevo nasljedstvo, čuvao 349 rukopisnih kodeksa. Ovdje dolazimo do sveprisutnog paradoksa da je, zbog nepostojanja interesa bosanskohercegovačkih insitucija nauke i kulture, od tog broja njih čak 278 i 496 knjiga na orijentalnim jezicima za 40000 kruna kupila Univerzitetska biblioteka u Bratislavi.

Bašagićevi savremenici i prijatelji, nesporno imućni preko svake mjere, nisu ponudili niti krune. Preminuo je 9. aprila 1934. godine, u Sarajevu. Njegovoj dženazi, dan kasnije, u haremu Begove džamije, prisustvovao je veliki broj građana. Tako je na Bolji svijet ispraćen velikan, bard bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, intelektualac ispred svog vremena, čovjek koji je postavio temelje nacionalne i preprodne misli Bošnjaka u 20. stoljeću.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba