Fra Mile Babić: Sloboda je čovjekova najvažnija vrijednost

Mile Babić: Tekst i svijet života. Filozofija, religija i književnost u komunikativnom horizontu. Sarajevo: University Press – Izdanja Magistrat, 2023. Str. 390.

Naslov i podnaslov govore o čemu je knjiga. Pod sintagmom svijet života mislimo na svakodnevni život, a pod tekstom mislimo na sisteme (politički, gospodarski, pravni i ostale) koji život žele podrediti sebi. Stoga knjiga zagovara stav da sistemi moraju služiti životu, a ne život sistemima.

Piše: Akademik, fra Mile Babić*, za portal Radiosarajevo.ba 

Čim otvore knjigu, čitatelji će uočiti da sam je posvetio trojici ljudi: akademiku Abdulahu Šarčeviću, velikom i originalnom filozofu, svom profesoru i dragom prijatelju, misliocu koji je u naše filozofsko mišljenje unio duh i slovo svjetske filozofske kulture, a u naš svijet života ljudsku dobrotu, po kojoj će ga pamtiti svi koji su ga poznavali. Umjesto ljubavi prema katastrofi, što je osobina mnogih današnjih ljudi i današnjega čovječanstva, Šarčević je zastupao novu paradigmu: ljubav prema životu; dakle, umjesto katastrofilije on je zastupao biofiliju. U toj novoj paragidmi ljubavi „ništa se ne da isforsirati: ni sloboda, ni sreća, ni odnos prema Apsolutu“ (Šarčević, str. VIII). 

Religije mogu učiniti više za mir u svijetu

Prvi dio knjige bavi se filozofijom, u kojem sam pisao o značajnim filozofima. Prvi tekst u prvom dijelu govori o knjizi Humanitet tehničkog društva (1971), koju je napisala hrvatska filozofkinja Blaženka Despot, a posljedni tekst u tom prvom dijelu govori o knjizi našega poznatog filozofa Ivana Bubala, profesora na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, pod naslovom Varia et diversa (2021), što možemo prevesti kao Raznovrsno i različito. Nadalje navodim imena filozofa o kojima sam pisao u prvom dijelu svoje knjige: Blaženka Despot, Ivan Bubalo, Paul Feyerabend, Karl Löwith, Abdulah Šarčević, Francis Fukuyama, Željko Pavić, Aurelije Augustin, Vilim Ockham, Nevad Kahteran, David Campbell, Nerzuk Ćurak, Dževad Hodžić, Marko Josipović i Ivo Komšić.

Drugi dio knjige bavi se religijom i posvećen je Hansu Küngu, nezamjenjivom katoličkom teologu i svećeniku, koji se svim vlastitim snagama zauzimao za univerzalni etos (Weltethos), tj. za svjetski etos, što konkretno znači za mir, za međuljudsko poštovanje i za međunarodno razumijevanje. 

Küng je napisao Deklaraciju o svjetskom etosu koju je Parlament svjetskih religija usvojio g. 1993. u Chicagu. Naime, od g. 1980. Küng se hrabro upušta u istraživanje velikih svjetskih religija, najprije abrahamskih (židovstva, kršćanstva i islama), zatim plemenskih, indijskih i kineskih. Piše o odnosu kršćanstva i egzaktnih znanosti te o odnosu kršćanstva prema ideologijama, prema umjetnosti, književnosti i glazbi, o religioznoj situaciji u svijetu i o kršćanstvu u modernoj kulturi. Uspoređujući velike svjetske religije Küng uviđa temeljne razlike među njima, i tako svaka religija dobiva svoj prepoznatljiv profil. 

Pokazao je da velike svjetske religije nude ljudima temeljnu religioznu orijentaciju te da im je prvenstveno stalo do dobrobiti čovjeka. Proučavajući suvremenu religioznu situaciju primjenjuje teoriju paradigme američkoga teoretičara znanosti Thomasa S. Kuhna na povijest teologije (na židovstvo, kršćanstvo i islam) tvrdeći da se današnji svijet nalazi u postmodernoj paradigmi u kojoj očito koegzistiraju svjetske religije što ih je religijska kritika Moderne htjela naprosto izbrisati. 

Temeljna misao njegove knjige Projekt svjetski etos (Projekt Weltethos, 1992) sugerira čitateljima da svjetske religije mogu učiniti više za mir u svijetu, jer im je etos zajednički. Svijet, naime, ne može preživjeti bez svjetskoga etosa, i zato je etos nužan za cijelo čovječanstvo. 

To izražavaju njegove temeljne teze: Nema mira među narodima bez mira među religijama! Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama! Nema dijaloga među religijama bez globalnih etičkih mjerila! Nema preživljavanja našega globusa bez globalnog etosa, bez svjetskog etosa, zajednički nošenoga od religioznih i nereligioznih ljudi. Ni znanost ni gospodarstvo, ni politika ni bilo što na ovom svijetu ne može uspjeti bez svjetskoga etosa, jer je današnja svjetska kriza u svojoj osnovi etička. 

Njezino prevladavanje zahtijeva kritiku modernih svjetskih ideologija, koje zlorabe sve što se može zlorabiti, pa i znanost i religiju, te nas tako vode u ekološku, ekonomsku i nuklearnu katastrofu. Kad je u Sarajevu govorio na međunarodnoj konferenciji pod naslovom Svjetski etos za Bosnu i Hercegovinu (14. i 15. svibnja 2009), Künga su slušali političari, ekonomisti, diplomati, profesori i studenti. 

Sada navodim autore o kojima sam pisao u drugom dijelu knjige: Johan Huizinga, Hans Küng, Stjepan Duvnjak, Karl-Josef Kuschel, Mato Zovkić, Ivan Markešić, Augustin Pavlović, John L. Esposito, Rusmir Mahmutćehajić, Božo Lujić, Daniel C. Dennett, Bonaventura, Jacques Le Goff, Slavica Jakelić, Franjo Topić i Cyprian Smith.

Treći dio knjige sadržava moje tekstove o književnosti, a posvećen je Miroslavu Krleži, klasiku hrvatske književnosti, darovitom i dosljednom kritičaru ljudske gluposti, koji je tvrdio da pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa i defetist, kulturnom pregaocu ponajviše zaslužnom za prevladavanje najcrnjega materijalizma u književnosti naših naroda i uopće u umjetnosti na tlu socijalističke Jugoslavije. Krležina skepsa prema ukupnoj civilizaciji i kulturi zasniva se na njegovoj afiramaciji života. Život je u Krležinoj vizuri univerzalna vrijednost, jer on cijelu kulturu promatra i vrednuje pod kutom života (sub specie vitae). 

Evo i autora o kojima pišem u trećem dijelu knjige: James Joyce, Miroslav Krleža, Meša Selimović, Thomas Mann, Božidar Brezinščak Bagola, Janko Bubalo, Dževad Karahasan, Čedo Prica, Martin Heidegger, Veselko Koroman, Sead Mahmutefendić, Nedžad Ibrišimović, Dubravko Lovrenović, Mile Stojić, Stevan Tontić i Lejla Nakaš.

Prvi tekst u trećem dijelu knjige govori o Joyceu, a posljednji o romanu Dževada Karahasana pod naslovom Uvod u lebdenje. Pritom treba imati na umu da je Karahasan napisao disertaciju o Krležinu glembajevskom ciklusu. U svom posljednjem romanu Karahasan nam pokazuje da današnji ljudi i današnje čovječanstvo robuju svojoj koristi te tako gube osjećaj za moralne vrijednosti i za humanistički pristup drugima. To autor naziva lebdenjem: zapravo, život bez morala i humanuma, tj. bez onoga što čovjeka čini slobodnim i odgovornim bićem. 

Ne smije nitko ni nad kime vladati

Četvrti dio knjige, pod naslovom Dodatak, donosi biograme (komprimirane biobibliografije) svih autora o kojima sam u knjizi pisao, dajući pritom i svoj osobni pogled na njih. U bibliografskim bilješkama navedene su sve obavijesti o objavljivanju tekstova okupljenih u knjigu. 

Za privlačan izgled knjige zaslužan je izdavač University Press, konkretno gospođa Saliha Ganić-Marković i Dragan Marković, dizajnerica korica Aida Redžović i njihovi suradnici. Najveća zasluga pripada uredniku Ladislavu Tadiću, koji je tekstove pronašao i složio ih u smislenu cjelinu. 

Na kraju bih naveo dvije ključne misli koje se provlače kroz cijelu knjigu. Prva, koja je prisutna u Evanđelju, kod Karla Marxa, u kristologiji Josepha Ratzingera/Benedekta XVI i kod Nikole Šopa, a glasi: Jednako su otuđeni i udaljeni od svoje slobode i tlačitelji i potlačeni, i oni koji vladaju nad drugima i oni nad kojima se vlada. 

Naime, ne smije nitko ni nad kime vladati. Svi oblici vlasti moraju provoditi zakone, a zakoni moraju biti pravedni. Druga misao: čovjekova je najvažnija vrijednost sloboda, jer iz slobode nastaje ljubav, jedina snaga koja ga usrećuje, a iz slobode nastaju kategorički imperativi, tj. bezuvjetne moralne zapovijedi. 

*Fra Mile Babić je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Diplomirao je književnost, te doktorirao iz filozofije i teologije. Glavni je urednik zbornika Jukić, član uredništva časopisa Forum Bosnae i član uredništva međunarodnog teološkog časopisa Concilium.